1

Poslovni broj: Gž-1832/2018-3

 

Poslovni broj: Gž-1832/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Ronića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. D., OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnica K. S. P., odvjetnica iz Z., protiv tuženika banke d.d., OIB: …, iz S., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-333/17-14 od 4. srpnja 2018. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-333/17-14 od 4. srpnja 2018. godine.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I. O d b i j a  s e tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Zlataru, Stalna službe u Krapini, posl. br. Ovr-685/2017 od 28. 04. 2017. godine nije dopuštena, a radi naplate tražbine ovrhovoditelja/tuženika u iznosima od:

a.)

-244.044,27 EUR,

sve u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja na dolje navedeni iznos glavnice teče od dospijeća do naplati, i to:

- na iznos glavnice 198.855,00 EUR od 03. 12. 2016. godine pa do isplate,

b.)

-982.194,37 HRK,

-990.349,11 HRK,

-819.464,17 HRK,

zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja na dolje navedene iznose glavnice svakog pojedinog duga teče od dospijeća pa do naplate i to:

-na iznos glavnice 830.000,00 HRK od 03. 12. 2016. godine do isplate,

-na iznos glavnice 820.290,80 HRK od 03. 12. 2016. godine do isplate,

-na iznos glavnice 700.000,00 HRK od 03. 12. 2016. godine do isplate,

te troškove ovršnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na prije navedeni iznos teče od dana 27. 03. 2017. g. pa do konačne isplate.".

II. N a l a ž e  s e  tužiteljici S. D. da tuženiku banci d.d. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 45.625,00 kn (četardesetipettisućašestodvadesetipet kuna) u roku od 15 dana, a  o d b i j a  s e  preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 104.981,25 kn (stočetiritisućedevetstoosamdesetijednu kunu i dvadesetipet lipa)."

Protiv presude žali se tužiteljica zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Tužiteljica se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali u obrazloženju žalbe ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji. Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti tako da taj žalbeni razlog nije osnovan.

Prvostupanjski sud je utvrdio da su trgovačka društva D.-K d.o.o. i I. L. d.o.o. sa tuženikom sklopili nekoliko ugovora o kreditu.

Nadalje je utvrđeno da navedena trgovačka društva nisu izvršila povrat kredita u cijelosti te je tuženik pokrenuo ovršni postupak radi naplate svoje novčane tražbine po osnovi tih kredita protiv tužiteljice jer je radi osiguranja tuženikove tražbine zasnovano založno pravo na nekretnini tužiteljice.

Tužiteljica je u tom ovršnom postupku podnijela žalbu povodom koje je ovršni sud donio rješenje kojim je tužiteljicu uputio na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Tužiteljica je u ovom postupku pokrenula parnicu na koju je upućena i tužbu je podnijela zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“, br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje OZ) navodeći u tužbi da je tražbina tuženika prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je tužitelj više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe vjerodostojna isprava te zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a navodeći u tužbi da je nastupila zastara tuženikove tražbine.

Prvostupanjski sud je na prijedlog tužiteljice odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđenja da li je tuženikova tražbina, čiju prisilnu naplatu traži u gore navedenom ovršnom postupku, potpuno ili barem djelomično namirena. Izvođenje tog dokaza je određeno rješenjem donijetim na pripremnom ročištu održanom dana 26. rujna 2018. kada je tužiteljica pozvana da u roku od 15 dana uplati predujam za vještačenje te je upozorena da vještačenje neće biti provedeno ako predujam u tom roku ne bude uplaćen. Tužiteljica nije uplatila predujam, a na slijedećem ročištu, i to ročištu glavne rasprave održanom dana 24. svibnja 2018. je punomoćnica tužiteljice navela da joj se tužiteljica do jučer nije javila pa je molila produženje roka za uplatu predujma. Prvostupanjski sud je taj prijedlog odbio pozivom na odredbu čl. 111. st. 2. i 3. ZPP-a zbog toga što prijedlog za produljenje roka za plaćanje predujma nije podnesen prije proteka roka od 15 dana tako da u postupku nije izveden dokaz financijskim vještačenjem.

Budući da tužiteljica tijekom postupka nije iznijela nikakve činjenice iz kojih bi proizlazilo da je predmetni dug barem djelomično namiren već je samo iznosila tvrdnje da tuženik ima puno sredstava osiguranja, da su gore navedena trgovačka društva kao glavni dužnici otplaćivali kredite te da će se tuženik namiriti u stečajnom postupku koji je nad tim trgovačkim društvima otvoren, prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica nije dokazala da bi tuženikova tražbina, čija se naplata vrši u gore spomenutom ovršnom postupku, bila barem djelomično namirena te je zaključio da tužiteljica nije dokazala osnovanost žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a.

Tužiteljica se žali navodeći u žalbi da je financijsko vještačenje najvažniji dokaz u ovom predmetu jer se jedino na taj način može utvrditi visina tuženikove tražbine kojom on tijekom cijelog postupka manipulira pa stoga smatra da je prvostupanjski sud, obzirom na važnost izvođenja tog dokaza, trebao izvesti taj dokaz unatoč tome što nije uplaćen predujam za izvođenje tog dokaza, a nakon izvedenog dokaza je trebao donijeti rješenje da stranka u roku od 8 dana od donošenja rješenja uplati iznos za izvođenje dokaza, kako je to propisano odredbom čl. 153. st. 3. i 4. ZPP-a.

Odredbom čl. 153. st. 4. ZPP-a je propisano da ako sud izvede dokaz iako predujam za njegovo izvođenje nije položen, rješenjem će naložiti stranci da u roku od 8 dana određenu svotu plati svjedoku ili vještaku. Dakle, iz te zakonske odredbe ne proizlazi dužnost suda da neke važne dokaze u postupku izvede iako za njih nije položen predujam, a niti takva dužnost ne proizlazi iz ostalih stavaka odredbe čl. 153. st. 4. ZPP-a pa prvostupanjski sud, bez obzira na važnost izvođenja dokaza financijskim vještačenjem, nije imao dužnost da izvede taj dokaz iako za podmirenje troškova vještačenja tužiteljica nije uplatila predujam.

Tužiteljica se također žali navodeći u žalbi da se je tijekom ovog postupka tuženik djelomično namirio prodajom nekretnine pred javnim bilježnikom te da je podneskom u ovom predmetu zaprimljenim 8. siječnja 2018. priznao da je povukao dio prijedloga za ovrhu čime je praktički djelomično priznao tužbeni zahtjev pa je sud o tome morao voditi računa prilikom odmjeravanja troška postupka.

Nije sporno da je tuženik prodajom nekretnine kod javnog bilježnika namirio dio svoje tražbine u iznosu od 395.811,60 eura te je tim iznosom u cijelosti zatvorio partiju kredita broj … i djelomično je namirio tražbinu po osnovi kredita broj … . Nije sporno niti to da je tuženik nakon tog namirenja u ovršnom postupku povukao prijedlog za ovrhu radi namirenja tog iznosa kojeg je naplatio te je predložio da se ovrha nastavi radi namirenja preostalog duga.

Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik imao pravo pokušavati naplatiti svoju tražbinu i izvan gore spomenutog ovršnog postupka aktiviranjem drugih sredstava osiguranja predmetne tražbine, što mu je i uspjelo gore navedenom prodajom nekretnine pred javnim bilježnikom, a što na nikakav način ne utječe na odmjeravanje parničnog troška u ovom postupku. Također, tužiteljica potpuno neosnovano u žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio podnesak tuženika od 8. siječnja 2018. cijeniti kao djelomično priznanje tužbenog zahtjeva jer tuženik tim podneskom nije priznao tužbeni zahtjev već je samo izvijestio sud o djelomičnom namirenju svoje tražbine koje se je dogodilo neovisno od predmetnog parničnog postupka.

Što se tiče žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a, odnosno tužiteljičine tvrdnje da je nastupila zastara tuženikove tražbine, tužiteljica je u tužbi navela da je ovrha pokrenuta temeljem ovršnih isprava radi plaćanja neplaćenih rata kredita, a što je povremeno davanje pa je zbog toga temeljem čl. 233. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO) nastupila zastara.

Nije sporno da ovršne isprave temeljem kojih je pokrenuta ovrha protiv tužiteljice predstavljaju javnobilježničke akte.

Prema odredbi čl. 233. st. 1. ZOO-a sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare, a prema st. 2. istog članka sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

Zastara povremenih tražbina propisana je odredbom čl. 226. ZOO-a kojom je u st. 1. propisano da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, a u st. 2. je propisano da isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Ovršni postupak protiv tužiteljice je pokrenut zbog tuženikovih tražbina po osnovi šest ugovora o kreditu.

Utvrđeno je da je nakon podnošenja tužbe tuženik prodajom nekretnine kod javnog bilježnika namirio dio svoje tražbine u iznosu od 395.811,60 eura te je tim iznosom tuženik u cijelosti zatvorio partiju kredita broj … i djelomično je namirio tražbinu po osnovi kredita broj … .

Ostala četiri kredita, kako to proizlazi iz ugovora koji su dostavljeni u spis, su kratkoročni krediti po kojima nije bilo mjesečnih otplata već je ugovoreno jednokratno vraćanje pa se na njih ne može primijeniti čl. 233. st. 2. ZOO-a.

Dakle, preostaje samo kredit broj … koji je djelomično zatvoren. Iz ugovora o tom kreditu koji je priložen u spis proizlazi da je sklopljen dana 22. studenog 2011. i da je rok vraćanja kredita bio do 25. prosinca 2016. kada je dospijevala zadnja rata. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tražbina po tom kreditu dospjela 21. listopada 2014. otvaranjem stečajnog postupka nad primateljem kredita trgovačkim društvom D.-K. d.o.o.

Odredbom čl. 73. st. 1. Stečajnog zakona koji je bio na snazi na dan 21. listopada 2014. kada je otvoren stečajni postupak nad primateljem kredita trgovačkim društvom D.-K. d.o.o.  bilo je propisano da nedospjele tražbine dospijevaju otvaranjem stečajnog postupka.

Budući da je cijela tražbina po kreditu broj … dospjela na dan 21. listopada 2014. ne može se primijeniti odredba čl. 233. st. 2. ZOO-a na koju se je tužiteljica pozivala tijekom postupka i na koju se poziva i u žalbi budući da se navedena odredba primjenjuje na povremena potraživanja koja proistječu iz odluka navedenih u stavku 1. tog članka i dospijevaju ubuduće, dok je u ovom predmetu tražbina po kreditu broj … u cijelosti dospjela na naplatu 21. listopada 2014. godine. Takav stav zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-846/2015-2 od 7. studenog 2018. godine.

Zbog tih razloga tužiteljica neosnovano tvrdi da je nastupila zastara tuženikove tražbine po kreditu broj … temeljem odredbe čl. 233. st. 2. ZOO-a.

Kako je tuženikova tražbina utvrđena javnobilježničkim aktom, rok zastare te tuženikove tražbine bi temeljem čl. 233. st. 1. ZOO-a bio deset godina i taj rok nije istekao obzirom da je tražbina dospjela otvaranjem stečajnog postupka 21. listopada 2014. godine, a tuženik je 20. ožujka 2017. godine podnio prijedlog za ovrhu protiv tužiteljice čime je u smislu čl. 241. ZOO-a zastara prekinuta.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da nije nastupila zastara tuženikovih tražbina koje se naplaćuju u gore navedenom ovršnom postupku.

Zbog tih razloga je žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Koprivnica, 8. listopada 2020.