- 1 -              I Kž 391/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 391/2017-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog B. M. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Sisku od 30. ožujka 2017. broj K- 6/15-45, u sjednici održanoj 12. listopada 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog B. M., odvjetnika T. G.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaćaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. M., ukida se pobijana presuda u cijelosti te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Sisku pod točkom I., na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), optuženi B. M. oslobođen je optužbe da bi na način i pod okolnostima opisanim u izreci ove točke presude počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je da u odnosu na kazneno djelo iz točke I. izreke presude troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1.-5. KZ/08. te nužni izdaci optuženika i nužne izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Nasuprot tome, optuženi B. M. je, pod točkom II. presude, oglašen krivim da je na način i pod okolnostima opisanima u ovoj točki presude, počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. te je temeljem istih zakonskih propisa, a uz primjenu članka 52. stavak 1., 3. i 4. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, s time da mu je na temelju članka 56. stavak 2. KZ/11. izrečena uvjetna osuda na način da kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

Temeljem članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08. oštećenom trgovačkom društvu P. d.d. K. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 186.582,96 kuna koji je dužan naknaditi optuženi B. M., dok je s preostalim dijelom oštećenik upućen u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 2. točke 1.-6. ZKP/08. u odnosu na kazneno djelo pod točkom II. izreke presude, naloženo je optuženom B. M. naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 9.852,80 kuna te troškove paušala u iznosu od 1.000,00 kuna kao i nužne izdatke punomoćnika oštećenika i oštećenika, o čemu će biti doneseno posebno rješenje.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

Žalbu protiv oslobađajućeg dijela presude podnio je državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odnosu na osuđujući dio presude, žalbu je podnio optuženi B. M. po branitelju odvjetniku T. G. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda, u osuđujućem dijelu, preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, podredno da se ista u tom dijelu ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U žalbi je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika sa prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

Postupajući prema zahtjevu branitelja i  optuženika u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj, te državni odvjetnik. Sjednici je bio nazočan branitelj optuženika odvjetnik T. G., dok uredno izviješteni državni odvjetnik i optuženik sjednici nisu nazočili, pa je u odnosu na njih, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. M. su osnovane.

 

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude pod toč. I.:

 

Državni odvjetnik u žalbi, osporavajući utvrđeno činjenično stanje u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, tvrdi da je prvostupanjski sud iz okolnosti koje je utvrdio u postupku, pogrešno zaključio da nema dokaza da je upravo optuženi B. M. odobrio korištenje automobila te korištenje i plaćanje telefona za predsjednika Nadzornog odbora društva Ž. N. Pri tome se poziva na obranu optuženika iz koje, prema mišljenju žalitelja, proizlazi kako je upravo on dao suglasnost da se za predsjednika Nadzornog odbora unajmi automobil i dade mu se na korištenje 24 sata, iako ovaj, prema važećim aktima društva, na to nije imao pravo. Osim toga, u žalbi se tvrdi kako je evidentno da je optuženik dao naredbu da se predsjedniku Nadzornog odbora plaćaju troškovi mobilnog i fiksnog telefona, opravdavajući to činjenicom da je normalno da predsjednik Nadzornog odbora ima mobitel za poslovne potrebe, a fiksni telefon za potrebe dostave pisanog materijala na fax. Tvrdi da zaključak o tome da je optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo proizlazi i iz iskaza ispitanih svjedoka, članova Uprave Z. K., N. K. i T. S., koji su iskazali kako o dodijeli automobila na korištenje Ž. N. uopće nije raspravljano na sjednicama Uprave niti je o tome donesena odluka.

 

Imajući u vidu žalbene prigovore koje je iznio državni odvjetnik u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, za sada se čini da je u pravu žalitelj kada ističe da je prvostupanjski sud izveo preuranjen i pogrešan zaključak o tome da nema dokaza da bi optuženik počinio kazneno djelo činjenično opisano u točki I. pobijane presude.

 

Naime, doista je optuženik u svojoj obrani naveo kako se, zbog dislociranosti predsjednika Nadzornog odbora Ž. N., koji je živio u P., a ujedno je bio i saborski zastupnik, ukazalo nepraktičnim da ga se na sjednice Nadzornog odbora, koje su se tada odvijale čak i po tri puta tjedno, dovozi službenim automobilom društva. Prema njegovoj obrani, dužnost organizacije toga prijevoza je bila na direktoru korporativnog upravljanja te pravnoj službi, koji su tada predložili da se N. vozi sam, te niti Uprava društva, a niti on osobno o tome nisu donosili posebnu odluku. Međutim, prema iskazima svjedoka koji su radili u službi koja je organizirala prijevoz, proizlazi da je nalog za 24-satno korištenje automobila koji su dodijeljeni predsjedniku Nadzornog odbora došao „iz Uprave“, pri čemu se prvostupanjski sud ne bavi pobliže time na koji se način odvijala ta komunikacija, te tko bi „iz Uprave“ mogao dati takvu uputu. Prvostupanjski sud se, nadalje, ne bavi pobliže niti pitanjem nabavke vozila koja se spominju u izreci presude, u odnosu na koje su zaključeni ugovori o poslovnoj suradnji od 9. prosinca 2005. i 20. rujna 2006. između P. i A. S. d.o.o. P., a ne daje svoj stav ni o činjenici da je navedene ugovore, osim optuženika, potpisao i drugi član Uprave T. S. Osim toga, prvostupanjski sud, osim konstatacije da su predmetna vozila nabavljena za potrebe P., ne navodi da li je ovakva nabavka vozila bila uobičajena ili se radilo o nabavci upravo i samo za potrebe dodijele automobila na korištenje predsjedniku Nadzornog odbora Ž. N.

 

U odnosu na korištenje telefona, fiksnog i mobilnog, za koje se tvrdi da ih je koristio Ž. N. (iako u formalnom smislu dokaza za to nema), optuženik u svojoj obrani navodi kako on nema saznanja o tim telefonima niti je dao nalog ili donio odluku u tom smislu, no da je vjerojatno predsjednik Nadzornog odbora obzirom na obavljanje poslova bio stavljen po tom osnovu u VPN mrežu, a da su i bivši predsjednici Nadzornog odbora u svojim uredima imali fax na koji im se dostavljala dokumentacija. Nedvojbeno je da su troškovi za telefone koji se spominju izreci točke I. pobijane presude plaćeni od strane P., no niti u tom dijelu sud prvog stupnja pobliže ne navodi zašto i po čijem nalogu su navedeni telefoni vođeni u okviru troškova Uprave društva P.

 

Slijedom svega iznesenog, osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude opisan pod toč. I. izreke, pa je u tom djelu prihvaćajući njegovu žalbu, sukladno članku 483. stavak 1. ZKP/08., istu trebalo ukinuti.

 

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude pod toč. II.:

 

Optuženi B. M. podnio je žalbu protiv osuđujućeg dijela pobijane presude zbog više vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka držeći da se prvostupanjska presuda uslijed počinjenih povreda ne može ispitati. Prvenstveno neosnovano upućuje da su izreka presude i razlozi o odlučnim činjenicama nejasni u pogledu točnog vremena počinjenja kaznenog djela. Pri ovome je optuženik tek djelomično u pravu, no ne radi se o takvoj povredi zbog koje se presuda ne bi mogla s uspjehom ispitati. Naime, nedvojbeno je da je u odnosu na kazneno djelo iz točke II. pobijane presude optuženiku stavljeno na teret donošenje Odluke o dodatnim koeficijentima broj: OD-221/2009 4. lipnja 2009. protivno ovlaštenjima i bez znanja ostalih članova Uprave Društva. Okolnost da je u izreci, očito zbog razdvajanja ranijeg jedinstvenog činjeničnog opisa na kaznena djela opisana u točkama I. i II. presude, ostao „vremenski period u razdoblju od 24. listopada 2005. do 30. travnja 2010.“ (unutar kojeg perioda je i 4. lipanj 2009.) ne čini niti izreku, a niti razloge o odlučnim činjenicama nejasnima, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju iznio činjenice koje drži utvrđenima u odnosu na citiranu Odluku o dodatnim koeficijentima broj: OD-221/2009.

 

Nadalje, nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u izreci presude sa sadržajem izvedenih dokaza, i to u pogledu optuženikovog postupanja protivno članku 30. Pravilnika o radu društva P. d.d. od 16. siječnja 2004, kojim je utvrđeno pravo na dodatni koeficijent. Naime, iako je u pravu žalitelj da su u pogledu prava na dodatni koeficijent u P. donesena dva Pravilnika, 2004. i 2010., u oba se Pravilnika u članku 30. identično regulira pravo na dodatni koeficijent, a taj dio je ispravno sud i citirao u pobijanoj presudi. Stoji, međutim, da Pravilnik iz 2004. ima i dodatni dio (30.a) koji se odnosi na iznimno odobravanje stimulativnog koeficijenta većeg od 0,20 za posebna radna dostignuća, a navodno postupanje optuženika protivno ovome predstavlja činjenično pitanje, pa će o tome biti više riječi naknadno u ovoj presudi.

 

Neosnovano, nadalje, žalitelj tvrdi da je pobijana presuda u osuđujućem dijelu nejasna odnosno da je izreka proturječna razlozima presude, upirući na citiranje dijelova Zakona o trgovačkim društvima, Statuta P. i Pravilnika o radu Uprave u obrazloženju pobijane presude. Naime, dio na koji upućuje žalitelj (sa lista 39 presude) evidentno se odnosi na oslobađajući dio presude, pa proturječnosti na koju upućuje žalitelj u tom dijelu nema.

 

Prema tome, pobijanom presudom nisu ostvarene povrede iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., pa je žalba optuženog B. M. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka neosnovana.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je u tom dijelu pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Međutim, osnovana je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđeno činjeničnog stanja u odnosu na osuđujući dio presude.

 

Naime, žalitelj s pravom ističe kako prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri doveo u vezu iskaze ispitanih svjedoka, članova Uprave Z. K. i N. K., te R. H. sa zapisnikom sa sjednice Uprave od 4. lipnja 2009. Naime, svjedoci članovi Uprave nedvojbeno u svojim iskazima navode da se o opravdanom povišenju koeficijenata za zaposlenike Ž. K., D. V. i I. Č. raspravljalo na Upravi društva, i to negdje 2009. To potvrđuje i svjedok R. H., koji je je bio prisutan kada se o tome raspravljalo te koji je bio i zadužen za provedbu, kako to i stoji u zapisniku. Stoga, kada se ti iskazi dovedu u vezu sa zapisnikom sa sjednice Uprave od 4. lipnja 2009. (koji zapisnik nedvojbeno ima i manjkavosti), onda je upitan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik Odluku o dodatnim koeficijentima broj OD-221/2009 za zaposlenike Ž. K., D. V. i I. Č. donio bez znanja i odobrenja ostalih članova Uprave Društva.

 

Nadalje, prvostupanjski sud svoj zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo temelji i na primjeni Pravilnika o radu P., pobliže članka 30. istoga, kojim se određuje stimulacija radnika dodatnim koeficijentima u rasponu 0,00 do 0,20. Sud utvrđuje kako koeficijente određuje Uprava svojom odlukom nakon što nadležna ustrojstvena jedinica Upravi predloži za određenog zaposlenika odobravanje dodatnog koeficijenta, pa zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo takvog prijedloga ustrojstvene jedinice, a da su odobreni koeficijenti iznad onih određenih člankom 30. Pravilnika o radu P.. Pri tome, međutim, ne uzima u razmatranje članak 30a Pravilnika o radu P. iz 2004. kojim se predviđa i iznimno odobravanje stimulativnog koeficijenta većeg od 0,20 za posebna radna dostignuća. Također, prvostupanjski sud ne daje odgovor koje bi to ustrojstvene jedinice za konkretne zaposlenike mogle dati takav prijedlog, te je li isključena mogućnost, o kojoj iskazuje optuženik, da prijedlog o povišenju koeficijenata dođe od strane Uprave društva.

 

Stoga je, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, optuženik svojim žalbenim navodima ozbiljno doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u osuđujućem dijelu pobijane presude opisanom pod toč. II. izreke te je prihvaćanjem njegove žalbe valjalo istu ukinuti.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju članka 483. stavak 1. ZKP/08., trebalo je, dakle, prihvatiti žalbe državnog odvjetnika i optuženog B. M. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuti prvostupanjsku presudu pod toč. I. i II., te predmet uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku a, na temelju članka 484. stavak 1. ZKP/08., i pred potpuno izmijenjeno vijeće, kako je to navedeno u izreci ovog rješenja.

 

U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud voditi računa o okolnostima na koje mu je ovdje ukazano, kako u odnosu na kazneno djelo iz točke I. pobijane presude, tako i u odnosu na kazneno djelo iz točke II., te će provesti sve do sada izvedene dokaze, ali i nove ukoliko ih ocijeni opravdanim. Potom će, nakon provedene svestrane analize i ocjene rezultata dokaznog postupka iznova ocijeniti ima li pouzdanih dokaza o učinu terećenih kaznenih djela te će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, pri čemu će jasno naznačiti  točno vrijeme počinjenja kaznenog djela iz točke II. presude.

 

Zagreb, 12. listopada 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ana Garačić, v.r.