1              Poslovni broj: Gž R-883/2019-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-883/2019-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, Verice Franić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju K., OIB: ..., V. L., zastupanog po ravnateljici D. B., a ova po punomoćniku H. K. odvjetniku u D., protiv tužene dr. S. S. O., iz O., OIB: ..., zastupane po punomoćniku A. T., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj 30 Pr-26/19 od 22. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Žalba tužene djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava pa se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj 30 Pr-26/19 od 22. listopada 2019.:

- potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim je obvezana tužena isplatiti tužitelju na ime troškova školarine i mentorstva iznos od 15.405,58 kuna zajedno s zateznim kamatama počev od od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- preinačava u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za obvezivanje tužene da tužitelju isplati iznos od 47.260,00 kuna na ime primljenog dodatka za odvojeni život, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 12.800,00 kuna počev od 1. siječnja 2011. pa do isplate; na iznos od 19. 200,00 kuna počev od 1. siječnja 2012. pa do isplate; na iznos od 15.260,00 kuna počev od 1. siječnja 2013. pa do isplate.

II. Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj: 30 Pr-26/19 od 22. listopada 2019., na način da se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženoj da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 672.975,83 kn s osnova plaće sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 36.629,49 kn počev od 1.01.2009.

- na iznos od 163.631,71 kn počev od 1.01.2010.

- na iznos od 162.036,98 kn počev od 1.01.2011.

- na iznos od 162.185,26 kn počev od 1.01.2012. - na iznos od 53.815,59 kn počev od 1.05.2012.

- na iznos od 94.676,80 kn počev od 1.01.2013., pa do 1. kolovoza 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

III. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom IV. izreke presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj 30. Pr-26/19 od 22. listopada 2019. i u tom dijelu sudi.

"Nalaže se tuženoj da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 53.250,00 kuna u roku od 15 dana."

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 47.260,00 kuna na ime primljenog dodatka za odvojeni život, zajedno sa zateznom kamatom koja teče: na iznos od 12.800,00 kuna od 1. siječnja 2011., na iznos od 19.200,00 kuna od 1. siječnja 2012., na iznos od 15.260,00 kuna od 1. siječnja 2013., pa sve do isplate.

 

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženoj da isplati tužitelju iznos od 15.405,58 kuna na ime troškova školarine i mentorstva zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2013. pa do isplate.

 

Nadalje, pod točkom III. izreke iste presude, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je zatražena isplata iznosa od 672.975,83 kuna s osnova plaće, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 36.629,49 kuna od 1. siječnja 2009, na iznos od 163.631,71 kuna od 1. siječnja 2010., na iznos od 162.036,98 kuna od 1. siječnja 2011., na iznos od 162.158,26 kuna od 1. siječnja 2012., na iznos od 53.815,59 kuna od 1. svibnja 2012., na iznos od 94.676,80 kuna od 1. siječnja 2013., pa do isplate.

 

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 44.593,00 kuna (točka IV. izreke).

 

Protiv odbijajućeg dijela navedene presude pod točkom III. izreke, kao i odluke o trošku sadržane u točki IV. izreke žalio se je tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), predlažući da se ista u tom pobijanom dijelu preinači shodno žalbenim navodima. Zatražen je trošak žalbenog postupka.

 

Tužena pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev pod točkom I. i II. izreke kao i u odluci o trošku, i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a, s prijedlogom da se ista u tom dijelu preinači odnosno ukine. Zatražen je trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tužene djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu utrošenih sredstava za specijalističko usavršavanje.

 

U postupku je utvrđeno:

- da je tužena dostavila svoju prijavu povodom natječaja od 26. travnja 2008. kojeg je raspisala Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju K. za izbor kandidata za specijalizaciju fizikalne medicine i rehabilitacije;

- da je ravnateljica tužitelja dana 13. svibnja 2008. donijela odluku pod brojem 01-201/08 o izboru kandidata za specijalizaciju, a u kojoj se odluci utvrđuje da je izabrana S. S. O. koja se upućuje na specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije;

- da je pismenom od 30. lipnja 2008. tužitelj nadležnom Ministarstvu uputio prijedlog za odobrenje specijalizacije iz fizikalne medicine i rehabilitacije za svoju radnicu dr. S. S. O.;

- da je po takvom prijedlogu Ministar zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske dana 18. rujna 2008. donio rješenje po kojem se tuženoj dr. S. S. O., zdravstvenoj radnici specijalne bolnice K., V. L. odobrava specijalizacija;

- da je dana 13. listopada 2008. među strankama sklopljen ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme i nakon specijalizacije;

- da se istim ugovorom tužitelj obvezao za vrijeme specijalističkog usavršavanja tuženoj isplaćivati plaću predviđenu za liječnika specijalizanta te snositi troškove ispita i školarine po zahtjevu ustanove u kojoj se specijalizacija obavlja;

- da se tužena prihvaćajući uvjete iz tog ugovora obvezala nakon završetka specijalističkog staža ostati u radnom odnosu kod tužitelja najmanje deset godina;

- da je u članku 4. spomenutog ugovora ugovoreno kako u slučaju da tužena u svojstvu liječnika specijaliste ne ostane na radu kod tužitelja onoliko vremena koliko je ugovoreno ili se pak uopće nakon specijalizacije ne vrati na rad u istu ustanovu, tužena je dužna vratiti tužitelju čitav iznos utrošenih sredstava zajedno s kamatama;

- da je tužena dana 15. listopada 2008. započela obavljati specijalistički staž i to u KBC S. (28 mjeseci), potom u KBC, Z. (7 mjeseci), zatim u KBC Z. (2 mjeseca) te u Specijalnoj bolnici K. ( 6 mjeseci) i u Centru za profesionalnu rehabilitaciju u Z. ( 1 mjesec);

- da je u predviđenom roku po završetku specijalističkog staža dana 3. prosinca 2012.
tužena položila specijalistički ispit iz fizikalne medicine i rehabilitacije;

- da je među strankama dana 3. prosinca 2012. zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme po kojem je tužena za tužitelja obavljala poslove na radnom mjestu liječnika specijaliste;

- da je tužena zbog obiteljskih razloga dana 14. ožujka 2016. svom poslodavcu podnijela zahtjev za raskid ugovora o radu;

- da je dana 16. ožujka 2016. tužitelj donio Odluku po kojoj tuženoj prestaje radni odnos zasnovan ugovorom o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu liječnika specijaliste i to na dan 16. ožujka 2016.;

- da protiv takve odluke tužena nije podnijela zahtjev za zaštitu prava niti ostvarila sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa;

- da prema tužbenim navodima te priloženom obračunu ukupni troškovi specijalizacije iznose 688.381,41 kuna;

- da međutim obzirom na navode iz tužbe te priloženi obračun proizlazi da je tužitelj troškove za odvojeni život u iznosu od 47.260,00 kuna posebno iskazao no da je istodobno taj iznos uključen i u bruto plaće.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je na prijedlog tužitelja po rješenju nadležnog Ministarstva tuženoj odobrena specijalizacija, da je tužitelj uputio tuženu kao svoju djelatnicu na obavljanje specijalističkog staža a da su stranke sklopile ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme i nakon specijalizacije. Isto tako, u ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je tužena u predviđenom roku položila specijalistički ispit i potom po ugovoru o radu od 3. prosinca 2012. nastavila raditi kod tužitelja u skladu sa stečenom stručnom spremom, a takav je radni odnos prekinut nakon tri godine, dva mjeseca i trinaest dana.

 

Sporno ostaje u ovoj žalbenoj fazi postupka pripada li tužitelju pozivom na odredbe ugovora od 13. listopada 2008. zahtijevati od tužene isplatu sredstava utrošenih za specijalističko usavršavanje u utuženom iznosu odnosno svih isplaćenih bruto plaća u tom razdoblju te ostalih materijalnih naknada i troškova školarine.

 

U tom pogledu sud prvog stupnja ocjenom provedenih dokaza, te cijeneći odnose među strankama i sadržaj sklopljenih pravnih poslova smatra kako tužitelj pozivom na odredbe ugovora o međusobnih pravima i obvezama ima pravo od tužene zahtijevati povrat stvarnih troškova specijalizacije međutim da u takve troškove ne ulaze plaće koje je tužena primila u tom razdoblju.

 

Ovakav zaključak suda prvog stupnja temelji se na slijedećem:

 

Svoje međusobne obveze povodom upućivanja tužene na specijalističko usavršavanje stranke su regulirale pisanim ugovorom od 13. listopada 2008. pri čemu je u ugovoru naznačeno da tužena po završetku specijalizacije mora ostati u radnom odnosu kod tužitelja najmanje deset godina a za slučaj neizvršenja takve obveze u članku 4. ugovora se navodi da je dužna vratiti čitav iznos utrošenih sredstava.

 

U vrijeme kada su stranke zaključile spomenuti ugovor (2008.) niti jednim propisom u Republici Hrvatskoj nije bilo jasno određeno na koji se način zaključuje ugovor o specijalizaciji u dijelu koji se odnosi na obvezu rada nakon završetka specijalizacije odnosno u dijelu koji regulira neispunjenje takve obveze.

 

Shodno tome na ugovorni odnos stranaka primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje ZOO) pa predmet spora u ovoj pravnoj stvari valja razriješiti primjenom ugovornih odredbi te odredbi citiranog zakona.

 

U tom kontekstu, sud prvog stupnja polazi od odredbe članka 9. ZOO-a kojom je propisano da sudionik u obveznom odnosu je dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Također, i odredbe članka 65. stavak 1. ZOO-a u smislu koje je na temelju obveze vjerovnik ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti je ispuniti. Nastavno navedenom sud prvog stupnja polazi i od odredbe članka 366. stavak 1. ZOO-a prema kojoj ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze. Nadalje, poziva se na odredbu članka 342. stavak 1. ZOO-a temeljem koje je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

 

Ovdje nije sporno da je tužitelj tuženoj omogućio specijalizaciju koju je ona uspješno završila te joj nakon specijalizacije osigurao radno mjesto odgovarajuće njenoj stručnoj spremi. Tužena je po završetku specijalizacije radila kod tužitelja tri godine, dva mjeseca i trinaest dana, a samim time očito je da nije ispunila obvezu da ostane na radu onoliko vremena koliko je ugovorom određeno.

 

Polazeći od naprijed citiranih odredaba Zakona o obveznim odnosima, a obzirom na sadržaj ugovora o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme i nakon specijalizacije tužitelj je, kao vjerovnik ovog obveznog odnosa, ovlašten zahtijevati ispunjenje obveze, a tužena je preuzetu obvezu dužna ispuniti u svemu kako ista glasi.

 

Međutim, ovdje je sporno pitanje koja je to sve sredstva odnosno troškove specijalizacije tužena dužna vratiti, a obzirom na članak 4. pisanog ugovora. Naime, u spomenutom je članku ugovoreno da je tužena, a za slučaj da ne ostane na radnom mjestu liječnika specijaliste onoliko vremena koliko je to predviđeno ugovorom, dužna vratiti čitav iznos utrošenih sredstava sa kamatama.

 

Sud prvog stupnja tumačeći takvu ugovornu odredbu na kojoj tužitelj temelji svoje potraživanje u ovoj parnici, smatra kako navod "utrošena sredstva" podrazumijeva sve one izdatke potrebne za školovanje, primjerice školarinu, mentorstvo, prijevozne troškove, naknadu za odvojeni život i slično no da tu ni u kom slučaju ne spada bruto plaća koja je u istom razdoblju isplaćena tuženoj.

 

U tom smislu, mišljenje je suda prvog stupnja da je tužena bila zaposlenica tužitelja te se na njihove međusobne odnose osim općih propisa obveznog prava te propisa kojima se reguliraju pitanja specijalizacije doktora medicine, primjenjuju i propisi koji uređuju radne odnose, pa imajući u vidu odredbu članka 92. sad važećeg Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17), odnosno odredbu članka 83. ranije važećeg Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) u smislu kojih odredbi, je plaća novčana protuvrijednost rada kojega je radnik obavio za poslodavca i poslodavac ju je dužan platiti nakon obavljenog rada sud prvog stupnja smatra kako u situaciji kada je tužena obavljala rad kroz čitavo vrijeme specijalizacije, iznos isplaćene plaće za obavljeni joj rad ne može ulaziti u trošak specijalizacije.

 

Navedeni stav sud prvog stupnja temelji na pravnom shvaćanju iznesenom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Revr-33/11 od 22. listopada 2013. u kojoj je navedeno: "Plaća je novčana protuvrijednost rada koji je radnik obavio za poslodavca i nju je poslodavac prema članak 83. stavak 1. Zakona o radu dužan platiti nakon obavljenog rada. S tim u vezi, zaključak je suda prvog stupnja da u situaciji kada je tužena za tužitelja obavljala rad za vrijeme specijalizacije, to iznos isplaćene plaće za obavljeni rad ne može ulaziti u trošak specijalizacije koji bi teretio tuženu.

 

Međutim, u povodu ovog spornog pitanja na petoj sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. studenog 2016. (br. Su-IV-168/16-11) je zauzeto pravno shvaćanje da je liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno, zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju.

 

No, sud prvog stupnja smatra kako se izneseno pravno shvaćanje odnosi na sve one ugovore o specijalizaciji u kojima je izričito ugovoreno da je liječnik specijalist za slučaj raskida ugovora o radu prije isteka roka obavezan vratiti isplaćene mu bruto plaće. Tako da se spomenuto pravno shvaćanje ne može primijeniti u predmetnoj pravnoj stvari kada se ima u vidu sadržaj ugovora kojega su stranke potpisale.

 

S tim u vezi sud prvog stupnja smatra kako u sadržaju navedenog ugovoru nigdje nije izričito naznačena obveza tužene da svom poslodavcu u slučaju ranijeg prestanka radnog odnosa vrati isplaćenu bruto plaću a u članu 4. spomenutog ugovora da se navodi kako će tužena biti dužna u slučaju kršenja obveza vratiti "čitav iznos utrošenih sredstava".

 

Sagledavajući žalbene navode kao i obrazloženje pobijane presude ovaj drugostupanjski sud nalazi kako osnovano tužitelj u žalbenim navodima ističe da ovdje sud prvog stupnja pogrešno tumači sadržaj odredbe članka 4. Ugovora od 13. listopada 2008. jer su u slučaju nevraćanja na rad u bolnicu ili prekida ugovornog odnosa prije ugovorenog desetogodišnjeg roka iz članka 2. ugovora, ugovorne strane ugovorile da će tuženica vratiti bolnici čitav iznos utrošenih sredstava iz članka 1. tog ugovora s kamatama u skladu sa člankom 29. ZOO-a. Time da je u članku 1. Ugovora od 13. listopada 2018. utvrđeno što predstavlja utrošena sredstva: plaća predviđena za djelatnika raspoređenog na poslove specijalizanta i troškovi ispita ili školarine ukoliko to zahtjeva ustanova u kojoj se specijalizacija obavlja.

 

U izloženom ovaj drugostupanjski sud nalazi da pravno shvaćanje suda prvog stupnja nije prihvatljivo.

 

Tijekom postupka tužena je osporavala postojanje pravne osnove potraživanja plaće i naknade koje je tužena primila za svoj rad za vrijeme koje je radila kod tuženika na temelju članka 83. ZR.

 

Međutim, imajući u vidu o zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. studenog 2016. kao i sadržaj odredbe članka 4. spomenutog Ugovora u kojoj su stranke ugovorile da će u slučaju ako tužena ne ostane na radu kod tužitelja najmanje deset godina nakon položenog specijalističkog ispita, vratiti tužitelju sva utrošena sredstva za specijalističko usavršavanje i to prema članku 1. spomenutog Ugovora u vidu isplaćenih plaća i troškova ispita ili školarina.

 

Kod naprijed iznesenog, za zaključiti je da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu prema tuženoj, pa je i tužena bila dužna ispuniti svoje obveze koje je prema tužitelju preuzela Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije i nakon specijalizacije od 13. listopada 2008. (članak 9. ZOO-a). Otkazivanjem ugovora o radu prije nego je tužena provela na radu kod tužitelja deset godina nakon položenog specijalističkog ispita, za tuženu je nastala obveza koju je preuzela odredbama članka 4. u vezi s članka 2. navedenog Ugovora na vraćanje čitavog iznosa utrošenih sredstava (članak 1. tog Ugovora). Slijedom toga je shodno odredbi članka 342. stavak 1. ZOO, tužitelj kao vjerovnik ovog obveznog odnosa ovlašten zahtijevati ispunjenje obveze, a tužena ju je kao dužnik dužan ispuniti u svemu kako glasi (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-x 330/2018-2 0d 16. travnja 2019.).

 

Visina potraživanja proizlazi iz obračuna troškova specijalizacije i to na ime bruto plaća 672.975,83 kuna, troškovi školarine u iznosu od 15.405, 58 kuna time da opravdano sud prvog stupnja nalazi kako je tužitelj troškove dodatka za odvojeni život u iznosu od 47.260,00 kuna posebno iskazao a istodobno je isti uključen i u bruto plaće ( prema izračunu tužitelja). U navedenom ovaj drugostupanjski sud nalazi kako tužitelj ne može potraživati iznosa od 47.260,00 kuna na ime isplaćenih naknada za odvojeni život za 2010., 2011., i 2012. u situaciji kada je taj iznos istodobno uključen u tužiteljevu izračunu koji se odnosi na isplaćene plaće.

 

Žalbeni navodi tužene ne dovode u sumnju ocjenu suda prvog stupnja o osnovanosti tužiteljeve tvrdnje da je za troškove školarine i mentorstva utrošeno 15.405,58 kuna što je tužitelj potkrijepio ispravama u spisu, te pravilno sud prvog stupnja smatra da je riječ o stvarnim izdacima koje je tužitelj imao povodom specijalističkog usavršavanja tužene, pa pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da u izloženim okolnostima tužitelj iste osnovano potražuje.

 

Glede žalbenih navoda tužene kojima upire na krivnju tužitelja tvrdeći da ju je onemogućio u ispunjenju obveze u cijelosti davanjem otkaza te u tom smislu da je sud trebao primijeniti odredbu članka 358. ZOO-a, odgovoriti je kako ovdje nema mjestu primjeni navedene odredbe te su potpuno neutemeljene tvrdnje tužene da je tužitelj taj koji bi onemogućio tuženu u ispunjenju ugovorne obveze.

 

Naime, što se tiče žalbenih navode tuženice koji se odnose na tvrdnju da je upravo tužitelj taj koji je otkazao ugovor o radu sklopljen između stranaka i time onemogućio tuženici da ispuni svoju obvezu u cijelosti, odgovoriti je da čak, i ukoliko bi tvrdnja glede odluke o otkazu bila i osnovane, tužena je svojim propustom da podnese zahtjev za zaštitu prava odnosno propustom da sudskim putem ostvari zaštitu prava iz radnog odnosa, manifestirala svoju volju da ne želi nastaviti radni odnos ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revr 795/2017-3, od 21. studenog 2018.), pa takve žalbene prigovore tužena ne može s uspjehom isticati.

 

Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Budući da je prvostupanjska presuda preinačena valjalo je u skladu s odredbom članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 3. ZPP-a te članka 155. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka. Trošak tužitelja zastupanog po punomoćniku-odvjetniku odnosi se na trošak sukladno Tbr. 7. Tbr 8., Tbr 9. i Tbr 10. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) za sastava tužbe 6.880,00 kuna, za zastupanje na tri ročišta po 6.880,00 kuna ( 21. listopada 2016., 30. ožujka 2017., i 12. rujna 2019.) te na dva ročišta po 3.440,00 kuna (4. rujna 2017. i 11. lipnja 2019.) a obzirom da je tužitelj uspio sa žalbom i trošak sastava žalbe u iznosu od 8.600,00 kuna, što ukupno iznosi 42.600,00 kuna uvećano za PDV od 25% u iznosu od 10.650,00 kuna daje iznos od 53.250,00 kuna. Trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu nije priznat jer nije priložen dokaz da je istog i imao. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

U Splitu 8. listopada 2020.