1                            Poslovni broj: Gž-1601/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1601/2020-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. OIB: … iz N., zastupan po punomoćnici B. T., odvjetnici u V., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici iz OD K. & P. iz Z. radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj 9 P-610/2019-17 od 20. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 8. listopada 2020.

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj 9 P-610/2019-17 od 20. srpnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I/ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2 i čl. 3.4. Ugovora o kreditu broj 5140230452-20010425469/2007 od 13. kolovoza 2007., sklopljen između tužitelja S. M. iz N., OIB: …, kao korisnika kredita novčanog iznosa 19.400,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene A. B. d.d. Z., OIB: …, kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II/ Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: … da tužitelju S. M. iz N., OIB: …, s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati novčani iznos od 29.597,34 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na svako mjesečni preplaćeni iznos počev od izvršene uplate do dana povrata, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. zakonsku zateznu kamatu prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena,a od 01.08.2015. pa do isplate, zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom kako slijedi:

- na iznos od 407,85 kuna od 30.09.2007. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 30.11.2007. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 31.12.2007. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 31.01.2008. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 28.02.2008. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 31.03.2008. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 30.04.2008. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 31.05.2008. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 30.06.2008. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 31.07.2008. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 31.08.2008. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 30.09.2008. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 31.10.2008. godine do isplate
- na iznos od 10,76 kuna od 30.11.2008. godine do isplate
- na iznos od 117,33 kuna od 31.01.2009. godine do isplate
- na iznos od 169,36 kuna od 28.02.2009. godine do isplate
- na iznos od 161,02 kuna od 31.03.2009. godine do isplate
- na iznos od 118,28 kuna od 30.04.2009. godine do isplate
- na iznos od 100,50 kuna od 31.10.2009. godine do isplate
- na iznos od 115,16 kuna od 30.11.2009. godine do isplate
- na iznos od 108,99 kuna od 31.12.2009. godine do isplate
- na iznos od 128,06 kuna od 31.01.2010. godine do isplate
- na iznos od 182,31 kuna od 28.02.2010. godine do isplate
- na iznos od 147,03 kuna od 31.03.2010. godine do isplate
- na iznos od 187,78 kuna od 30.04.2010. godine do isplate
- na iznos od 168,82 kuna od 31.05.2010. godine do isplate
- na iznos od 194,76 kuna od 30.06.2010. godine do isplate
- na iznos od 182,88 kuna od 31.07.2010. godine do isplate
- na iznos od 239,73 kuna od 31.08.2010. godine do isplate
- na iznos od 330,34 kuna od 30.09.2010. godine do isplate
- na iznos od 318,13 kuna od 31.10.2010. godine do isplate
- na iznos od 281,79 kuna od 30.11.2010. godine do isplate
- na iznos od 336,51 kuna od 31.12.2010. godine do isplate
- na iznos od 421,41 kuna od 31.01.2011. godine do isplate
- na iznos od 461,67 kuna od 29.02.2011. godine do isplate
- na iznos od 424,21 kuna od 31.03.2011. godine do isplate
- na iznos od 438,05 kuna od 30.04.2011. godine do isplate
- na iznos od 427,06 kuna od 31.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 500,58 kuna od 30.06.2011. godine do isplate
- na iznos od 504,37 kuna od 31.07.2011. godine do isplate
- na iznos od 592,51 kuna od 31.08.2011. godine do isplate
- na iznos od 995,27 kuna od 30.09.2011. godine do isplate
- na iznos od 881,36 kuna od 31.10.2011. godine do isplate
- na iznos od 508,69 kuna od 30.11.2011. godine do isplate
- na iznos od 489,03 kuna od 31.12.2011. godine do isplate
- na iznos od 507,70 kuna od 31.01.2012. godine do isplate
- na iznos od 563,34 kuna od 28.02.2012. godine do isplate
- na iznos od 547,49 kuna od 31.03.2012. godine do isplate
- na iznos od 558,86 kuna od 30.04.2012. godine do isplate
- na iznos od 515,26 kuna od 31.05.2012. godine do isplate
- na iznos od 563,95 kuna od 30.06.2012. godine do isplate
- na iznos od 556,59 kuna od 31.07.2012. godine do isplate
- na iznos od 528,28 kuna od 31.08.2012. godine do isplate
- na iznos od 568,56 kuna od 30.09.2012. godine do isplate
- na iznos od 563,20 kuna od 31.10.2012. godine do isplate
- na iznos od 571,61 kuna od 30.11.2012. godine do isplate
- na iznos od 565,81 kuna od 31.12.2012. godine do isplate
- na iznos od 567,13 kuna od 31.01.2013. godine do isplate
- na iznos od 589,00 kuna od 28.02.2013. godine do isplate
- na iznos od 536,94 kuna od 31.03.2013. godine do isplate
- na iznos od 544,62 kuna od 30.04.2013. godine do isplate
- na iznos od 551,72 kuna od 31.05.2013. godine do isplate
- na iznos od 559,29 kuna od 30.06.2013. godine do isplate
- na iznos od 556,43 kuna od 31.07.2013. godine do isplate
- na iznos od 558,17 kuna od 31.08.2013. godine do isplate
- na iznos od 564,06 kuna od 30.09.2013. godine do isplate
- na iznos od 565,51 kuna od 31.10.2013. godine do isplate
- na iznos od 571,27 kuna od 30.11.2013. godine do isplate
- na iznos od 569,78 kuna od 31.12.2013. godine do isplate
- na iznos od 571,83 kuna od 31.01.2014. godine do isplate
- na iznos od 581,41 kuna od 28.02.2014. godine do isplate
- na iznos od 4.318,81 kuna od 31.03.2014. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., OIB: …, da tužitelju S. M. iz N., OIB: …, naknadi parnični trošak u iznosu od 10.021,00 sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2020. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine dana refinanciranja trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 4.087,50 kuna.“

Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19,- dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, te da se tužitelja obveže tuženiku naknaditi parnične troškove, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

U provedenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Nije u pravu tuženik ni kada tvrdi da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u svezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a jer su u obrazloženju presude, protivno žalbenim navodima izloženi zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile. U razlozima presude je navedeno i koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, te kako ih je ocijenio.

U provedenom postupku, suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 9. ZPP-a jer u ovom postupku i u predmetu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-455/2017 koji je pravomoćno dovršen ne postoji objektivni identitet spora, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, pa se ne radi o presuđenoj stvari.

Neutemeljeno tuženica tvrdi da joj nije omogućeno raspravljanje pred sudom jer joj nije ostavljeno dovoljno vremena za očitovanje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, jer je prema podacima u spisu prvostupanjski sud navedeni nalaz i mišljenje tuženici dostavio 12. svibnja 2020., dok je ročište za glavnu raspravu održano 9. lipnja 2020, pa je tuženici imala dovoljno vremena da se očituje na navedeno vještvo. Stoga nije počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

S pravom je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti polazeći od pravnog shvaćanja prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) prema sjedištu banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna i suprotna načelu savjesnosti i poštenja ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, za što je dao valjane i uvjerljive razloge, pa tuženik u žalbi neutemeljeno tvrdi da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

Kod donošenja pobijane presude nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Na žalbene navode tuženice za odgovoriti je da u konkretnom slučaju tužitelj nije preinačio tužbu nego je određeno postavio tužbeni zahtjev nakon što je tuženica dostavila dokumentaciju i nakon provedenog vještačenja, time da je tužba bila podnesena temeljem članka 186.b ZPP-a kao stupnjevita, pa se svakako ne radi o preinaci tužbe.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi sadržanih u članku 2 i članku 3.4. Ugovora o kreditu broj 5140230452-20010425469/2007 od 13. kolovoza 2007. sklopljenog između kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredaba.

Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

da je između stranaka 13. kolovoza 2007. sklopljen Ugovora o kreditu broj 5140230452-20010425469/2007 kojim je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit od 19.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 7 godina (84 mjeseci), te kojim je ugovorena kamatna stopa od 5,10% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice;

- da je nalazom financijske vještakinje D. V. utvrđeno da je kredit isplaćen 23. kolovoza 2007. prema tečaju 4,498843 kune za 1 CHF, odnosno da je visina mjesečnog anuiteta 274,77 CHF, dok je visina anuiteta u kunama iznosila 1.236,15 kuna, da razlika anuiteta iznosi 33.022,73 kune,

- da je tužitelju već priznata razlika kamate u visini od 3.395,01 kunu, te da tečajna razlika iznosi 29.597,34 kune,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ništetne;

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile "visokostručnu" terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita;

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, između ostalih i tuženice, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome;

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva;

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu P-1401/12 prekinuta zastara u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), da je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude od 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 zbog čega prigovor tuženice o zastari potraživanja nije osnovan.

Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula, te je obvezao tuženicu isplatiti tužitelju preplaćene iznose s osnova tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka koji je u dopuni otklonio primjedbe tuženice, u ukupnom iznosu od 29.597,34 kune, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od kada su plaćeni pa do isplate.

Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocjeno osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 33/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženice izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženice, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženice na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga iz razloga što prvostupanjski sud nije saslušao svjedoke čije je saslušanje tuženica predložila na okolnost da je tužitelj informiran o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno, niti je na zakonitost i pravilnost pobijane presude utjecala činjenica da u obrazloženju presude nije navedeno zbog čega nije proveden dokaz saslušanjem tih svjedoka.

Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženici 29.597,34 kune, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

Zbog iznesenog žalba tuženice je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Odluka o trošku pravilno je utvrđena u smislu odredbe članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a radi čega je trebalo odbijanjem žalbe tuženice na temelju odredbe člana 380. toč. ZPP-a potvrditi odluku o troškovima postupka.

 

Splitu 8. listopada 2020.