Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 24/2017-9
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. M., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 25/77., 50/78., 25/84., 52/87., 43/89., 8/90., 9/91., 33/92., 39/92., 77/92., 91/92., 32/93., 38/93., 28/96. i 30/96. – dalje: KZRH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. studenog 2016. broj K-43/16, u sjednici održanoj 9. listopada 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenice branitelja opt. V. M., odvjetnice N. B.
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e :
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. V. M. za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZ RH zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju istog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina u koju kaznu mu se, na temelju čl. 45. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispravak, 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96. – dalje: OKZ RH) uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 3. listopada 1997. do 9. kolovoza 1999. i od 29. svibnja 2012. do 8. kolovoza 2012.
II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. V. M. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
III. Na temelju čl. 486. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 67/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje ZKP/08-II.), određuje se istražni zatvor protiv optuženog V. M. iz osnove u čl. 12. st. 2. ZKP/08-II.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. V. M. zbog počinjenja krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZ RH te ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju mu je, na temelju čl. 45. OKZRH, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 3. listopada 1997. do 9. kolovoza 1999. i od 29. svibnja 2012. do 8. kolovoza 2012.
Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i st. 2. toč. 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08-I.) optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 25.441,04 kn i paušal u iznosu od 2.000,00 kn.
Protiv te su presude žalbe podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati žalbu i preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da opt. V. M. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju i optuženik putem branitelja I. S. i N. M., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08-I. prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenice branitelja opt. V. M., N. B., odvjetnice iz Z., a na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08-II. u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske ili njegovog zamjenika te optuženika koji, iako uredno izviješteni, nisu pristupili.
Žalbe državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.
Nije u pravu opt. V. M. kada u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-I. jer da sud prvog stupnja nije pročitao niti je u obrazloženju interpretirao njegovu obranu od 11. ožujka 1998. jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude (str. 33., 2.-3. odlomak) iznio optuženikovu obranu od 11. ožujka 1998., kako u pogledu tvrdnje o postojanju alibija, tako i dijelove koji se odnose na „namještanje“ oružja od strane MUP-a iz M. Optuženik je za cijelo vrijeme trajanja ovog postupka tu obranu dopunio samo jednom rečenicom na raspravi od 8. ožujka 2013. navodeći da je sve to poteklo od tajnih službi i Ureda predsjednika (list 776.).
Prema tome, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio glavninu obrane optuženika, a to što ju koncepcijski nije izložio, kako se to najčešće čini u obrazlaganju presuda, odmah nakon citiranja dokaza koji su izvedeni na raspravi, ili na kraju dokaznog postupka, ni po čemu nije postupio nepravilno, već je to pitanje stila pisanja obrazloženja presuda. Bitno je da je sud prvog stupnja imao u vidu sve teze iz tzv. materijalne i tzv. formalne obrane kojima su osporene tvrdnje optužbe, a koje se u krajnjoj liniji svode na postojanje alibija, odnosno da je u pitanju smišljena konstrukcija kako bi bio izručen međunarodnom tribunalu u Haagu.
Sud prvog stupnja je na vrlo opširan način u obrazloženju iznio argumentaciju zbog čega ne prihvaća ovakve teze obrane, tako da nema govora da se zbog neiznošenja obrane radi o neobrazloženoj sudskoj odluci i o povredi prava na pravični postupak iz čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija), odnosno o povredi prava na djelotvorni pravni lijek iz čl. 2. Protokola uz navedenu Konvenciju koje sve povrede žalitelj povezuje uz prigovor da mu nije reproducirana obrana u obrazloženju pobijane presude.
Nadalje, optuženik neosnovano tvrdi da postoji proturječje između izreke i razloga navedenih u obrazloženju jer da se u izreci, kao osobe koje sudjeluju u počinjenju inkriminiranih radnji u stanu ošt. J. Đ., navedeni samo on, K. V. i D. R., a da iz iskaza svjedoka Đ. Z. proizlazi da je i taj svjedok zajedno s navedenim osobama bio u stanu i obavljao niz radnji koje detaljno opisuje u svom iskazu.
Međutim, u činjeničnom opisu izreke pobijane presude su navedene sve odlučne činjenice koje se odnose na optuženu osobu i predmetno kazneno djelo sadržano u optužnici državnog odvjetnika, tako da je neodlučno pitanje je li pri počinjenu predmetnog kaznenog djela bila nazočna još neka osoba jer to nije odlučna činjenica koja bi bila predmetom odlučivanja budući nije niti obuhvaćena optužbom.
Optuženik i kroz ovaj postupovni prigovor, kao i prigovor koji se nastavno iznosi u žalbi, da je svjedok Đ. Z. trebao biti, s obzirom na njegovo priznanje da je kritične zgode bio u stanu zajedno s ostalim osobama, da je počiniteljima donio oružje, da je pazio da netko ne dođe, da je pokušao ukloniti tijelo ubijene, da je skrivao pištolj kao sredstvo počinjenja i sl., u ovom kaznenom postupku optužen bar kao pomagač, u suštini nastoji obezvrijediti vjerodostojnost tog iskaza. Optuženik na ovaj način želi dokazati tezu da ga se kroz ovaj postupak lažno teretilo kako bi bio izručen Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. Želi se reći da je iz navedenih razloga instruiran svjedok Đ. Z. koji ga je lažno teretio, ali se nije radilo o istinitom iskazivanju jer da se sve ovako odigralo svjedok Z. bi svakako morao biti i sam optužen kao sudionik ubojstva. Kako se nije išlo u progon ove osobe, jasno je da se radilo o smišljenoj konstrukciji kojom se optuženika po svaku cijenu željelo izručiti međunarodnom sudu u Haagu.
Prema tome, evidentno se radi o činjeničnom prigovoru o kojem će više riječi biti u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Isto se odnosi i na prigovor kojeg optuženik također podvodi pod postupovni, da su razlozi presude o psihičkom stanju svjedoka Z. u trenutku davanja iskaza u istrazi, u proturječju s onim što je o tome naveo u svom nalazu i mišljenju psihijatrijski vještak A. L. Optuženik smatra da sud prvog stupnja nije mogao, jer za to ne posjeduje stručna medicinska znanja, jednostavno ne prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka koji je za to područje kvalificiran dati mišljenje. Ističe se da je vještak L.1 dozvolio da je svjedok Z. uslijed indiciranog postraumatskog stresnog poremećaja kronične forme s trajnim promjenama osobnosti, početnim reduciranjem mentalnih potencijala i stanja depresije do razine psihotičnosti i drugih psihičkih problema manifestirao simptome paranoidnosti zbog čega je to kod njega moglo dovesti do odmaka od realiteta i do ideja koje predstavljaju kompenzaciju vlastite slabosti, straha i nemoći te si je on uslijed svih tih okolnosti mogao davati neodmjereno veliko značenje za situacije i uloge gdje je bio inferioran, beznačajan ili zavisan. Stoga, prema stavu žalbe, sud prvog stupnja nije mogao to mišljenje psihijatra jednostavno zamijeniti vlastitim, već je mogao ili odrediti novo vještačenje ukoliko bi prema slobodnoj ocjeni, pravilima ljudskog mišljenja, logike i iskustva u nalazu našao takve dileme koje bi ukazivalo da vještačenje nije uspjelo, odnosno o takvoj spornoj činjenici na koju se vještačenje imalo odnositi, razriješiti pravilom in dubio pro reo.
Međutim, sud prvog stupnja je pravilno odlučio ne prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka A. L. ispravno ukazujući da se mišljenje vještaka u pogledu stanja psihičkog zdravlja temelji na medicinskoj dokumentaciji nakon 2006., a ne na period iskazivanja svjedoka tijekom 1997. u odnosu na koji period ne postoji niti jedan dokaz da bi svjedok Z. imao psihičkih problema.
Sud prvog stupnja je imajući u vidu navode svjedoka Z., o tome da je u vrijeme koje je prethodilo vremenu davanja spornih iskaza u istrazi radio na poslovima osiguranja i zaštite imovine i osoba, i da nije imao psihičkih problema kao i činjenicu da nema bilo kakvih dokaza da bi svjedok Z. u to vrijeme bio u toj mjeri psihički narušenog zdravlja da je mogao pod pritiscima lažno iskazivati, ispravno zaključio da navedeno vještačenje nije relevantno pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka s obzirom na vrijeme vještačenja i davanja iskaza ovog svjedoka.
Navedene razloge suda prvog stupnja kao ispravne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je pitanje ocjene vjerodostojnosti dokaza u kaznenom postupku u isključivoj nadležnosti suda, a ne vještaka.
Prema tome, u situaciji kad je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da nije bilo sumnji u narušeno psihičko stanje svjedoka Z. tijekom 1997., a u pitanju su vrlo opširni i detaljizirani iskazi ovog svjedoka, koji korespondiraju s iskazima drugih svjedoka i materijalnim tragovima (o tome obrazloženje slijedi), tada je sud prvog stupnja bio ovlašten ne prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka L.1 da je svjedok Z. mogao biti podložan pritiscima da lažno tereti optuženika, a koji se ne temelji na konkretnim i provjerljivim podacima, već pretpostavkama. Prema tome, sud prvog stupnja nije odbijajući prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka L.1 počinio bitne povredu odredaba kaznenog postupka kako se to žalbom optuženika sugerira.
Optuženik i u pogledu ocjene suda prvog stupnja u vezi pročitanih transkripata Ureda predsjednika Republike Hrvatske F. T. od 3. ožujka 1997. presudu pobija zbog postupovne povrede tvrdeći da postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima o sadržaju tih transkripata i stvarnog sadržaja transkripata, iako se i tu u stvari radi o činjeničnom prigovoru. Naime, optuženik iznosi detaljan sadržaj transkripta želeći ukazati da se on sadržajno razlikuje od dijela transkripta kojeg u obrazloženju presude citira sud prvog stupnja (str. 40.-41.) i na taj način u biti osporava pravilnost zaključka suda da nije postojao dogovor državnih struktura da bi se optuženik lažnim terećenjem za počinjenje predmetnog kaznenog djela najprije uhitio i pritvorio, a potom izručio u Haag.
Dakle, radi se o osporavanju činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, a ne postupovnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-I. na koju se smjera, jer se ta povreda u pogledu proturječja razloga koje o sadržaju dokaza iznosi sud i samog sadržaja dokaza mora odnositi isključivo na odlučne činjenice. Dakle, samo one o kojima ovisi neposredna primjena materijalnog ili procesnog prava, pri čemu proturječnost mora biti znatna i to u toj mjeri da se zbog toga presuda ne može ispitati, što sve u konkretnom predmetu nije slučaj.
Optuženi V. M. neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-I. u vezi povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 2. al. 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 55/01. - ispravak, 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav RH) i čl. 6. st. 3. Konvencije.
Naime, suprotno navedenom prigovoru prvostupanjski sud nije povrijedio njegovo pravo na konfrontaciju, tj. pravo da ispituje svjedoka optužbe Đ. Z. jer je njegovom ispitivanju tijekom istrage na ročištu od 7. srpnja 1997. (list 130.-135.), na kojem je ponovio navode iz iskaza od 24. svibnja 1997., bio nazočan njegov branitelj M. S. i koji je svjedoku postavljao pitanja i iznosio primjedbe na iskaz. Iako je svjedok Z. na raspravi promijenio ovaj iskaz, sud prvog stupnja je mogao, u smislu odredbe čl. 411. st. 4. ZKP/08-I. kod ocjene vjerodostojnosti iskaza cijeniti različitosti u iskazivanju, što je i učinio. Nadalje, sud prvog stupnja je iskaz svjedoka Z. iz istrage povezao sa čitavim nizom drugih personalnih i materijalnih dokaza tako da se pobijana presuda ne temelji isključivo niti u odlučujućoj mjeri samo na tom iskazu, u smislu odredbe čl. 411. st. 4. i čl. 431. st. 2. ZKP/08-I.
Prema tome, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje upućuje žalba optuženika, niti je počinio bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-II. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Neosnovano se optuženik žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.
Prije svega, sud prvog stupnja je vrlo sustavnom i minucioznom analizom iskaza svjedoka Z. pravilno ocijenio da su ti iskazi iz istrage vjerodostojni dokazi, dok su kasniji potpuno oprečni iskazi ovog svjedoka iznijeti na raspravi ispravno ocijenjeni neuvjerljivim i neprihvatljivim.
Pri tome je sud prvog stupnja ukazao na neuvjerljiva i nelogična odstupanja svjedoka u obrazlaganju pritisaka koji su na njega vršeni jer je u istrazi svjedok logično naveo da su nakon prvog iskaza kojim je teretio optuženika na njegove roditelje Š. ljudi vršili pritiske i upućivali prijetnje, da bi na raspravi tvrdio da su ga na te neistinite iskaze prisilile nepoznate osobe. Sud prvog stupnja je u pogledu neuvjerljivosti ovakvih odstupanja u iskazima svjedoka Z. u obrazloženju iznio opširne i vrlo argumentirane razloge (str. 17., 5. odlomak, i str. 18., 1. odlomak) koje kao ispravne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je doista neuvjerljivo da bi svjedok Z., u razdoblju od mjesec i pol dana, koliko je prošlo od iznošenja prvog do davanja drugog iskaza u istrazi, mogao dati tako opširne iskaze koji su gotovo suglasni do najsitnije detalja, na način da su ga telefonom instruirale „u kratkim crtama“ nepoznate osobe, a zatim su to učinile u opsežnom pisanom obliku koji mu je dostavljen i koji je on samo jednom pročitao i onda o tome iskazivao.
Nadalje, sud prvog stupnja je zaključak o vjerodostojnosti iskaza svjedoka Z. ispravno izveo ocjenom iskaza svjedoka M. K., B. L. i Z. K. (str. 18.-24.), pravilno zaključujući da ti iskazi međusobno korespondiraju u vezi čitavog niza okolnosti, počam od opisa pištolja i strojnice koje svjedok Z. navodi kao sredstvo počinjenja ubojstva J. Đ., izgleda pištolja s prigušivačem, izgleda kutije u kojoj se pištolj nalazio, te načina na koji je pištolj kasnije prodan. Posebice je značajan iskaz svjedoka L.2, koji je u pogledu razloga zašto se treba „riješiti“ pištolj kojim je ubojstvo počinjeno, o čemu je iskazivao svjedok Z., potvrdio da mu je prijatelj Z. rekao da se radilo o oružju kojim je počinjeno mnogo zla i da se tog pištolja koji je kupio od Š. svakako mora „riješiti“ jer je njime ubijena jedna žena u M.
Sud prvog stupnja također ispravno uočava da svjedok Z. ne tereti izravno optuženika, jer ne navodi u iskazima da ga je neposredno vidio u stanu kako puca u oštećenu, ali direktno tereti K. V. i D. R. kao osobe koje pucaju u žrtvu iz pištolja odnosno strojnice, iako je s njima u dobrim, odnosno čak prijateljskim odnosima (R.). Taj način iskazivanja svjedoka Z. je nedvojbeno pokazatelj objektivnosti njegovog iskaza. Da se radilo o „naučenom“ iskazu, onda bi nesumnjivo svjedok Z. direktno teretio opt. M. da je vidio kako puca u oštećenu, što on ne čini.
Nadalje, povezujući činjenice konstatirane zapisnikom o očevidu, zapisniku obdukciji i fotodokumentaciji očevida i obdukcije, nalazom i mišljenjem vještaka balističke i medicinske struke, sud prvog stupnja zaključuje da je iskaz svjedoka Z. potvrđen svim ovim dokazima, kako u pogledu opisa vrste oružja koje je korištenu pri usmrćenju oštećenice, zatim opisa djelomične neispravnosti pištolja, opisa položaja tijela oštećenice pri usmrćenju i kasnije pri pokušaju odnošenja tijela iz stana, tako i u pogledu opisa izgleda stana i odjeće oštećenice. Sve te okolnosti iz iskaza svjedoka Z. i navedenih dokaza su u toj mjeri podudarne da je isključena bilo kakva mogućnost da bi se radilo o neistinitom iskazu. Posebice se to odnosi, kao što to vrlo logično zaključuje sud prvog stupnja, na sukladan opis položaja tijela oštećene u trenutku ispaljivanja hitaca koji proizlazi iz iskaza svjedoka Z. i rezultata kasnijeg vještačenja. Naime, sud prvog stupnja ističe da je svjedok Z. o tome iskazivao u vrijeme kada nije znao za rezultate kombiniranog sudskomedicinskog i balističkog vještačenja kojim je tek tada bilo utvrđeno u kojem se položaju oštećena nalazila u odnosu na oružje iz kojeg je pucano u pojedinim fazama događaja, a položaji koje opisuje svjedok i vještaci su u biti sukladni.
Osim navedenih okolnosti, sud prvog stupnja potvrdu iskaza svjedoka Z. o načinu ulaska u stan oštećenice nalazi u dijelu iskaza svjedoka D. R., koji je kao supočinitelj predmetnog ubojstva, na temelju u biti iste dokazne građe na temelju presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. svibnja 2000., broj K-191/99, potvrđenoj presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 12. travnja 2001., broj I Kž-480/00 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a koji je potvrdio da je poznavao oštećenicu jer je živjela u istoj zgradi u M. u kojoj je živjela i njegova majka i priznaje da je na stanu oštećenice bilo istaknuto njegovo ime kako bi ju se kao muslimanku zaštitilo. Ove okolnosti ukazuju da je oštećenica, kao što to i navodi svjedok Z., pristala otvoriti vrata stana tek nakon što joj se osoba s kojom je bila u dobrim odnosima predstavila riječima „Ja sam D.“.
Prema tome, kada je iskaz svjedoka Z. potvrđen čitavim nizom materijalnih i personalnih dokaza koji čine tako jak tzv. indicijalni lanac i koji s potpunom izvjesnošću ukazuje da je upravo opt. V. M. sudjelovao u ubojstvu oštećenice, a s druge strane je ostao nedokazan alibi optuženika, nema baš nikakve dvojbe da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo kako je to utvrđeno pobijanom presudom.
U pogledu nedokazanosti alibija optuženika sud prvog stupnja je u obrazloženju iznio vrlo logične i razborite razloge (str. 33.-36.) koje u cijelosti prihvaća Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, te se optuženik radi nepotrebnog ponavljanja na njih upućuje. Tako frapantna podudarnost u iskazu čak devet svjedoka o svim detaljima navodnog druženja s optuženikom u T. dan prije inkriminiranog događaja, odnosno i u inkriminirano vrijeme, iako se radi o iskazima koji se iznose nakon više od dvije godine od navodnog druženja, nesumnjivo je potvrda da se radi o nevjerodostojnim iskazima kojima sud prvog stupnja s pravom, kao niti obrani optuženika, nije poklonio vjeru.
Na koncu, sud prvog stupnja je analizom naprijed citiranih transkripata Ureda predsjednika, uzimajući u obzir navode svjedoka M. T. i I. P., koji su sudjelovali na sastanku koji je održan 3. ožujka 1997. u Predsjedničkim dvorima, izveo ispravan zaključak da se nije radilo o odlučivanju i potrebi da se optuženik uhiti i optuži za neko kazneno djelo radi izručenja Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu, već je tema bila odnos Republike Hrvatske prema navedenom tribunalu, a optuženik se spominjao sporedno u širem kontekstu. Sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio tezu obrane o iskonstruiranom optuženju za predmetno kazneno djelo i potrebi da se optuženik po svaku cijenu liši slobode, a sve kako bi se mogao izručiti u Haag zbog ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije, ukazujući da je u to vrijeme V. M. već bio lišen slobode i već je bio u pritvoru od 26. veljače 1997. u predmetu KO-955/97 zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz čl. 192. st. 3. KZRH u kojem je bio sve dok mu taj pritvor nije 7. listopada 1997. bio zamijenjen pritvorom nakon podignuća optužnice za predmetno kazneno.
Na temelju ovih okolnosti sud prvog stupnja pravilno zaključuje da kraj činjenice da se opt. M. već nalazi u pritvoru u Republici Hrvatskoj u vrijeme iskazivanja svjedoka Z., nije bilo nikakve potrebe da se osmišljava konstrukcija lažnog optuživanja V. M. i za neko drugo kazneno djelo i kako bi ga se izručilo Haagu, zbog čega ne prihvaća ovu tezu obrane optuženika. U tom je smislu sud prvog stupnja s pravom otklonio prihvatiti iskaz i svjedoka D. N. koji je potpuno neuvjerljivim i nekonkretiziranim iskazom očito nastojao potvrditi obranu optuženika opisujući da se radilo o pokušaju lažnog terećenja optuženika i podmetanju dokaza od strane nepoznatih ljudi koji su se predstavili značkama policije Republike Hrvatske.
Kraj takvog stanja stvari, kada su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, sve ostale žalbene tvrdnje optuženika, da nema materijalni tragova da je on počinio predmetno kazneno djelo, da nije utvrđena marka pištolja call 9 mm kratki jer da iz iskaza svjedoka, L.2, Kosa i balističara D. Č. ne proizlazi siguran zaključak da se radilo o pištolju marke Browning kao što to tvrdi svjedok Z., već se moglo raditi i o drugim markama istog kalibra, npr. marke „Makarov“, da se iz vrlo neprofesionalno obavljenog očevida i površnog zapisnika o očevidu ne može pouzdano ocjenjivati istinitost iskaza svjedoka Z. kako u pogledu dimenzija prostora, lokacija pojedinih predmeta, broja izuzetih čahura i zrna, da je trebalo prihvatiti iskaz svjedoka D. N. koji je potvrdi obranu da se radilo o neistinitom terećenju optuženika, da iz citiranih transkripata proizlazi da je uhićenje i terećenje V. M. za teže kazneno djelo, u kontekstu potrebe da bude izručen u Haag, bila važna tema sastanka od 3. ožujka 1997., nemaju taj značaj koji im žalitelj pridaje. Ne radi se o okolnostima, koje bi, niti u najmanjoj mjeri dovele u pitanje ispravnost zaključaka suda prvog stupnja, zbog čega je žalba optuženika i u ovom dijelu koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje neosnovana.
Osnovano se državni odvjetnik žali zbog odluke o kazni.
Naime, iako državni odvjetnik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne pravilno utvrdio broj olakotnih (protek vremena) i otegotnih okolnosti (osuđivanost za kaznena djela ratnog zločina na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina, isplaniranost predmetnog kaznenog djela, naređivanje Đ. Z. da nabavi dvije vrste oružja zbog moguće neispravnosti pištolja, podmukao način ulaska u stan oštećene uz pomoć njenog poznanika D. R., brutalnost u postupanju prema oštećenoj prije ubijanja, izostanak bilo kakvog doprinosa oštećenice i povoda te potpunu bešćutnost pri počinjenju djela, a i nakon toga naređivanjem Z. i R. da tijelo zamotaju u deku i bace u jamu kod Lj.), osnovano ukazuje da je značaj olakotnih okolnosti precijenjen, a da nije na pravilan način vrednovan značaj otegotnih okolnosti.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, također smatra da kazna zatvora u trajanju od sedam godina koja mu je izrečena prvostupanjskom presudom nije primjerena svim navedenim otegotnim okolnostima koje je utvrdio sud prvog stupnja jer sve one ukazuju na potrebu izricanja strože društvene osude ovakvom pogibeljnom počinitelju. I pored činjenice velikog proteka vremena od počinjenja ovog kaznenog djela, u pitanju je jedno do najtežih kaznenih djela, pri čemu je ubijena posve nedužna osoba, a optuženik je taj koji je organizator cijele operacije i koji ostalim sudionicima naređuje što da rade, pri čemu manifestira doista krajnju brutalnost i bešćutnost. Stoga je trebalo prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika pobijanu presudu preinačiti u odluci o kazni te optuženiku zbog predmetnog kaznenog djela na temelju čl. 34. st. 1. KZRH izreći kaznu zatvora u trajanju od deset godina koja će ispuniti svrhu kažnjavanja u smislu individualne i posebice generalne prevencije.
Upravo iz naprijed navedenih razloga, nije osnovana žalba optuženika, koji se iz ove žalbene osnove ne žali, međutim, kako se on, u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08-I. žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, to se uzima da njegova žalba sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.
Kako je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika pobijana presuda preinačena u odluci o kazni na način da je opt. V. M. zbog predmetnog kaznenog djela izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina, to je na temelju čl. 486. st. 2. u vezi čl. 123. st. 2. ZKP/08 određen istražni zatvor, neovisno o rokovima iz čl. 133. ZKP/08.
Slijedom navedenog, s obzirom na to da je žalba državnog odvjetnika osnovana, a žalba optuženika neosnovana te da pri ispitivanju pobijane presude nisu utvrđene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi, u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-II., na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-II. odlučeno je kao u izreci ove presude.
Vesna Vrbetić, v.r.