- 1 -              Rev-x 671/2013-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 671/2013-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice R. V. iz Z., II-tužiteljice J. B. iz Z., III-tužitelja F. B. Š. iz Z., IV-tužitelja D. Š. iz Z., V-tužiteljice M. M. N. iz Z., kao nasljednice pok. B. N. iz Z., VI-tužiteljice M. N., Z., VII-tužiteljice A. U. iz Z., svi zastupani po punomoćniku D. O., odvjetnici iz Z., protiv I-tuženika D. B., II-tuženika Z. B., oboje iz Z., zastupani po punomoćniku N. C., odvjetnici iz Z., te III-tuženika G. Z., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, IV-tuženice S. M. R. iz Z., V-tuženice N. Š. iz Z., VI-tuženice D. D. J. iz Z., koju zastupa punomoćnik N. C., odvjetnica iz Z., VII-tuženice V. R. i VIII-tuženika P. R., oboje iz Z., zastupani po punomoćniku M. Š., odvjetniku iz Z., IX-tuženika M. D., koju zastupa punomoćnik N. C., odvjetnica iz Z., X-tuženice M. L. iz Z., XI-tuženice A. P. iz Z., XII-tuženika V. L. i XIII-tužene D. L. iz Z., zastupani po punomoćniku M. Š., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji V-tužiteljice M. M. N. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7809/09-2 od 25. listopada 2011., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-7809/09-4 od 25. ožujka 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1364/93 od 29. lipnja 2006., u sjednici održanoj 7. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija V. tužiteljice M. M. N. te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7809/09-2 od 25. listopada 2011., koja je ispravljena rješenjem od 25. ožujka 2013., i presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1364/93 od 29. lipnja 2006., osim u dijelu na koji se odnosi rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7809/09-2 od 25. listopada 2011., te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"Odbijaju se tužitelji s tužbenim zahtjevima koji glase:

 

"Utvrđuje se da su ništavi Ugovori o kupoprodaji stanova sklopljeni između tuženih kao kupaca i tuženika G. Z. kao predlagatelja i to :

 

1. Ugovor broj 041932/93 od 29. travnja 1993.godine, zaključen između B. Z. i B. D. iz Z., ..., kao kupaca, i G. Z., kao prodavatelja idealnog dijela od 2202/740 stana, na II. katu desno zgrade u ..., koji se sastoji od 3.5 sobe i sporednih prostorija, ukupne površine od 138,53 m2, a koji se nalazi u zgradi sagradenoj na k.č.br. ... k.o. C., koja odgovara z.k.čest. ... k.o. G. Z.

 

2. Ugovor broj 041667/93 od 30.04.1993.godine, zaključen između M. R. S. kao kupca, s jedne strane i G. Z., kao prodavatelja, idealnog dijela od 2202/7400 dijela stana, koji se nalazi u prizemlju lijevo, i sastoji se od 4 sobe i sporednih prostorija, površine 142,40 m2, u ... u zgradi sagrađenoj na k.č.br. ... k.o. C., koja odgovara z.k. čest. ... k.o. G. Z.

 

3. Ugovor broj 042691/93 od 28.04.1993.godine, zaključen između Š. N. i D. J. D., kao kupca, s jedne strane i G. Z., kao prodavatelja, idealnog dijela od 2202/7400 dijela stana, koji se nalazi na II katu lijevo zgrade u ..., koji se sastoji se od 4 sobe i sporednih prostorija, površine 116,50 m2, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na k.č.br. ... k.o. C., koja odgovara z.k. čest. ... k.o. G. Z.

 

4. Ugovor broj 3744/93 od 19.04.1993.godine, zaključen između R. V. i R. P. kao kupca, s jedne strane i G. Z., kao prodavatelja, idealnog dijela od 2202/7400 dijela stana, koji se nalazi u prvom katu lijevo, i sastoji se od 4 sobe i sporednih prostorija, površine 116,50 m2, u. ... koja je zgrada sagrađena na k.č.br. ... k.o. C., koja odgovara z.k. čest. ... k.o. G. Z.

 

5. Ugovor broj 39199/93 od 06.05.1993.godine, zaključen između D. M. kao kupca, s jedne strane i G. Z., kao prodavatelja, idealnog dijela od 2202/7400 dijela stana, koji se nalazi u prizemlju desno, i sastoji se od 6 sobe i sporednim prostorija, površine 248,19 m2, u ..., u zgradi sagrađenoj na k.č.br. ... k.o. C., koja odgovara z.k. čest. ... k.o. G. Z.

 

6. Ugovor zaključen između L. M. iz Z., ..., kao kupca i G. Z. kao prodavatelja, suvlasničkog dijela od 2202/7400 dijela, stana na I. katu desno zgrade u Z., ..., koja je sagrađen na k.č.br. ... k.o. C. i odgovara z.k. čestici ... k.o. G. Z.

 

7. Ugovor zaključen između P. A. iz Z., ..., kao kupca i G. Z. kao prodavatelja. suvlasničkog dijela od 2202/7400 dijela, stana u mezaninu desno zgrade u Z., ..., koja je sagrađen na k.č.br. ... k.o. C. i odgovara z.k. čestici ... k.o. G. Z.

 

8. Ugovor zaključen između L. V. i L. D. iz Z., ..., kao kupca i G. Z. kao prodavatelja, suvlasničkog dijela od 2202/7400 dijela, stana na III-katu lijevo zgrade u Z., ..., koja je sagrađen na k.č.br. ... k.o. C. i odgovara z.k. čestici ... k.o. G. Z."

 

II. Tužitelji su dužni III tuženiku G. Z., nadoknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.800,00 Kn, I. tuženiku B. D., II. tuženiku B. Z., IV tuženoj M. R., V. tuženoj Š. N., VI tuženoj D. J. D., IX tuženoj D. M., u iznosu od 4.270,00 Kn, te VII tuženoj R. V., VIII tuženiku R. P., X tuženiku L. M., XI P. A., XII L. V. i XIII L. D. , iznos od 4.026,00 Kn, sve u roku od 15 dana."

 

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

 

"Odbija se žalba I., II., III., IV., VI. i VII. tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1364/93 od 29. lipnja 2006. godine u stavku I. izreke u dijelu kojim su tužitelji odbijeni s tužbenim zahtjevom kojim predlažu utvrditi ništavim ugovore o kupoprodaji stanova sklopljenih između III. tuženika G. Z. kao prodavatelja i kupaca: I tuženice D. B. i II tuženika Z. B., zaključenog dana 29. travnja 1993. godine, ugovora zaključenog dana 30. travnja 1993. godine sa IV tuženicom S. M. R., ugovor zaključen dana 28. travnja 1993. godine sa V tuženicom N. Š. i Vi tuženicom D. D. J., ugovor zaključen dana 19. travnja 1993. godine sa VII tuženicom V. R. i VIII tuženikom P. R. i ugovor zaključen dana 6. svibnja 1993. godine sa IX tuženicom M. D., kao i u stavku II. izreke u dijelu gdje je dosuđen trošak parničnog postupka III tuženiku G. Z. u iznosu od 2.800,00 kn, I tuženici D. B., II tuženiku Z. B., IV tuženici M. R., V tuženici N. Š., VI tuženici D. D. J. i IX tuženici M. D. u iznosu od 4.270,00 kn.

 

Ukida se ista presuda u stavku I. izreke u dijelu kojim se tužitelji odbijaju s tužbenim zahtjevom kojim se predlaže utvrditi ništavost ugovora o kupoprodaji sklopljenih između III tuženika G. Z. kao prodavatelja i X tuženice M. L., XI tuženice A. P., te s XII tuženikom V. L. i XIII tuženice D. L., kao i stavak II. izreke u dijelu kojim je dosuđen trošak parničnog postupka X tuženici M. L., XI tuženici A. P., XII tuženiku V. L. i XIII tuženici D. L. u iznosu od 4.026,00 kn, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje."

 

              Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7809/09-4 od 25. ožujka 2013., ispravljena je presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7809/09-2 od 25. listopada 2011.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnijela V-tužiteljica M. M. N., pravna sljednica prijašnjeg V-tužitelja B. N., na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se drugostupanjska presuda ukine ili preinači.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Drugostupanjski sud smatra utvrđenim da je pok. D. V., pravnom predniku tužitelja, oduzet idealni dio nekretnina upisanih u zk.ul.br. ... k.o. G. Z., kao ratna dobit, rješenjem Kotarskog suda, na temelju Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o oduzimanju ratne dobiti stečene za vrijeme neprijateljske okupacije od 24. svibnja 1945. (Službeni list broj 52/46 – dalje: ZPIDZORD) a preostali dio da je D. V. nacionaliziran. Drugostupanjski sud dodaje i to da "nije sporno da je spomenuti prednik prije navedenog bio samovlasnik predmetne nekretnine".

 

Sporno je, da li su tuženici, kao kupci stanova navedenih u izreci prvostupanjske presude, sklopili ugovore suprotno odredbama Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine", broj 33/90 – dalje: Zakon o zabrani).

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi iznoseći da sporne prodaje stanova nisu u suprotnosti sa odredbama Zakona o zabrani jer tim Zakonom, u vrijeme kada su sklopljeni ugovori, nije predviđeno da bi bila zabranjena prodaja nekretnina koje su postale društveno vlasništvo na temelju ZPIDZORD, već da je tek Zakonom o dopuni Zakona o zabrani ("Narodne novine", broj 70/93) propisano da se zabrana prijenosa prava vlasništva odnosi na sve odluke o konfiskaciji, neovisno o tome koji organ je donio odluku o konfiskaciji primjenom kojeg propisa je odluka o konfiskaciji donijeta i izvršena.

 

S obzirom da je Zakon o dopuni Zakona o zabrani stupio na snagu tek 20. srpnja 1993., dakle, nakon sklapanja predmetnih ugovora, drugostupanjski sud zaključuje da u vrijeme sklapanja spornih ugovora nije postojala zabrana prodaje stanova na koje se odnose ti ugovori.

 

Iz revizije jasno proizlazi da je podnesena zbog pravnog pitanja kojim revident pita da li se zabrana prodaje nekretnina propisana čl. 1. Zakona o zabrani odnosi i na nekretnine čije oduzimanje je određeno na temelju odredaba ZPIDZORD.

 

Navedeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP) jer je odluka drugostupanjskog suda u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem iznesenim u odluci revizijskog suda poslovni broj Rev 1028/99 od 12. lipnja 2002.

 

Dakle, u ovoj stvari revizija je dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 1. Zakona o zabrani zabranjuje se prijenos prava raspolaganja i korištenja na nekretninama koje su postale društveno vlasništvo, između ostalog, na temelju Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije (Službeni list FNRJ broj 61/46 – dalje: Zakon o potvrdi), na druge društvene pravne osobe, odnosno, u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba.

 

Prema odredbama čl. 1. i 3. Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije (Službeni list DFJ 40/45 i dr. – dalje: ZK) koji je potvrđen Zakonom o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije, konfiskacija imovine jeste prinudno oduzimanje bez naknade u korist države cjelokupne imovine (potpuna konfiskacija) ili točno određenog dijela imovine (djelomična konfiskacija) koja je osobno vlasništvo ili osobni udio u zajedničkoj imovini sa drugim osobama.

 

Prema odredbi čl. 13. Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji i izvršenju konfiskacije, konfiskacija imovine provodi se samo na temelju pravomoćne odluke suda ili drugog državnog organa koji je na to zakonom ovlašten.

 

Dakle, konfiskacija imovine (svako oduzimanje imovine bez naknade) provodi se primjenom odredaba ZK na temelju pravomoćne odluke nadležnog suda ili drugog društvenog organa.

 

Konfiskacija je postupak provedbe odluke o izricanju konfiskacije, a svaka konfiskacija, uključujući i oduzimanje imovine na temelju odredaba ZORD, provodi se prema odredbama Zakona o konfiskaciji.

 

Zbog toga okolnost da je kao mjerodavni propis u čl. 1. Zakona o zabrani naznačen Zakon o potvrdi, upućuje na zaključak da je smisao takvog pravnog uređenja da se sva oduzimanja bez naknade (konfiskacije) koje su provedene prema odredbama Zakona o potvrdi, bez obzira na to koje drugo tijelo je donijelo odluku o izricanju konfiskacije, smatraju konfiskacijama u smislu odredbe čl. 1. Zakona o zabrani, dakle, da su sve konfiscirane nekretnine obuhvaćene zabranom koju ta odredba propisuje.

 

Treba istaknuti da se odluke o izricanju konfiskacije ne donose primjenom Zakona o konfiskaciji, odnosno Zakonom o potvrdi tog Zakona, već se primjenom odredaba tog Zakona provode odluke o izricanju konfiskacije donesene u drugim postupcima primjenom drugih propisa.

 

Prema tome, iako se odluke o izricanju konfiskacije ne donose na temelju Zakona o konfiskaciji okolnost da je taj propis naznačen u čl. 1. Zakona o zabrani nedvojbeno upućuje na već navedeni zaključak.

 

Da je cilj čl. 1. Zakona o zabrani bio da se izuzmu od zabrane nekretnine za koje odluke o izricanju konfiskacije nisu donesene primjenom odredaba Zakona o konfiskaciji odnosno Zakonom o potvrdi, onda bi stavljanje tog Zakona na popis iz čl. 1. st. 1. Zakona o zabrani bilo potpuno besmisleno jer, kao što je navedeno, odluke izricanju konfiskacije ne donesene se prema odredbama ZK, pa se taj propis u kontekstu čl. 1. Zakona o zabrani, na taj način shvaćenog, ne bi primjenjivale ni u kojem slučaju.

 

Zbog toga se mora zaključiti da se zabrana odnosi na sve konfiskacije provedene prema odredbama ZK, bez obzira na to koje tijelo i u kojem postupku je donijelo odluku o oduzimanju imovine bez naknade.

 

Drugostupanjski sud je potpuno zanemario da se i konfiskacije izrečene na temelju ZORD provode primjenom odredaba Zakona o konfiskaciji, odnosno Zakona o potvrdi, zanemario pravne učinke koji nastaju u takvoj situaciji primjenom čl. 1. Zakona o zabrani, čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Treba istaknuti i to da je Zakon o dopuni Zakona o zabrani ("Narodne novine", broj 70/93 – dalje: ZD Zakona o zabrani) uredio da se zabrana iz čl. 1. st. 1. odnosi na sve odluke o konfiskaciji.

 

Ovakvom dopunom predmetni pravni odnosi nisu drukčije uređeni već su tom intervencijom otklonjene dvojbe koje su u pravnoj praksi nastale u primjeni odredbe čl. 1. Zakona o zabrani.

 

Naime, ako se smatra da su ovim propisom drukčije uređeni predmetni odnosi tako da je tek Zakon o dopuni Zakona o zabrani propisao zabranu prometa svih konfisciranih nekretnina, treba primijetiti da nema nikakvog suvislog razloga koji bi opravdao takvu promjenu u kratkom vremenu koje proteklo od donošenja Zakona o zabrani.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi iznoseći i to da je pok. D. V. bio suvlasnik oduzetih nekretnina a da je čl. 38. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/90 i dr. – dalje: ZN) propisano da se ne vraća prijašnjem vlasniku stana ako je oduzet samo idealni dio stana na temelju propisa o konfiskaciji.

 

Međutim, ZN je stupio na snagu 1. siječnja 1997., dakle, nije važio u vrijeme sklapanja spornih ugovora, a, osim toga u konkretnom slučaju ne radi se o postupku vraćanja predmetnih nekretnina prijašnjim vlasnicima već se radi o tužbenim zahtjevima kojima se traži da se utvrdi ništavost predmetnih ugovora.

 

Bitno je da li su ugovori u skladu s prinudnim propisima u vrijeme njihovog sklapanja.

 

Osim toga, nižestupanjski sudovi, osim što utvrđuju da je D. V. oduzet idealni dio nekretnina, u razlozima svojih odluka iznose da je D. V. prije konfiskacije "bio samovlasnik predmetnih nekretnina".

 

Dakle, ostaje nejasno što je bilo predmet konfiskacije D. V.

 

Dakle, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo zbog čega niti sve odlučne činjenice nisu utvrđene, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuta drugostupanjska i prvostupanjska presuda.

 

Presude nižestupanjskih sudova ukinute su u odnosu na sve tužitelje jer su oni jedinstveni suparničari u smislu odredbe čl. 201. ZPP.

 

U nastavku postupka treba, imajući u vidu sve izloženo, dopuniti postupak te donijeti zakonitu odluku o tužbenim zahtjevima.

 

Zagreb, 7. listopada 2020.,

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.