1

Poslovni broj: Gž Ovr-467/2020-2

Poslovni broj: Gž Ovr-467/2020-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

RJEŠENJE

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Milošu Lojenu kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja P. B. Z. d.d., OIB … iz Z., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku iz O. društva V. & V. iz V., protiv ovršenika I. J. iz V., OIB …iz V. i N. J. iz V., OIB …., radi ovrhe na nekretnini, rješavajući žalbu ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-639/2019-18 od 22. travnja 2020. godine, 8. listopada 2020.,

riješio je

Prihvaća se žalba ovršenika I. J. i N. J. kao osnovana te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-639/2019-18 od 22. travnja 2020. godine te se odgađa ovrha do pravomoćnog okončanja parničnog postupka u predmetu P-975/19 pred Općinskim sudom u Varaždinu.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:

„Odbija se prijedlog 1.ovršenika I. J. i 2.ovršenice N. J. da se odgodi ovrha u ovom ovršnom predmetu, kao neosnovan.“

Protiv prvostupanjskog rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijeli su ovršenici po punomoćnicima odvjetnicima iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga te predlažu da se žalba usvoji kao osnovana i napadano rješenje ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak odnosno preinači i dozvoli odgoda ovrhe do pravomoćnog okončanja ovosudnog predmeta broj P-975/2019.

Žalba ovršenika je osnovana.

Prema stanju spisa predmeta prijedlog za ovrhu je podnesen 10. listopada 2019. godine temeljem ovršnog javnobilježničkog akta, doneseno je rješenje o ovrsi sve kako je to pobliže navedeno u tom rješenju Ovr-639/2019-2 od 17. listopada 2019. godine.

Protiv tog rješenja ovršenica N. J. je osobno podnijela žalbu (l. 44 spisa) koja je dostavljena na očitovanje ovrhovoditelju koji je naveo u odgovoru na žalbu da se sadržajno radi o prijedlogu za odgodu ovrhe te ovrhovoditelj predlaže odbiti žalbu kao i prijedlog za odgodu ovrhe.

Prvostupanjski sud navodi da iz tvrdnji samih ovršenika ne proizlazi da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje u tekstu: OZ), jer je eventualno ispunjen jedan uvjet za odgodu ovrhe, a to je da je podnesena tužba za stavljanje izvan snage javnobilježničke isprave, no isti nisu učinili vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, a koji uvjet mora biti kumulativno ispunjen s razlozima za odgodu ovrhe navedenim u čl. 65. st. 1. toč. 1. – 10. OZ-a.

Ovršenici doista nisu uz žalbu protiv rješenja o ovrsi koja se ima uzeti prijedlogom za odgodu ovrhe priložili dokaz iz kojega se može utvrditi da su pokrenuli parnični postupak, već isto prilažu uz žalbu protiv prvostupanjskog rješenja gdje su priložili preslik tužbe koja je prema prijamnoj štambilji podnesena Općinskom sudu u Varaždinu 12. lipnja 2019. godine, a tužbenim zahtjevom u toj tužbi tužitelji traže od tuženika P. B. Z. d.d. Z. da im isplati 76.328,64 kn zbog ništetnosti odredbe o ugovornoj kamati iz ugovora o kreditu od 5. lipnja 2006. godine, kako se to vidi iz te tužbe, a radi se o postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Varaždinu pod brojem P-975/19.

S pravom ovršenici osporavaju pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja.

U žalbi se, između ostalih razloga, ovršenici pozivaju na činjenicu da su predmetnu tužbu podnijeli i temeljem presude EU C-407/18 pa da su zato ispunjena oba kumulativna uvjeta iz odredbe čl. 65. st. 1. OZ-a. Preciznije, slijedeći pravni stav iz navedene presude ovršenici nisu bili dužni u konkretnoj situaciji u smislu čl. 65. st. 1. OZ-a učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu dok je s druge strane sud bio ovlašten i po službenoj dužnosti utvrditi činjenice odlučne za odgodu ovrhe kada je pokrenuta parnica radi utvrđenja ništetnosti navedenog ugovora o kreditu (koju činjenicu su tužitelji dokazali). Upravo iz pravnog stava presude Europskog suda C-407/18 od 26. lipnja 2019. o tumačenju Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. proizlazi da nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, mora ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te Direktive i to bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

Slijedom navedenih razloga prvostupanjsko rješenje je preinačeno zbog pogrešnog pravnog pristupa i činjenice da je prvostupanjski sud zanemario pravni stav sadržan u navedenoj presudi suda Europske unije te je temeljem čl. 21. st. 1. OZ-a u vezi s čl. 380. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 –Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08. - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19) riješeno kao u izreci.

Koprivnica, 8. listopada 2020.