1

Poslovni broj: Gž-1832/2018-4

 

Poslovni broj: Gž-1832/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, po sucu Veljku Kučekoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. D., OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnica K. S. P., odvjetnica iz Z., protiv tuženika banke d.d., OIB: …, iz S., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-333/17-19 od 19. rujna 2018. godine, 8. listopada 2020.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužiteljice kao neosnovane i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-333/17-19 od 19. rujna 2018. godine.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud donio je rješenje kojim je odbačen kao nepravodoban prigovor tužiteljice protiv rješenja o plaćanju sudske pristojbe.

Protiv rješenja žali se tužiteljica podnoseći žalbe i to osobno, kao i po svojoj punomoćnici, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Žalbe nisu osnovane.

Prvostupanjski sud je donio rješenje poslovni broj P-333/2017-17 od 16. kolovoza 2018. godine kojim je tužiteljica pozvana na plaćanje sudske pristojbe.

Rješenje je dostavljeno punomoćnici tužiteljice koja je isto primila 30. kolovoza 2018. godine. Obzirom da je zakonski rok za podnošenje prigovora iz čl. 39. a.) st. 1. Zakona o sudskim pristojbama tri dana, rok za podnošenje prigovora je isticao 3. rujna 2018. godine.

Tužiteljica je svoj prigovor protiv rješenja podnijela predajom na poštu preporučeno dana 6. rujna 2018. godine.

Obzirom da je prigovor predan nakon proteka zakonskog roka za njegovo podnošenje, prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem taj prigovor odbacio kao nepravodoban.

Tužiteljica se žali navodeći u žalbi da je rješenje o plaćanju sudske pristojbe primila tek 4. rujna 2018. godine od svoje odvjetnice pa stoga smatra da joj nije istekao rok za prigovor jer je isti tri dana od primitka, a po navodima njezine odvjetnice je rok bio 10. rujna 2018. godine.

Međutim, početak tijeka roka za prigovor se ne računa od dana kada je punomoćnica tužiteljice tužiteljici uručila rješenje o plaćanju sudske pristojbe već od trenutka kada je to rješenje uručeno punomoćnici tužiteljice pa tužiteljica pogrešno smatra da taj rok teče od datuma kad joj je njezina punomoćnica uručila rješenje o plaćanju sudske pristojbe.

Tužiteljica se također žali navodeći da se njezina zamolba i prigovor trebaju tumačiti i kao zamolba za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenih rokova jer ih opravdano nije mogla ispoštovati.

Iz njezinog prigovora proizlazi da joj je njezina punomoćnica kasnije uručila rješenje o plaćanju pristojbe tako da nije očekivala troškove žalbe, a ni presude, nije u radnom odnosu i nema nikakva primanja pa je zamolila da joj se omogući plaćanje na 24 obroka.

Dakle, takvi navodi prigovora se doista ne mogu smatrati prijedlogom za povrat u prijašnje stanje jer iz njih proizlazi da tužiteljica zapravo uopće ne osporava svoju dužnost da plati sudsku pristojbu već samo moli da joj se omogući plaćanje na rate.

Proizlazi da žalbe tužiteljice nisu osnovane te su odbijene temeljem čl. 380. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14 i 70/19) i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

Koprivnica, 8. listopada 2020.