Baza je ažurirana 02.06.2025. 

zaključno sa NN 76/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 1635/2017-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1635/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. d.d. Z., Z., OIB: , kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u S. B., protiv tuženika I. T. iz B., OIB: , kojeg zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-47/13-2 od 10. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu broj Povrv-126/12-11 od 29. listopada 2012., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I Održava se u cijelosti na snazi rješenje o ovrsi javnog bilježnika M. L. iz S. B., broj Ovrv-260/12 od 11.04.2012.g. kojim je tuženiku I. T. iz B., naloženo da tužiteljici P. b. Z. d.d., Z., namiri novčanu tražbinu u iznosu od 1.138.126,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.07.2011.g. po godišnjoj stopi od 15 %, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, sve do isplate, da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 27.125,00 kn, s time da mu na te troškove plati zakonske zatezne kamate po godišnjoj stopi od 12 %, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od dana donošenja rješenja o ovrsi, tj. 11.04.2012. g. do isplate, a sve u roku od 3 dana.

 

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 47.712,50 kn u roku od 15 dana, dok se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova odbija.“

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), obzirom da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn. Revizija se podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda drugostupanjskog suda ukine i da se tuženiku dosude troškovi revizijskog postupka.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj poriče sve navode tuženika, ističe da je revizija neosnovana te se predlaže istu odbiti, uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 1.138.126,36 kn, a koja tražbina proizlazi iz mjenične obveze po mjenici serije A broja .

 

Tuženik u reviziji ističe da istu podnosi i zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka. No, u samim razlozima se jedino ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, dok se revizijski razlog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka ne obrazlaže, odnosno ne navodi se u čemu se navedena bitna povreda sastoji. Stoga je taj revizijski razlog paušalno iznesen, odnosno niti jedinim revizijskim razlogom isti nije obrazložen.

 

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja, budući su ocijenili da tuženik neosnovano ističe dva prigovora, prigovor da mjenica nije ispunjena u skladu s osnovnim pravnim poslom, jer je kao dan dospijeća mjenične obveze naveden 15. srpnja 2011., a ugovor o kreditu, koji je osiguravala predmetna mjenica, je otkazan 30. rujna 2009. te prigovor da je nastupila zastara mjeničnopravnog zahtjeva tužitelja prema tuženiku.

 

U reviziji tuženik ponavlja navedene prigovore, te posebno ističe da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 78. st. 2. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94, 92/10 - dalje: ZM) prema kojoj mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba „bez troškova“ onda od dospjelosti.

 

Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu, za koji je izdana sporna mjenica potpisan od strane tuženika kao mjeničnog dužnika, otkazan 30. rujna 2009., kao i da je potraživanje iz tog ugovora dospjelo na naplatu s tim danom.

 

Pogrešno je shvaćanje tuženika da činjenica da je tužitelj pogrešno označio vrijeme dospjelosti mjenične obveze dovodi do ništavosti mjenice. Predmetna mjenica nije ništava niti u smislu odredbe čl. 32. ZM, pri čemu valja naglasiti da je dospijeće mjenice označeno na točno određeni dan, koji je različiti u odnosu na vrijeme dospijeća obveze iz osnovnog posla - ugovora o kreditu.

 

Pravilno sud drugoga stupnja ističe da je u konkretnom slučaju tuženik mjenicu potpisao i kao trasant i kao trasat, dakle da je predmetna mjenica vučena na trasanta, a što je u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. ZM. Iz toga slijedi da se radi o vlastitoj mjenici u smislu odredbe čl. 109. ZM, koja nema označenu treću osobu kao trasata, već samo oznaku i potpis izdavatelja mjenice.

 

Prema odredbi čl. 112. st. 1. ZM izdavatelj vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, što znači da je izdavatelj vlastite mjenice ujedno i glavni dužnik. Kako isti odgovara kao akceptant trasirane mjenice, to prema tuženiku mjeničnopravni zahtjev zastarijeva u roku od 3 godine prema odredbi čl. 78. st. 1. ZM.

 

Kako je tražbina iz osnovnog posla dospjela 30. rujna 2009., a prijedlog za ovrhu je podnesen u ovom predmetu 11. travnja 2012., to je neosnovan prigovor zastare iznesen od strane tuženika.

 

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 13. listopada 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu