1                            Poslovni broj: Gž R-925/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-925/2020-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Helena Silić, u pravnoj stvari tužiteljice A. K., OIB: ..., iz Z., koju zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., protiv tužene Bolnice, S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-200/2018 od 29. svibnja 2020., 5. listopada 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-200/2018 od 29. svibnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkom 1. izreke te u pobijanom dijelu pod točkom 3. izreke u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 8.250,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-200/2018 od 29. svibnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkom 3. izreke u kojem tužiteljici nije dosuđen daljnji zatraženi trošak parničnog postupka (preko iznosa od 8.250,00 kuna do iznosa od 11.687,50 kuna).

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 18.955,20 kuna te iznos od 2.293,18 kuna, sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose teku kako je to pobliže navedeno u prvostupanjskoj odluci (točka 1. izreke), ali je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenim bruto iznosima (točka 2. izreke). Nadalje, naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 8.250,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 29. svibnja 2020. do isplate (točka 3. izreke).

Protiv navedene odluke u dijelu pod točkama 1. i 3. izreke žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbom članka 353. stavka 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP-a), a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), predlažući ovom sudu da prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Protiv navedene odluke u dijelu pod točkom 3. izreke u kojem joj nije dosuđen daljnji zatraženi trošak parničnog postupka (preko iznosa od 8.250,00 kuna do iznosa od 11.687,50 kuna) žali se tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbom članka 353. stavka 1. toč. 2. i 3. ZPP-a, predlažući ovom sudu prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu preinači na način da dosudi tužiteljici i daljnji zatraženi trošak parničnog postupka.

Žalba tuženice nije osnovana.

Žalba tužiteljice nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće u vezi s prekovremenim radom u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan "padao" na standardno radni dan (od ponedjeljka od petka) i to na temelju članka 51. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13.; dalje: KU 143/13), a koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018., odnosno članka 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18.; dalje KU 29/18).

Predmet spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće na ime dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada na temelju odredbe članka 57. stavaka 1. i 2. KU 143/13 i članka 55. KU 29/18. Navedenom odredbom KU 143/13 određeno je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a tužiteljica navedeni dodatak potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer joj je isti isplaćen za redovni rad. Istovjetno je propisano i odredbom članka 55. KU 29/18.

Nadalje, predmet spora je i zahtjev za isplatu razlike plaće na ime dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na temelju članka 59. KU 143/13 (10%), a koji je dodatak povećan na 12% odredbom Dodatka I. KU 143/13 (na snazi od 1. listopada 2015.). I ovaj dodatak tužiteljica potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer joj je isti isplaćen za redovni rad.

Konačno, predmet spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade plaće na temelju odredbe članka 36. stavka 2. KU 143/13 odnosno članka 34. stavka 2. KU 29/18.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a niti da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

Posebno je za istaknuti da, suprotno žalbenim navodima tuženice, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Iz rezultata provedenog postupka proizlazi:

- da je tužiteljica zaposlena kod tuženice na radnom mjestu doktora medicine,

- da tuženica tužiteljici nije platila povećanu plaću za rad u vrijeme blagdana i drugih neradnih dana kada su isti "padali" na standardno radni dan,

- da tuženica nije tužiteljici isplaćivala dodatak za posebne uvjete rada na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za sate koji ulaze u redovan rad,

- da tuženica tužiteljici nije isplaćivala dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za sate koji ulaze u redovan rad,

- da je tuženica tužiteljici, posljedično, naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivala u umanjenom iznosu.

Odredbom članka 51. stavka 1. KU 143/13 i članka 49. stavka 1. KU 29/18 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

Odredbom članka 58. stavka 9. KU 143/13 i članka 49. stavaka 9. i 10. KU 29/18 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.

Odredbom članka 1. Zakona o blagdanima koji je bio na snazi u utuženom razdoblju određeno je da su blagdani u Republici Hrvatskoj 1. siječnja – Nova godina, 6. siječnja – Bogojavljanje ili Sveta tri kralja, Uskrs i Uskrsni ponedjeljak, Tijelovo, 1. svibnja – Praznik rada, 22. lipnja – Dan antifašističke borbe, 25. lipnja – Dan državnosti, 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, 15. kolovoza – Velika Gospa, 8. listopada – Dan neovisnosti, 1. studenoga – Svi sveti, 25. prosinca – Božić, 26. prosinca, prvi dan po Božiću, Sveti Stjepan te da se na navedene dane u Republici Hrvatskoj ne radi.

Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati, a da su blagdani neradni dani, zbog čega moraju biti isključeni iz navedenog umnoška.

Za naglasiti je da ovdje nema mjesta primjeni Zaključka br. 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja kojim je određeno da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u mjesečnu satnicu, a to iz razloga što je zakonskom odredbom izričito propisano da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi.

Kako je u konkretnom slučaju tuženica redovni mjesečni fond sati utvrđivala suprotno naprijed iznesenom, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

Nadalje, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, a koje shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

Naime, tumačenje tuženice da tužiteljici navedeni dodaci pripadaju samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da posebni uvjeti rada te iznimna odgovornost za život i zdravlje ljudi postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

Dakle, kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo je računati sate provedene na prekovremenom radu što je tuženica propustila učiniti.

Pri tome valja istaknuti da tužiteljica, kako joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU 143/13 sa dodacima iz odredbe članka 57. KU 143/13, ali to ovdje i nije slučaj.

Konačno je za istaknuti da je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

Što se tiče zahtjeva tužiteljice za naknadu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, za istaknuti je da je odredbom članka 36. stavka 2. KU 143/13 i članka 34. stavka 2. KU 29/18 popisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

Kako je tuženica tužiteljici u utuženom razdoblju pogrešno obračunavala plaću i istu isplaćivala u umanjenom iznosu, došlo je i do pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, slijedom čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i u tom dijelu.

Odluka o troškovima postupka u skladu je s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a i članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.), a koji se propis u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavka 3. ZIDZPP-a.

S obzirom na žalbene navode tužiteljice posebno se ističe da je odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koji za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda prema kojem trošak sastava podnesaka od 16. svibnja 2019. (dostava potvrde o uplati predujma za troškove vještačenja), 22. srpnja 2019. (u bitnom ponovno predlaganje izvođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem) te 5. svibnja 2020. (očitovanje na podnesak "Očitovanje vještaka" povodom prigovora tuženika) nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

Slijedom svega navedenog, a budući da žalbenim navodima stranaka nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci.

Split, 5. listopada 2020.