- 1 -              Kzz 3/2019-3

Broj: Kzz 3/2019-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okr. M. J., zbog kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. u vezi čl. 52. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 31. prosinca 2018. broj KZZ-DO-83/2017, podignutom protiv pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 12. svibnja 2015. broj K-164/13 i presuda Županijskog suda u Splitu od 6. srpnja 2017. broj Kž-310/16, u sjednici održanoj 8. listopada 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 12. svibnja 2015. broj K-164/13 i presuda Županijskog suda u Splitu od 6. srpnja 2017. broj Kž-310/16, okr. M. J. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti (dalje u tekstu: zahtjev) protiv „pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu…kojom je potvrđena prvostupanjska presuda…“ i to zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) u vezi čl. 33. KZ/11., s prijedlogom da se zahtjev prihvati i utvrdi navedena povreda zakona u korist okrivljenika.

Zahtjev nije osnovan.

Državni odvjetnik u zahtjevu navodi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud povrijedili zakon u korist okrivljenika, s obzirom da su utvrdili da postupanje okrivljenika ima obilježja beznačajnog djela iz čl. 33. KZ/11. Ističe da je u presudi netočno navedeno da djelo nema posljedica, budući da je nastupila šteta za državni proračun u iznosu od 135.213,98 kuna, a taj je iznos okrivljenik podmirio tek nakon pokretanja kaznenog postupka. Također se ne radi o niskom stupnju krivnje kod okrivljenika jer je djelo počinjeno s izravnom namjerom, ubrojivost okrivljenika nije dovedena u pitanje, a kako je djelo počinjeno u periodu od dvije godine, radi se o većem stupnju kriminalne volje. Smatra da okolnost proteka vremena nema utjecaja na oznaku beznačajnosti u smislu čl. 33. KZ/11. jer je besmisao kažnjavanja zbog proteka vremena propisana kroz odredbe o zastari kaznenog progona. Opisane okolnosti, po ocjeni državnog odvjetnika, otklanjaju zaključak suda da je okrivljenikovo djelo bilo beznačajno, pa time nije bilo mjesta primjeni čl. 33. KZ/11. i oslobađanju zbog toga okrivljenika od optužbe.

Iz podataka u spisu te argumentacije pobijane presude proizlazi da je Porezna uprava rješenjem od 23. siječnja 2006. naložila poreznom obvezniku, odvjetniku M. J., uplatu "na račun prihoda proračuna" iznos manje obračunatog poreza na dodanu vrijednosti, protiv kojeg je on podnio žalbu, te je u rujnu iste godine nadležni tužitelj protiv okrivljenika pokrenuo kazneni postupak utemeljen na činjeničnoj podlozi navedenog poreznog rješenja. Protiv rješenja kojim je njegova žalba odbijena, okr. M. J. je pokrenuo upravni spor, a Upravni sud Republike Hrvatske je njegovu tužbu odbio. U navedenom upravnom postupku, kao i tijekom kaznenog postupka u obrani, okrivljenik je navodio da sporni iznos poreza na dodanu vrijednost nije obračunao i uplatio u proračun jer se zapravo radilo o isplati kupoprodajne cijene za njegovu stranku, koji iznos je uplaćen na njegov tekući račun, pa s obzirom da se radilo o primitku druge osobe i da je taj iznos u cijelosti proslijeđen toj osobi, smatrao je da se radi o prolaznim stavkama koje ne ulaze u osnovicu poreza na dohodak. Nadalje, okrivljenik je cjelokupan iznos poreza iz činjeničnog opisa djela, zajedno s kamatama, uplatio tijekom 2006., 2007. i 2008. godine, nakon pravomoćnog okončanja upravnih postupaka, a znatno prije okončanja kaznenog postupka.

Po ocjeni drugostupanjskog suda opisano postupanje okrivljenika ukazuje na njegov nizak stupanj krivnje, imajući u vidu da se predmetni kazneni postupak vodio paralelno s upravnim postupkom u kojem je okrivljenik iznosio prethodno navedenu argumentaciju i dokaze za svoje tvrdnje očekujući pozitivan ishod, a koji je u konačnici izostao. S obzirom da je on u tijeku kaznenog postupka, u cijelosti s kamatama platio dužno potraživanje pa posljedica predmetnog kaznenog djela više nema, to njegovo cjelokupno postupanje ne upućuje na toliku količinu kriminalne aktivnosti koja bi trebala rezultirati njegovim kažnjavanjem te je sud drugog stupnja prihvatio pravilnom ocjenu prvostupanjskog suda da su ispunjeni uvjeti za primjenu instituta beznačajnog djela. Ovakvo rasuđivanje osnovanim nalazi i Vrhovni sud Republike Hrvatske pa pobijanom presudom nije povrijeđen zakon u korist okrivljenika zbog primjene odredbe o beznačajnom djelu.

Slijedom navedenog, kako zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan, trebalo je na temelju čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14, 70/17. i 126/19.) odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 8. listopada 2020.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.