Broj: Rev 2445/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej članice vijeća, Jasne Guštek članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja J.-V. P. iz S., zastupanog po punomoćnici dr. sc. iur. G. B., odvjetnici u S., protiv tuženice R. G. iz D., zastupane po punomoćniku I. B., odvjetniku u D., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-627/09 od 16. rujna 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Korčuli broj P-619/07 od 10. rujna 2008., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2012.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Tuženoj se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj suvlasnik za 1/2 stojne kuće u naravi prizemlje u B. izgrađene na čest.zgr. 726 i 1/2 okućnice te kuće čest.zem. 4155/102 sve u Z.U. 812 k.o. S., što mu je tužena dužna priznati te mu izdati podobnu tabularnu ispravu za upis navedenog prava suvlasništva na ime tužitelja jer će je u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 13.875,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj ističući da podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - u nastavku teksta: ZPP). U reviziji predlaže ukidanje pobijanih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prema odredbi iz članka 382. stavak 2. ZPP u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti tzv. „izvanrednu reviziju“, dakle, takva je revizija dopuštena samo ako je nije moguće podnijeti prema odredbama članka 382. stavak 1. točka 1. i 2. ZPP.

Međutim, s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora (300.000,00 kn), u ovoj je pravnoj stvari dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP-a pa je revizija tužitelja u ovom predmetu ispitivana kao revizija iz te pravne norme („redovna revizija“).

U odgovoru na reviziju tuženica ističe da revizija nije dopuštena jer da je tužitelj, s obzirom na označenu vrijednost predmeta spora, mogao podnijeti  reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP, a ukoliko je dopuštena takva revizija da je ona neosnovana. Zatražila je parnične troškove za odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Na temelju članka 392.a ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.

Tužitelj se u reviziji određeno ne poziva na neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a pazeći po službenoj dužnosti utvrđuje se da nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP.

Tužitelj u reviziji, ponavljajući navode iz tužbe i one istaknute tijekom postupaka koji su prethodili reviziji, tvrdi da je nasljeđivanjem iza svog oca pok. F. P., koji je bio izvanknjižni suvlasnik spornih nekretnina, ali i vlastitim ulaganjem, stekao pravo suvlasničkog dijela od 1/2 odnosnih nekretnina.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je prednica tuženice pok. M. P. sporne nekretnine stekla nasljeđivanjem u ostavinskom postupku iza pok. N. P., svog bračnog druga, s tim da je ostavinski postupak proveden kod prvostupanjskog suda pod posl.br. O-114/02 i okončan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju od 9. srpnja 2002.

Također je utvrđeno da su u tom ostavinskom postupku sudjelovali tužitelj osobno, kao nećak ostavitelja, ali i njegov otac, a brat ostavitelja F. P., kao i da u sastav ostavine pok. N. P., između ostalih, ulazi i sporna čest.zgr. 726 te čest.zem. 4155/102, o čemu nije bilo spora među nasljednicima. Nasljednicima u tom postupku da su proglašeni prednica tužiteljice i to upravo na spornim nekretninama u cijelosti, na kojima je potom, provedbom pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, uknjiženo njezino pravo vlasništva. Pritom, nije bilo sporno ni da je tužitelj u tom postupku proglašen oporučnim nasljednikom na ostaloj ostavinskoj imovini, kao i to da je u taj ostavinski postupak bio uključen otac tužitelja, koji nije postavio nikakve zahtjeve glede ostavinske imovine.

Na temelju tako utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev pozivajući se na učinke pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju utvrđujući da ono veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku, dok je drugostupanjski sud odbio tužiteljevu žalbu i takvu presudu potvrdio pozivajući se izrijekom na pravnu normu iz članka 221. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03 i 35/05, u nastavku teksta: ZN).

Revident u žalbi protiv prvostupanjske presude po prvi put iznosi tvrdnju o neurednoj dostavi poziva za ročište i rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-114/02 njegovom ocu (tvrdeći da ih je potpisao dostavljač ili netko drugi) pa je taj žalbeni razlog sud prvog stupnja otklonio primjenom odredbe iz članka 352. stavak 1. ZPP-a. Osim toga, revident po prvi put u reviziji sada navodi da je i J. P., supruga pok. F. P., bila suvlasnica spornih nekretnina stečenih za vrijeme trajanja braka.

Ovakve su tvrdnje prije svega činjenične naravi jer se njima zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 385. ZPP).

Konačno, prema odredbi iz članka 387. ZPP-a, stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupak zbog kojih se revizija može izjaviti, što u ovom postupku nije slučaj.

Protivno navodima revidenta, s obzirom na pravilna utvrđenja nižestupanjskih sudova o bitnom sadržaju i tijeku ostavinskog postupka iza pok. N. P., koji je bio zemljišnoknjižni vlasnik prijepornih nekretnina, te učinaka pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, pravilno je utvrđenje da su u konkretnom slučaju nastupile posljedice pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju i zapisu iz članka 231. ZN-a (drugostupanjski sud je očitom pogreškom naznačio da se radi o članku 221. ZN).

Smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine s tim da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, a ono što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može osnovano pobijati jedino onaj koji nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju.

Revident je, kao oporučni nasljednik, nedvojbeno sudjelovao u postupku raspravljanja ostavine iza pok. N. P., slijedom čega je on kao stranka koja je sudjelovala u ostavinskoj raspravi vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. Pritom, nema nikakve razlike i jednako je tako glede njegova oca pok. F. P., koji je kao zakonski nasljednik bio uredno pozvan, ali nije pristupio ostavinskoj raspravi, niti je žalbom osporavao rješenje o nasljeđivanju.

Stoga ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Prema tome, kako se nisu ostvarili revizijski razlozi to je na temelju članka 393. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci.

Tuženoj stranci nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (članak 155. stavak 1. ZPP).

U Zagrebu, 17. siječnja 2012.