- 1 -              Kžm 16/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 16/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. K., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i oštećene Ž. B.-Ć. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 3. ožujka 2020. broj Kmp-1/2019-20, u sjednici održanoj 8. listopada 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              Žalba oštećene Ž. B.-Ć. odbacuje se kao nedopuštena.

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

             

              Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. M. K. zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. KZ/11 pa je, primjenom čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 i čl. 105. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13, 56/15 i 126/19 – u daljnjem tekstu: ZSM), osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Temeljem čl. 54. KZ/11, optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. rujna 2013. do 25. rujna 2013.

 

Temeljem čl. 72. KZ/11, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od četiri godine.

 

Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenici Ž. B.-Ć. i B. B. upućeni su u parnicu radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08, optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 12.196,80 kn, koji iznos je dužan platiti u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se ta presuda preinači i optuženiku izrekne primjereno dulja zatvorska kazna, bez primjene odredaba o ublažavanju kazne.

 

Žalbu je podnijela sestra pok. K. B., ošt. Ž. B.-Ć., bez posebno istaknutih žalbenih osnova i prijedloga u vezi odluke ovog žalbenog suda.

 

Optuženik je osobno i putem svoje braniteljice I. K., odvjetnice iz V., odgovorio na žalbu državnog odvjetnika, u kojem ukazuje na njezinu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ga je u roku vratilo.

 

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

 

              Žalba oštećene Ž. B.-Ć. nije dopuštena.

 

Prema čl. 464. st. 4. ZKP/08, oštećenik može podnijeti žalbu protiv prvostupanjske presude zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Oštećenik ima šira prava na podnošenje žalbe samo u slučaju ako je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, što ovdje nije slučaj.

 

Analizom navoda podnesene žalbe slijedi da oštećenica ocjenjuje okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne optuženiku i u tom dijelu "izražava nezadovoljstvo Vašom presudom".

 

Iz navedenog proizlazi da je žalba oštećenice podnesena zbog odluke o izrečenoj kazni optuženiku, na što ona, u smislu čl. 464. st. 4. ZKP/08, nema pravo pa je njezinu žalbu, kao nedopuštenu, trebalo odbaciti.

 

Stoga je, sukladno čl. 481. st. 2. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

U odnosu na drugostupanjsku presudu

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 žalitelj nalazi u tome što prvostupanjski sud, kako u izreci, tako niti u obrazloženju pobijane presude, nije naveo zakonski osnov za ublažavanje kazne iz čl. 48. st. 1. i 2. KZ/11. Budući da prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da postoje posebno izražene olakotne okolnosti, iako nije primijenio odredbu čl. 48. st. 2. KZ/11, to je izreka prvostupanjske presude proturječna sama sebi i razlozima presude, a obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

Istovremeno, žalitelj smatra i da je time pri odlučivanju o kazni prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu, čime je ostvaren daljnji žalbeni osnov povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08.

 

Ovi navodi žalbe nisu osnovani.

 

Točno je da prema Zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Kaznenog odjela, broj SU-IV-28/2019 od 18. studenog 2019., na kojeg se žalitelj poziva, u izreci odluke treba citirati odredbe o ublažavanju kazne koje je sud primijenio.

 

Međutim, to još ne znači da bi taj nedostatak u svakom pojedinom slučaju činio presudu nerazumljivom ili nepodobnom za ispitivanje.

 

Naime, u konkretnom slučaju prvostupanjski je sud pri odmjeravanju kazne optuženiku u izreci svoje presude citirao odredbu čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, čime je, iako nepotpuno, naveo odredbe o ublažavanju kazne.

 

S obzirom da u obrazloženju pobijane presude sud izričito cijeni "zbir citiranih olakotnih okolnosti" te  zaključuje da postoje posebno izražene olakotne okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne ispod zakonskog minimuma (list 7, posljednji pasus obrazloženja) to neovisno što odredba čl. 48. st. 2. KZ/11 u izreci presude nije citirana, jasno je da je ublažavanje izrečene kazne izvršeno upravo temeljem tog osnova.

 

Kako time nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti je prvostupanjski sud, izricanjem kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, povrijedio zakonski okvir propisan u čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, to nije ostvarena povreda zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08 u korist optuženika.

 

Žalbom se, u stvari, pobija odluka prvostupanjskog suda o izrečenoj kazni zatvora uz tvrdnju da primjeni odredaba o ublažavanju kazne ovdje nema mjesta.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud prilikom odluke o kazni valjano cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti te je osnovano zaključio da postojeće olakotne okolnosti, po svom značaju i brojnosti, opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne, sukladno čl. 48. st. 2. KZ/11.

 

Naime, točno je da je optuženik, upravljajući vozilom bez položenog vozačkog ispita te nedopuštenom brzinom i u alkoholiziranom stanju, skrivio prometnu nesreću u kojoj je njegov suputnik, pok. K. B., izgubio život. Optuženik ovo kazneno djelo iskreno priznaje te višekratno izražava žaljenje i kajanje, a posljedice prometne nesreće i njega emotivno pogađaju s obzirom da se radilo o njegovom bliskom prijatelju. Optuženik je u vrijeme događaja bio mlađi punoljetnik star 19 godina, a ta činjenica, sukladno čl. 106. ZSM-a, sama po sebi ima značaj zakonskog osnova za ublažavanje kazne. Iako prvostupanjski sud navedenu odredbu nije primijenio, ostaje činjenica da se radi o značajnoj olakotnoj okolnosti.

 

Kada se pri tome uzme u obzir i da je optuženik, posljedicom skrivljene prometne nezgode, pretrpio teže fizičke ozljede, te cijeneći dulji protek vremena od događaja, i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da sve olakotne okolnosti u svom zbiru, predstavljaju naročito olakotne okolnosti, koje opravdavaju izricanje kazne ispod zakonom zapriječenog minimuma i to upravo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

 

Pri tome, optuženik je u vrijeme događaja bio neosuđivana osoba pa iako je naknadno osuđivan zbog drugih, različitih kaznenih djela za koja su mu izricane uvjetne osude, ta činjenica nema tako otegotan značaj, kakav mu pridaje državni odvjetnik u žalbi.

 

Isto tako, činjenica da je optuženik predmetne zgode prekršio više prometnih pravila, na što državni odvjetnik također ukazuje, već je našla dovoljnog odraza u visini kazne odmjerenoj po sudu prvog stupnja.

 

Zbog navedenog, pravilnom ocjenom svih okolnosti ovog tragičnog slučaja te uzimajući u obzir težinu posljedica, koje djelom pogađaju i samog optuženika, tada izrazito mlade i zbog toga lakomislene osobe, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci je u svemu primjerena jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog počinitelja.

 

Ovako odmjerenom kaznom u potrebnoj će se mjeri izraziti odgovarajući prijekor društva i utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno će se upozoriti drugi građani da se klone sličnih postupaka.

 

Kako time navodi podnesene žalbe državnog odvjetnika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. listopada 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.