- 1 -              I Kž-Us 114/2017-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 114/2017-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene V. R. i optuženog Ž. V. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 143/12.; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 16. svibnja 2017. broj K-Us-18/2015, u sjednici održanoj 9. listopada 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optužene V. R., branitelja optužene V. R., odvjetnika G. B. te branitelja optuženog Ž. V., odvjetnika P. J.,

 

presudio je:

 

Odbija se kao neosnovana žalba USKOK-a i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optužena V. R. i optuženi Ž. V., na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.), oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. KZ/97.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. optuženici V. R. i Ž. V. u cijelosti su oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka te je odlučeno da isti padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećena Republika Hrvatska je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

 

Protiv te presude žalbu je podnio USKOK, i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te optuženike V. R. i Ž. V. proglasi krivima za „počinjeno kazneno djelo te osudi po zakonu, odnosno pobijanu presudu ukinuti te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.“

 

Optužena V. R. podnijela je odgovor na žalbu USKOK-a, i to i po branitelju, odvjetniku I. R. i po branitelju, odvjetniku G. B.. U oba je odgovora predloženo da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, uz zahtjev da se optuženicu i njezine branitelje obavijesti o održavanju sjednice vijeća drugostupanjskog suda.

 

Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je i optuženi Ž. V. po branitelju, odvjetniku P. J., predloživši da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, sa zahtjevom da se optuženika i njegovog branitelja obavijesti o održavanju sjednice vijeća drugostupanjskog suda.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.), održana u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog Ž. V. i branitelja optužene V. R., odvjetnika I. R., koji su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni, dok su sjednici vijeća pristupili optužena V. R., branitelj optužene V. R., odvjetnik G. B. i branitelj optuženog Ž. V., odvjetnik P. J.. Na sjednici vijeća optužena V. R. i njezin branitelj, odvjetnik G. B. te branitelj optuženog Ž. V., odvjetnik P. J. izjavili su da ostaju kod podnesenih odgovora na žalbu USKOK-a te su iznijeli njihov sadržaj, ostavši kod prijedloga iz odgovora na žalbu.

 

Žalba USKOK-a nije osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., USKOK tvrdi da je prvostupanjski sud prema izreci pobijane presude optuženike oslobodio od optužbe za terećeno im kazneno djelo na temelju odredbe članka 453. točke 3. ZKP/08., dakle, da nema dokaza da su oni počinili isto, a da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je ocijenio da na strani optuženika ne egzistira namjera, a time ni krivnja, dakle da na strani optuženika postoje okolnosti koje isključuju njihovu krivnju, zbog čega da je izreka pobijane presude proturječna njezinim razlozima.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima USKOK-a, razlozi pobijane presude su u potpunosti usklađeni s njezinom izrekom u pogledu osnove donošenja oslobađajuće presude za optuženike. Naime, osim što je u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge zašto smatra da nije dokazano da su optuženici V. R. i Ž. V. počinili kazneno djelo za koje su optuženi, prvostupanjski sud je to izričito i naveo na više mjesta u obrazloženju pobijane presude upotrebljavajući formulacije "nije dokazano", "nije našao dokazanim", "nije dokazano niti se može zaključiti", "nema nikakvog dokaza da bi optuženi postupali svjesno i s namjerom". To što je na gotovo samom kraju obrazloženja pobijane presude navedeno da u postupanju optuženika nije postojala svijest o protupravnom djelovanju, niti su htjeli, niti su pristali na oštećenje državnog proračuna ne čini izreku pobijane presude proturječnom njezinom obrazloženju. Naime, riječ je o tek usputnom navodu u obrazloženju pobijane presude koji se, osim toga, odnosi i na nešto što u činjeničnom opisu kaznenog djela iz izreke pobijane presude ni nije navedeno kao cilj postupanja optuženika, a to je oštećenje državnog proračuna.

 

Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19., no ni pri tome nije utvrđeno postojanje nijednog vida bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19., a ni neke od drugih takvih povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ističe niz prigovora kojima, nudeći vlastitu ocjenu dokaza izvedenih u tijeku ovog kaznenog postupka, osporava zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi kod optuženika postojala namjera, a time ni krivnja kao subjektivni element kaznenog djela stavljenog im na teret.

 

Tako USKOK ističe da je prvostupanjski sud navedeni zaključak, između ostaloga, utemeljio i na iskazima svjedoka B. L. i N. Č. S. koji su opisali gospodarsku situaciju u inkriminirano vrijeme u Republici Hrvatskoj te nastojanje Vlade Republike Hrvatske da se napravi red i pokušaju spasiti posrnuli gospodarstvenici, nastavno iznoseći reprodukciju iskaza ovih svjedoka kako je ona izložena u pobijanoj presudi te potom ističući da je prvostupanjski sud njihove iskaze interpretirao zajedno, a u bitnome da je stvarno reproducirao samo iskaz svjedokinje N. Č. S., no ne i onaj svjedoka B. L., koji da je sadržajno u bitnome drugačiji.

 

Točno je da je prvostupanjski sud, zajedno reproducirajući iskaze ovih svjedoka, zapravo reproducirao ono što je u svom iskazu navela svjedokinja N. Č. S.. Međutim, iskazi ovih svjedoka su u tom dijelu koji je reproduciran u obrazloženju pobijane presude u bitnome suglasni, odnosno svjedok B. L. je u bitnome slično opisao gospodarsko-vremensku komponentu iz inkriminiranog vremena u Republici Hrvatskoj. Prema tome, žalitelj nije u pravu kada tvrdi da su iskazi ovih svjedoka u bitnome različiti.

 

Što se tiče saznanja koja bi se odnosila na samo trgovačko društvo A. d.d. Š., svjedokinja N. Č. S. je u svome iskazu navela samo to da je ono spadalo u grupu strateških poduzeća bitnih za regiju, da je tadašnji zamjenik ministra financija, B. L., nakon kolegija Ministarstva financija rekao da je od ministra dobio ovlasti vezano za to trgovačko društvo te da je na njegov zahtjev u poreznoj upravi organiziran sastanak u vezi s time.

 

Navodi ove svjedokinje o tome da je upravo B. L., koji je u to vrijeme bio zamjenik ministra financija, po ovlaštenju samog ministra bio zadužen za brigu o trgovačkom društvu A. d.d. Š. potvrđeni su navodima samog svjedoka B. L.. On je, naime, iskazivao o sastancima koji su se u to vrijeme održavali s upravom tog društva, predstavnicima sindikata, strateškim partnerima te predstavnicima Ministarstva financija u nastojanju iznalaženja pozitivnog rješenja za opstanak tog društva i nastavak njegovog poslovanja.

 

Ne može se prihvatiti kao osnovan ni daljnji žalbeni navod USKOK-a da je prvostupanjski sud svoj zaključak pogrešno utemeljio i na činjenici da su optuženici na svoje funkcije imenovani svega mjesec dana prije inkriminiranog događaja, pri čemu optuženi Ž. V. prije toga ni nije radio u poreznom sustavu, a da su nakon tako kratkog vremena trebali donijeti važnu odluku u pogledu sudbine trgovačkog društva A. d.d. Š..

 

Naime, obrazlažući zašto smatra da nije dokazano da su optuženici počinili terećeno im kazneno djelo, prvostupanjski sud je, prema ocjeni ovoga suda, s pravom uzeo u obzir i okolnost da su optuženici stupili na svoje funkcije netom prije inkriminiranog događaja, zbog čega je, polazeći od logike razmišljanja svakog razumnog čovjeka, za očekivati da im je bilo potrebno stanovito vrijeme kako bi se pravilno i potpuno upoznali sa svojim ovlastima i dužnostima te cjelokupnom situacijom zatečenom u vrijeme stupanja na svoje funkcije. Ovo osobito vrijedi za optuženog Ž. V. koji je do stupanja na radno mjesto pročelnika Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, radio u državnom inspektoratu te mu je način rada porezne uprave bilo potpuno novo i nepoznato područje. Što se tiče optužene V. R., ona je kao dugogodišnja zaposlenica porezne uprave bila dobro upoznata kako s načinom rada toga tijela, tako i s problematikom koja se odnosila na poreznog dužnika trgovačko društvo A. d.d. Š. te je, upravo polazeći od tih svojih saznanja, bilo logično za očekivati da ona netom po preuzimanju nove, odgovornije funkcije voditeljice Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, Ispostave Šibenik neće "ići glavom kroza zid" po pitanju tako ozbiljnog i velikog predmeta, već će se prethodno dobro upoznati sa svime potrebnim za donošenje najpravilnije i zakonite odluke o postupanju.

 

Slijedom toga, potpuno su neosnovani i daljnji žalbeni navodi USKOK-a da je zaključak prvostupanjskog suda da su optuženici tek preuzeli svoje funkcije u poreznoj upravi i upoznavali se s poslom protivan i navodu svjedoka J. V. da je optužena V. R. kao dugogodišnji djelatnik porezne uprave bila potpuno upoznata s problemom trgovačkog društva A. d.d. Š. i prije stupanja na funkciju voditeljice ispostave te da je on optuženog Ž. V. u cijelosti upoznao sa stanjem predmeta tog trgovačkog društva, kao i obrani same optužene R. koja je navela da je više od 25 godina radila u poreznoj upravi prije dolaska na mjesto voditeljice ispostave te je bila upoznata s predmetom, ali i izričitim tvrdnjama optuženog Ž. V. da je po dolasku na mjesto pročelnika područnog ureda tražio od zaposlenika, pa tako i od J. V. da se u postupanju prema trgovačkom društvu A. d.d. Š. radi isključivo i samo po zakonu.

 

Jednako tako, ovaj žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da takav zaključak prvostupanjskog suda, osim toga, ničime nije ni potkrijepljen. Naime, uz obrane optuženika koji su o tome iskazivali, u tijeku dokaznog postupka pročitana je, dakle, izvedena kao dokaz u tom smislu radnopravna dokumentacija za optuženike. Tako iz rješenja Ministarstva financija, Klasa: UP/I-112-01/12-01/161, Urbroj: 513-07-21-10/12-5 od 1. lipnja 2012. (list 502) proizlazi da je optužena V. R. s danom 1. lipnja 2012. raspoređena na radno mjesto – položaj voditelja ispostave u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Šibenik, Ispostavi Šibenik, dok iz rješenja Ministarstva financija, Klasa: UP/I-112-01/12-01/70, Urbroj: 513-07-21-10/12-24 od 11. svibnja 2012. (list 503) proizlazi da je optuženi Ž. V. s danom 15. svibnja 2012. raspoređen na radno mjesto – položaj pročelnika u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Šibenik.

 

Žalitelj dalje ističe da je prvostupanjski sud svoj zaključak utemeljio i na iskazima svjedoka J. B. P., M. L. te J. V., koje zatim interpretira te u bitnome ponavlja zaključke prvostupanjskog suda. Ističe da su svjedoci na čijim je iskazima prvostupanjski sud utemeljio svoj zaključak govorili o načinu provođenja reprograma dospjelog poreznog duga, predstečajnih nagodbi i sl., pri tome ne praveći razliku između tih instituta niti se osvrćući na zakonske odredbe koje te institute ni na koji način ne povezuju s provođenjem ovršnog postupka porezne uprave radi naplate dospjelog poreznog duga. Naime, kako to nadalje tvrdi žalitelj, za provođenje ovog potonjeg postupka isključivo su bili nadležni upravo optuženici, dok se postupci reprograma dospjelog poreznog duga, predstečajnih nagodbi, odgode naplate poreznog duga ili obročne otplate ne provode po službenoj dužnosti, već isključivo na prijedlog poreznog obveznika. Potom, pozivom na Opći porezni zakon, Metodologiju rada porezne uprave u ovršnom postupku te Pravilnik o unutarnjem redu Ministarstva financija, žalitelj obrazlaže koje su bile dužnosti optuženika kao zaposlenika porezne uprave u konkretnom slučaju, a zatim elaborira što je propisano Zakonom o posebnoj mjeri naplate poreznog duga uzrokovanog gospodarskom krizom u svezi zahtjeva poreznog obveznika za reprogram dospjelog poreznog duga i mogućnosti njegove obročne otplate, zaključujući da je odlučivanje o potonjem u nadležnosti Središnjeg ureda porezne uprave i ravnatelja porezne uprave, a ne optuženika.

 

Pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje ni izloženim žalbenim tvrdnjama USKOK-a. Naime, ovi svjedoci nisu govorili samo o okolnostima istaknutima u žalbi USKOK-a, već i o drugim okolnostima konkretnog slučaja i poduzetih radnji u svezi toga. Što se tiče spominjanja u pobijanoj presudi Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnim nagodbama, koji u inkriminirano vrijeme ni nije stupio na snagu, isti je i u iskazima ovih svjedoka i u zaključcima prvostupanjskog suda spomenut u posve drugom kontekstu od onoga koji mu pridaje žalitelj, odnosno u smislu da je ta 2012. inače bila godina velike nelikvidnosti te se razmišljalo kako riješiti probleme velikih poreznih dužnika od kojih su mnogi bili i od regionalnog značaja. Budući da se očekivalo skoro donošenje tog novog zakona, razmišljalo se i kako bi se problem velikog poreznog duga trgovačkog društva A. d.d. Š. mogao riješiti prema rješenjima predviđenima u tom novom zakonu, a s obzirom na to da se više nije moglo odgađati provođenje ovrhe.

 

Osporavajući pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da su se dugovi konkretnog poreznog obveznika gomilali više od 10 godina, a da su optuženici ti koji su prvi donijeli rješenje o ovrsi, žalitelj ističe da je Središnji ured porezne uprave, odnosno ravnatelj porezne uprave u ranijim godinama na zahtjev poreznog obveznika odobravao obročnu otplatu dospjelog poreznog duga, a posljednje takvo rješenje da je isteklo u travnju 2012., nakon čega da su se, a s obzirom na to da poreznom obvezniku potom nije odobrena nova obročna otplata, stekli svi zakonski uvjeti za provođenje ovrhe. Zbog toga žalitelj smatra pogrešnim i zaključak prvostupanjskog suda da se ovdje radilo o apsurdnoj situaciji optuživanja za kazneno djelo jer da kaznenog progona ni ne bi bilo da optuženici nisu donijeli rješenje o ovrsi.

 

S tim u vezi USKOK smatra pogrešnim i zaključak prvostupanjskog suda da donošenje rješenja o ovrsi pobija tezu optužbe kako je kašnjenje s njegovim slanjem na provedbu učinjeno u namjeri sprječavanja ovrhe jer da tada takvo rješenje ni ne bi bilo doneseno. Žalitelj, naime, tvrdi da je prvostupanjski sud pri tome propustio akceptirati da je optužena V. R. u obrani u istrazi navela da nije bilo zakonske mogućnosti da se rješenje o ovrsi ne dostavi FINI na provedbu te da su upravo ona i optuženi V. odlučili ne dostaviti ga. Zatim da je optuženi Ž. V. u obrani u istrazi naveo da je on uvijek inzistirao da se radi isključivo po zakonu, pa tako i u odnosu na svjedoka J. V. koji mu je to rješenje o ovrsi donio, propuštajući ocijeniti iskaz svjedoka J. V. kao službenika koji je to rješenje izradio, a koji je naveo da je nakon donošenja i izvršnosti tog rješenja isto uz popratni dopis FINI dostavio na potpis optuženoj V. R., dok je optuženog Ž. V. u više navrata pitao što će biti s tim rješenjem, na što mu je ovaj odgovarao da ćemo vidjeti ili da će biti.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da je žalitelj u krivu kada tvrdi da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir i cijeniti navode obrana oboje optuženika te svjedoka J. V. u dijelovima posebno istaknutima u žalbi.

 

Također nije u pravu niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su se dugovi konkretnog poreznog obveznika gomilali više od 10 godina te da su upravo optuženici ti koji su prvi donijeli rješenje o ovrsi. Naime, već iz samog rješenja o ovrsi Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, Ispostave Šibenik, Klasa: UP/I-415-02/2012-001/01713, Ur. broj: 513-007-15-03/2012-01 od 5. lipnja 2012. jasno je razvidno da se porezni dug društva A. d.d. Š. kumulirao od 2002. Činjenicu višegodišnjeg gomilanja poreznog duga tog društva su, osim oboje optuženih, potvrdili i svjedoci M. L., J. V., J. B. P., ali i B. L.. Nije sporno ni to da je rješenjem Ministarstva financija, Središnjeg ureda porezne uprave od 1. travnja 2011. poreznom obvezniku A. d.d. Š. odobrena odgoda plaćanja poreza, javnih davanja i kamata u ukupnom iznosu od 55.613.819,16 kn na rok od 10 mjeseci, zaključno do 1. veljače 2012. (listovi 577 do 579), u  vezi čega treba reći da je pogrešna i tvrdnja žalitelja da je to bilo do travnja 2012.

 

Uzevši u obzir navedeno, za zaključiti je da su se uvjeti za donošenje rješenja o ovrsi stekli još 1. veljače 2012., dakle u vrijeme kada optuženici još ni nisu bili na svojim funkcijama u odnosu na koje se terete za počinjenje kaznenog djela. Međutim, rješenje o ovrsi, u čijem je potpisu optužena V. R., doneseno je tek 5. lipnja 2012., dakle, nakon četiri mjeseca od isteka roka na koji je poreznom dužniku bila odobrena odgoda plaćanja javnih davanja, a to je bilo svega četiri dana nakon što je ona stupila na radno mjesto voditeljice ispostave porezne uprave u Š..

 

Dakle, osim što je ovdje bila riječ o dugogodišnjem poreznom dužniku u odnosu na kojega je upravo donošenje rješenja o ovrsi od 5. lipnja 2012. bilo prva radnja poduzeta radi ovrhe njegovih novčanih sredstava, moglo bi se opravdano postaviti pitanje zašto takvo rješenje nije bilo doneseno i poslano na izvršenje FINI iako su za to postojali svi formalni uvjeti već ranije, odnosno u vrijeme kada optuženici još ni nisu bili na svojim funkcijama u odnosu na koje se terete optužnicom. U svjetlu svega onoga što je prethodilo samom donošenju rješenja o ovrsi (unatrag nekoliko godina) i njegovom slanju na izvršenje FINI doista je logično razmišljanje prvostupanjskog suda da optuženici ni ne bi bili kazneno gonjeni da uopće ni nisu donijeli rješenje o ovrsi.

 

Kada se, dakle, ima u vidu cjelokupnost svega onoga što se odvijalo s konkretnim poreznim dužnikom, odnosno postupanjem porezne uprave prema njemu godinama prije nego što su optuženici uopće stupili na svoje funkcije u odnosu na koje se inkriminiraju, i prema ocjeni ovoga suda, doista nije prihvatljiva teza tužitelja da je kašnjenje s dostavljanjem toga rješenja na izvršenje od svega 56 dana učinjeno s ciljem sprječavanja provođenja ovrhe. Ovo tim više kada se uzmu u obzir i razlozi toga kašnjenja, što je prvostupanjski sud jasno, detaljno i životno logično obrazložio, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Osporavajući potom vjerodostojnost iskaza svjedoka J. V., žalitelj ističe da je taj svjedok prilikom ispitivanja na raspravi, iako je na naveo da u cijelosti ostaje kod svog iskaza iz istrage, promijenio ranije navode pa je tako na raspravi, za razliku od istrage, naveo da se i on složio s optuženicima da se rješenje o ovrsi ne dostavi FINI dok se ne obave konzultacije sa Središnjim uredom porezne uprave te da bi i sam jednako postupio na mjestu optuženika. Žalitelj ističe da ovaj svjedok nije dao razloge za razlike u svojim iskazima u istrazi i na raspravi, zaključujući potom da je njegov iskaz s rasprave u tim dijelovima nevjerodostojan i usmjeren pokušaju olakšavanja procesne pozicije optuženika te umanjenju njihove kaznene odgovornosti.

 

Prije svega, svjedok J. V. je na samom početku iskaza na raspravi 18. prosinca 2015. pojasnio kako je izgledalo njegovo ispitivanje u istrazi pred USKOK-om. Pa je tako rekao:„... moram kazati da je to bilo jedno specifično ispitivanje. Naime, postavljaju se pitanja i ja ne mogu davati svoja obrazloženja na pitanja, drugim riječima ne dozvoljava vam se da na široko govorite i pokušate objasniti  i obrazložiti neke stvari kao i kontekst". Prema tome, žalitelj nije u pravu kada tvrdi da ovaj svjedok nije dao razloge za razlike u svojim iskazima u istrazi i na raspravi. Ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalitelja da je ovaj svjedok svojim iskazom na raspravi nastojao pogodovati optuženicima budući da se navodi toga svjedoka posebno istaknuti u žalbi USKOK-a u bitnome ni ne razlikuju od onoga što je on rekao u svome iskazu u istrazi. Suština njegovih navoda je u tome da su oni svi skupa u ispostavi porezne uprave u Šibeniku, svjesni činjenice o kakvom se poreznom dužniku radi, nastojali iznaći najprikladnije, a ujedno zakonito rješenje, bez „trčanja pred rudo“, tako da navodi svjedoka V. iz iskaza s rasprave zapravo predstavljaju pojašnjenje onoga što je naveo i u istrazi.

 

Ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalitelja da je zaključak prvostupanjskog suda da su navodne konzultacije sa Središnjim uredom porezne uprave prolongirane zbog korištenja godišnjeg odmora, kako optuženika, tako i osoba u Središnjem uredu porezne uprave paušalan i proizvoljan jer da u tom pravcu nije izveden nijedan dokaz.

 

Naime, notorna je činjenica da je razdoblje koje obuhvaća mjesece lipanj, srpanj i kolovoz ono razdoblje u godini, i to ne samo 2012., već i inače, kada većina zaposlenika koristi godišnje odmore. Stoga je, opet polazeći od životne logike i općepoznatih činjenica, dakle, takvih koje nije potrebno dokazivati, prvostupanjski sud pravilno zaključio da su konzultacije optuženika s višom razinom, odnosno Središnjim uredom porezne uprave u Zagrebu prolongirane upravo iz tog razloga. Neovisno o tome, za istaknuti je da je upravo svjedokinja M. L., koja je i obavila te konzultacije 7. kolovoza 2012., u svome iskazu navela da je sredinom srpnja 2012. koristila godišnji odmor.

 

Žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da je pogrešan i zaključak prvostupanjskog suda da je dotadašnja praksa postupanja porezne uprave bila usmjerena na posebnu pažnju prema poreznim dužnicima od regionalnog značaja, pri čemu da je posebno aktivnu ulogu imao Središnji ured porezne uprave dajući naputke o postupanju. Ovo stoga što to, kako to tvrdi žalitelj, nije naveo nijedan od ispitanih svjedoka.

 

Baš naprotiv, iz iskaza svjedoka M. L. i J. V., dakle djelatnika porezne uprave, koji su, osim toga, i godinama ranije bili upoznati s problemom naplate poreza upravo ovog konkretnog poreznog dužnika, proizlazi da se, kada se radilo o takvim poreznim dužnicima od regionalnog značaja, u rješavanje problematike uključivao i Središnji ured porezne uprave. Takvu je tezu, osim toga, potvrdio i svjedok J. B. P., koji je u inkriminirano vrijeme, ali i nekoliko godina prije toga bio direktor konkretnog poreznog dužnika, navevši da je cijelo vrijeme pregovarao s ljudima iz područnog ureda, ali i Središnjeg ureda porezne uprave, s tim da su sastanci sa Središnjim uredom bili učestaliji, jednom ili dva puta mjesečno, a on je odlazio na te sastanke od 2009., odnosno od kada je postao direktor trgovačkog društva A. d.d. Š..

 

Žalitelj nadalje ističe da je netočan navod prvostupanjskog suda da je svjedokinja M. L. potvrdila da je „zajedno s njima otišla u Z. jer da problematika firme posebnog i regionalnog značaja se uvijek rješavala na nivou Ministarstva gospodarstva i financija i uvijek se čekala njihova odluka,“ a kako je u prethodnom odlomku obrazloženja pobijane presude naveden iskaz svjedoka J. B. P., koji je rekao da mu je optuženi Ž. V. rekao da sve ovisi o odluci Središnjeg ureda te da su se dogovorili da zajedno odu na sastanak u Središnji ured u vezi navedenog problema, žalitelj ističe da bi iz takvog sadržaja obrazloženja proizlazilo da su J. B. P., optuženi Ž. V. i M. L. zajedno otišli u Središnji ured. Žalitelj ističe da navedeno nije točno, što da je razvidno i iz iskaza ovih svjedoka, kao i iz obrane optuženog Ž. V. te da konzultacija koju prvostupanjski sud tretira kao konzultaciju koju su optuženi Ž. V. i M. L. obavili s M. K. u Središnjem uredu nije imala cilj prezentaciju i dogovor oko postupanja prema društvu A. d.d. Š. u ovrsi, već je bila riječ o usputnom upitu svjedokinje M. L. M. K. vezanom uz tu problematiku prilikom odlaska u Središnji ured porezne uprave s optuženim Ž. V. iz drugih razloga.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da žalitelj potpuno pogrešno razumijeva sadržaj dijela obrazloženja pobijane presude koji počinje odlomkom „I svjedokinja M. L. potvrđuje kako je zajedno s njima otišla u Z. …“ (8. stranica, 3. pasus), dajući mu posljedično i posve drugačiji značaj i smisao od stvarnoga. Naime, potpuno je promašeno zaključivanje žalitelja da se taj navod svjedokinje M. L., osim na nju i optuženog Ž. V., odnosio i na J. B. P., a zbog činjenice da je u prethodnom odlomku obrazloženja pobijane presude interpretirano ono što je naveo taj svjedok u svome iskazu. Naime, tako nešto ne proizlazi ni iz iskaza svjedoka J. B. P. i M. L., a ni iz obrane optuženog Ž. V., što je uostalom potvrdio i sam žalitelj u nastavku obrazloženja svoje žalbe, a također to ne proizlazi ni iz obrazloženja pobijane presude. Prema tome, ove su žalbene tvrdnje USKOK-a potpuno promašene.

 

Što se tiče drugog dijela ovih žalbenih navoda, valja reći da je potpuno nevažno koji je bio glavni cilj odlaska M. L. i optuženog Ž. V. na sastanak u Središnji ured porezne uprave 7. kolovoza 2012., kojom prilikom je M. L. u pauzi od sastanka na hodniku upitala M. K. za uputu/savjet/smjernicu u pogledu provođenja ovrhe nad trgovačkim društvom A. d.d. Š., na što joj je ovaj rekao da se s ovrhom nema što čekati. Ovdje je, naime, odlučno to da su zaposlenici u ispostavi porezne uprave u Š. razgovarali o tome da bi prije slanja izvršnog rješenja o ovrsi za to društvo na izvršenje FINI, a polazeći od toga da je bila riječ o poreznog dužniku od regionalnog značaja, bilo razumno prije obaviti konzultacije sa središnjicom (kako se postupalo u sličnim situacijama). Prema tome, sasvim je neodlučno jesu li ove konzultacije bile glavni ili tek jedan od razloga odlaska M. L. i optuženog Ž. V. na prethodno spomenuti sastanak u Središnji ured porezne uprave. Ono što je ovdje odlučno jest to da su optuženici V. R. i Ž. V. odlučili, i to nakon što su o svemu tome razgovarali i međusobno i na razini cijele ispostave porezne uprave u Š., čekati sa slanjem izvršnog rješenja o ovrsi za trgovačko društvo A. d.d. Š. na izvršenje FINI dok se ne obave konzultacije sa Središnjim uredom porezne uprave, što je bio uobičajeni način postupanja u istovrsnim slučajevima. Te konzultacije su nesporno i obavljene, i to prvom mogućom prilikom (imajući u vidu da se sve odvijalo u vrijeme korištenja godišnjih odmora, što je notorna činjenica, ali i činjenica koja proizlazi i iz iskaza svjedokinje M. L.).

 

Uzevši u obzir način na koji su obavljene konzultacije u vezi rješavanja problema, odnosno nedoumica u postupku provođenja ovrhe nad konkretnim poreznim dužnikom, u kojem dijelu su obrane optuženika potvrđene iskazima svjedoka M. L. i M. K., ali i J. V., potpuno su promašene žalbene tvrdnje USKOK-a da iz nijednog od pribavljenih zapisnika s kolegija Središnjeg ureda porezne uprave na kojima su bili prisutni i svi pročelnici područnih ureda, ministar, njegov zamjenik te ravnatelj porezne uprave, ne proizlazi da se ikada raspravljalo o problemu provođenja ovrhe nad trgovačkim društvom A. d.d. Š..

 

Te su žalbene tvrdnje, osim toga, i neosnovane imajući u vidu da su upravo svjedoci B. L. i J. B. P. iskazivali o brojnim sastancima u Ministarstvu financija s ciljem iznalaženja rješenja za nastavak poslovanja tog društva kojemu je prijetila blokada računa zbog slanja na izvršenje izvršnog rješenja o ovrsi te nemogućnosti daljnjeg odgađanja naplate poreznog duga.

 

Uzevši u obzir sve ono što je već prethodno navedeno kroz odgovaranje na pojedine žalbene navode USKOK-a, potpuno su promašene i njegove žalbene tvrdnje da su netočne i tvrdnje obrana optuženika, potvrđene iskazom svjedoka J. V., da je predmet ovrhe nad društvom A. d.d. Š. bio podignut na višu razinu, odnosno na razinu Središnjeg ureda porezne uprave, koji da je trebao donijeti odluku o provođenju ovrhe. Ovo stoga što je, kako to ističe žalitelj, optuženi Ž. V. tek u kolovozu 2012. upoznao svog nadređenog, M. K., koji je tek tada obaviješten o činjenici da izvršno rješenje o ovrsi nije dostavljeno na provedbu FINI.

 

Žalitelj smatra da je pogrešan i zaključak prvostupanjskog suda da je donošenje Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnim nagodbama, koje je u inkriminirano vrijeme bilo u proceduri, od utjecaja na kaznenu odgovornost optuženika budući da taj zakon tada ni nije stupio na snagu, a osim toga ni na koji način ne regulira niti utječe na provođenje ovrhe nad poreznim obveznikom, već tek u slučaju otvaranja postupka predstečajne nagodbe na prijedlog poreznog obveznika dolazi do deblokiranja njegovog računa po sili zakona. Osim toga, da trgovačko društvo A. d.d. Š. nikada ni nije podnijelo zahtjev za otvaranjem takvog postupka, zbog čega žalitelj smatra da je spominjanje tog zakona u kontekstu postojanja okolnosti koje bi isključivale krivnju optuženika potpuno irelevantno.

 

Ni izloženi žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti. Naime, iz obrazloženja pobijane presude uopće ne proizlazi da je prvostupanjski sud zakon na koji se poziva žalitelj spominjao u kontekstu kakav mu pridaje žalitelj, već u sasvim drugačijem smislu. Naime, kako je svima onima koji su u inkriminirano vrijeme, i to svatko na svoj način, bili uključeni u rješavanje problema oko provođenja ovrhe nad društvom A. d.d. Š. i s tim u vezi konačnom sudbinom tog društva, bilo poznato da će uskoro biti donesen taj zakon kojemu je cilj bio spasiti trgovačka društva velike porezne dužnike i pronaći optimalno rješenje za nastavak njihovog poslovanja, u tom smislu se i u odnosu na društvo A. d.d. Š. razmatralo rješenje iz tog zakona, čije je donošenje u to vrijeme bilo „pred vratima“, a koje bi mu moglo omogućiti nastavak poslovanja u situaciji u kojoj su sve takve mogućnosti de lege lata bile iscrpljene. Upravo u tom smislu se i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude osvrnuo na taj zakon kako bi pojasnio cjelokupni vremenski i gospodarski kontekst u kojemu se odvijao inkriminirani događaj te kako bi jasno i razumljivo obrazložio sveukupnost dokazne građe u ovom postupku koju, između ostaloga, čine i iskazi svjedoka N. Č. S., B. L. i M. K., a koji su se u svojim iskazima osvrnuli i na činjenicu skorog donošenja Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnim nagodbama i onoga što bi isti značio u konkretnoj primjeni.

 

Iz prethodno iznesenih razloga potpuno su promašeni i žalbeni navodi USKOK-a da, što se tiče diskrecijskog prava koje je tadašnji ministar financija, S. L. dao pročelnicima područnih ureda, ni to nema veze ni s konkretnim postupanjem, a ni s općenitim postupanjem poreznih službenika u provođenju ovrhe budući da se isto, a kako to proizlazi iz pribavljenih zapisnika s kolegija Središnjeg ureda porezne uprave, kao i iz iskaza svjedokinje N. Č. S., odnosilo na zahtjeve reprograma poreznog duga, a ne na provođenje ovrhe.

 

Naime, ni diskrecijsko pravo pročelnika područnih ureda porezne uprave dano im od strane tadašnjeg ministra financija u obrazloženju pobijane presude nije spomenuto u kontekstu koji mu pridaje žalitelj, već u smislu da su u praksi postupanja porezne uprave postojale brojne situacije koje nisu bile zakonski regulirane, tako da su u istima pročelnici područnih ureda porezne uprave bili ovlašteni sami procijeniti koje bi bilo optimalno rješenje problema in concreto te u skladu s tim potom i postupiti. Upravo tako u konkretnom slučaju postupili su i optuženici, što je prvostupanjski sud obrazložio vrlo jasnim, razložnim i životno logičnim razlozima koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naposljetku, nije prihvatljiva ni tvrdnja žalitelja da je činjenično stanje ostalo i nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio njegov prijedlog da se od Središnjeg ureda porezne uprave pribave podaci i dokumentacija o eventualnom obraćanju optuženika, izvještavanju o njihovim dvojbama i traženju upute o postupanju u ovrsi trgovačkog društva A. d.d. Š..

 

Naime, prvostupanjski sud je pravilno postupio odbivši kao nevažan taj dokazni prijedlog USKOK-a budući da u tijeku postupka ni nije bilo sporno da se optuženici na taj način, dakle u pisanom obliku, ni nisu obraćali Središnjem uredu porezne uprave. Naime, a kao što je već prethodno navedeno, obrane optuženika u dijelu o obraćanju višoj razini radi iznalaženja rješenja problema s kojim su bili suočeni u tom su dijelu potkrijepljene iskazima svjedoka M. L. i J. V., a iz istih u bitnome proizlazi da se sa slanjem izvršnog rješenja o ovrsi za poreznog dužnika trgovačko društvo A. d.d. Š. FINI čekalo dok se ne obave konzultacije sa središnjicom u Z.. Te je konzultacije potom i obavila svjedokinja M. L. 7. kolovoza 2012. te je, nakon odgovora joj danog od strane M. K. da se s ovrhom nema što čekati (što je svojim iskazom potvrdio i svjedok M. K.), optužena V. R. 8. kolovoza 2012., dakle odmah sljedeći dan, i potpisala popratni dopis FINI kojim je rješenje poslano na izvršenje.

 

Kako, dakle, žalbom USKOK-a nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude niti su njezinim ispitivanjem sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19. utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. listopada 2020.