- 1 -              Rev 2111/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2111/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Č. iz K., kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. u. o., Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gžn-365/12-2 od 12. travnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru br. P-719/09-64 od 29. prosinca 2011., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

II. Odbija se kao neosnovani zahtjevi tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.545,18 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 5.498,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I.). Ujedno je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva iznad iznosa dosuđenog pod toč. I. do zatraženog iznosa od 36.829,74 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju eura kod HNB s pripadajućom zateznom kamatom, te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 46.846,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. II.).

 

Presudom suda drugog stupnja uvažena je žalba tužitelja kao osnovana i preinačena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke, kao i u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 65.251,50 kuna na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 36.829,74 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za eure na dan isplate umanjen za iznos od 9.345,98 kuna sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 46.846,50 kuna, te je tuženik dužan naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 65.251,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. I.). Ujedno je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 7.687,50 kuna (toč. II.).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu podredno ukinuti te predmet vratiti na ponovni postupak.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu, time da traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete na ime izgubljene zarade za razdoblje od 29. svibnja 2006. do 16. siječnja 2008., kroz koje vrijeme je bio na bolovanju zbog posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi 29. svibnja 2006., a za koju je odgovorno vozilo inozemnih registarskih oznaka.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj cijelo vrijeme bio na bolovanju zbog povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi od 29. svibnja 2006. i posljedica istih, da je bio u mogućnosti udovoljiti zahtjevima svog radnog mjesta u SR Njemačkoj da nije došlo do štetnog događaja, kao i da mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 15. prosinca 2017. zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je nastala 70% zbog bolesti i 30% zbog ozljeda izvan rada.

 

Međutim, sud prvog stupnja je utvrdio da tužitelj nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari u razdoblju od 1. srpnja 2006. do 16. siječnja 2008. doista otišao na rad u SR Njemačku, prihvaćajući pri tom tužbeni zahtjev u iznosu koji se odnosi na iznos koji je utvrđen u visini razlike plaće koju bi tužitelj po redovnom tijeku stvari primio da je nastavio raditi u Hrvatskoj, te isplaćenih naknada za bolovanje. Ujedno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na gubitak zarade glede mogućeg rada u SR Njemačkoj, pozivajući se pri tome na odredbe čl. 1095 i čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

 

Odlučujući povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP smatrajući da iz rezultata raspravljanja i činjenične građe spisa proizlazi da bi tužitelj 1. srpnja 2006., da nije bilo štetnog događaja, od strane svog poslodavca bio poslan na rad u SR Njemačku, pa kako zbog prometne nezgode tužitelj nije otišao raditi u Njemačku, dosudio je tužitelju razliku između naknade plaće koju je primao za vrijeme bolovanja i plaće koju bi primao da je kroz to vrijeme radio u SR Njemačkoj.

 

Odluku drugostupanjskog suda ocjenjuje pravilnom i ovaj sud.

 

Suprotno navodima revizije tuženika sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer je tužitelju omogućeno raspravljanje u postupku, a time što tijekom postupka nisu provedeni svi dokazi koje je tuženik predložio ne znači da je tuženiku onemogućeno raspravljanje.

 

Prema odredbi čl. 220. ZPP st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je sukladno st. 2. istog članka sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Nadalje sukladno čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Nezadovoljstvo tuženika činjenicom da su neki po njemu predloženi dokazi odbijeni, dok neki drugi u reviziji naznačeni dokazi nisu smatrani odlučnima, samo po sebi ne znači da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se ukazuje u reviziji, to iz razloga što u postupanju nižestupanjskih sudova, po ocjeni revizijskog suda, nije bilo propusta koji su utjecali na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

Revizijski navodi kojima se revident poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka u većem dijelu se svode na osporavanje utvrđenih činjenica i to kroz ocjenu dokaza s kojom tuženik nije zadovoljan, međutim, takvi revizijski navodi nisu uzeti u razmatranje jer se revizija ne može podnijeti zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).

 

Revident nadalje ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Izmakla dobit (čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO) je onaj dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

 

U ovom postupku iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj dokazao postojanje izvjesnosti da bi po redovnom tijeku stvari, da nije došlo do prometne nezgode, bio poslan na rad u SR Njemačku, pa osporavanje tuženika te činjenice, zapravo predstavlja osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja. Upravo iz provedenih dokaza proizlazi izvjesnog da bi tužitelj otišao raditi u Njemačku da nije stradao u predmetnoj prometnoj nezgodi za koju je odgovoran tuženik, pa obzirom da je provedenim vještačenjem utvrđena visina izgubljene zarade, to je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio razliku između naknade plaće, koju je primao za vrijeme bolovanja, i plaće koju bi primio da je kroz to vrijeme radio u SR Njemačkoj.

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

Zagreb, 13. listopada 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            dr. sc. Jadranko Jug, v. r.