- 1 -

Broj:Jž-1597/2020

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog V.U., zbog prekršaja iz članka 32. stavka 1. Zakona o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“ broj: 82/08, 138/12, 69/17) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenog V.U., podnijete protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Visu, poslovni broj: 1. Pp P-1670/2019-30 od 14. srpnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2020.,

      p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog V.U. i prvostupanjska presuda potvrđuje.

II Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18) okrivljeni V.U. dužan je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 600,00 (šesto) kuna, u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje             

Pobijanom presudom okrivljeni V.U. proglašen je krivim zbog dva prekršaja iz članka 32. stavka 1. Zakona o ravnopravnosti spolova, činjenično opisanih kao pod točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude te mu je na temelju citiranog propisa utvrđena za prekršaj činjenično opisanog pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kuna, a za prekršaj činjenično opisanog pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna i na temelju članka 39. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 15.000,00 kuna i koji je upozoren da ako u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene ukupne novčane kazne da će se smatrati da je u cijelosti plaćena.

Istom presudom okrivljeni V.U. je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 kuna.

Okrivljeni V.U. pravodobno je podnio žalbu kao i dopunu žalbe zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točki 7. i 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe i dopune iste, navodeći u bitnome da je pobijana presuda nezakonita jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je okrivljenik proglašen krivim, da nisu pravilno cijenjeni svi provedeni dokazi sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, da se odluka temelji isključivo na iskazima dviju oštećenica bez bilo kakvih drugih dokaza koji bi upućivali na krivnju okrivljenika, da nije provedena dokazna radnja suočenja s obzirom na kontradiktornost iskaza čime je povrijeđeno načelo kontradiktornosti i pravo obrane, niti su izvedeni svi potrebni dokazi. Žalitelj ističe da je povrijeđena i presumpcija nevinosti okrivljenika zajamčena člankom 84. Prekršajnog zakona, da je time povrijedio ugled i čast okrivljenika i da nije pravilno cijenio obranu okrivljenika, a o čemu postoje i medijski napis u Visu o konkretnom slučaju i lažnim optužbama, kao i da su iskazi oštećenica neživotni i nelogični budući su navele da nikada ranije nisu imale problema sa okrivljenikom koji ima 62. godine i koji je pred odlazak u mirovinu, a čije ponašanje uzorno o čemu nije bio izvede niti jedan dokaz. Žalitelj ističe kako je izreka proturječna sa razlozima sadržanim u obrazloženju u odnosu na oštećenu A.K. i radnju okrivljenika te načina dodirivanja bedra oštećene A.K., kao i da je sporno zašto su oštećene podnijele prijave isti dan nakon 3 mjeseca od inkriminiranog događaja slijedom čega proizlazi da se radi o dogovorenom linču, niti je proveden očevid inkriminiranog mjesta knjižnice radi utvrđivanja pravilnosti dinamike događaja i odlučnih činjenica kao i da je iskaz oštećene A.K. proturječan jer je navela da je bila u strahu i osjećala se jadno i poniženo, ali je ipak pogledala spolovilo okrivljenika, niti je utvrđeno je li ista još uvijek zaposlena kao profesor u XX. Žalitelj također ističe kako je izreka proturječna sa razlozima sadržanim u obrazloženju u odnosu na oštećenu K.L. i radnje okrivljenika te odjevenosti oštećene K.L., a čiji je iskaz trebalo objektivno preispitati, a s kojom je imao raniji sukob zbog odbijanja izdavanja rješenja o neplaćenom dopustu kako bi se mogla baviti poslom u turističke svrhe i da je trebalo ispitati i ravnateljicu XX A.B. te provesti druge dokaze o 22 radnom iskustvu i ranijem ponašanju okrivljenika te eventualnom prisustvu drugih osoba u školi u inkriminirano vrijeme te da okolnosti paljenja svjetla i navučenih zastora te zatvaranja vrata ne mogu biti dokazi krivnje za tako ozbiljan prekršaj i da je nejasno zašto je oštećena A.K. zvala ujutro okrivljenika oko dogovora za termin dolaska u školu. Žalitelj ističe da nije utvrđena niti obrazložena namjera okrivljenika koja predstavlja bitan element prekršaja kao i da je upornost u ponašanju okrivljenika pogrešno uzeta kao otegotna okolnost s obzirom na raniju nekažnjavanost okrivljenika. U dopuni žalbe okrivljenik ističe da mu na raspravi nije omogućeno neposredno sudjelovanje u izvođenju dokaza čime mu je povrijeđeno pravo obrane kao i da je prvostupanjsku odluku donio stvarno nenadležni sud.

Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati te pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe odnosno podredno da se prvostupanjska odluka ukine.

Žalba nije osnovana.

Rješavajući sukladno odredbi članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj je sud ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. ovoga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona te je utvrdio da nisu počinjene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti kao i da nisu osnovani žalbeni navodi žalitelji te da je protivno žalbenim navodima pobijana odluka na zakonu osnovana koju je donio stvarno nadležni Općinski prekršajni sud u Splitu sa Stalnom službom u Visu sukladno odredbi članka 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova („Narodne novine“ broj 67/18).

Naime, razmatrajući žalbene navode, ovaj sud iz stanja spisa zaključuje kako nije počinjena bitna povreda iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, koju žalitelj ističe u žalbi, budući je prvostupanjski sud objektivno i valjano iznio razloge na kojima temelji osuđujuću odluku. Prvostupanjski sud je cijenio sve provedene dokaze i to obranu okrivljenog V.U., kao i iskaze oštećenih A.K. i  K.L. koje su ispitane u svojstvu svjedoka, a koje je sve provedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, te o navedenom iznio na zakonu osnovane razloge na temelju kojih je utvrdio odlučne činjenice koje tvore obilježja prekršaja u granicama objektivnog identiteta optužbe, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenika kako nisu cijenjeni svi provedeni dokazi te da se pobijana presuda neosnovano temelji na proturječnim iskazima oštećenica, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavaka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, jer pobijana presuda sadrže jasne i objektivno argumentirane razloge o odlučnim činjenicama i utvrđenoj krivnji okrivljenika koji nisu sadržajno proturječni i koji su na zakonu osnovani.

Isto tako je potrebno navesti da u konkretnom predmetu nije počinjena bitna povreda iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona jer tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo povrijeđeno pravo obrane, budući da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je okrivljenik bio uredno pozvan na glavnu raspravu održanu dana 15. listopada 2019. godine na koje su pristupile i oštećene A.K. i  K.L. da bi se ispitale pred sudom u svojstvu svjedoka i u nazočnosti okrivljenika kako bi mu se omogućilo pravo na konfrontaciju propisano odredbom članka 83. stavka 2. Prekršajnog zakona. Međutim, iz stanja spisa proizlazi kako su oštećene A.K. i  K.L. tražile da se ispitaju bez prisustva okrivljenika zbog naravi predmeta spora, a o kakvom je načinu ispitivanja okrivljenik bio suglasan i koji su mu iskazi svjedokinja pročitani u nastavku glavne rasprave održane dana 10. srpnja 2020. godine, koji je iznio primjedbe na navedene iskaze.

Potrebno je navesti da u odredbi članka 438. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17), koji se supsidijarno primjenjuje na temelju članka 82. stavku 3. Prekršajnog zakona propisano da sud može iznimno odlučiti da se optuženik privremeno udalji iz sudnice ako svjedok odbija dati iskaz u njegovoj prisutnosti ili ako okolnosti pokazuju da u njegovoj prisutnosti neće govoriti istinu i da će mu se nakon povratka pročitat iskaz svjedoka kao i da će me se omogućiti pravo postavljati pitanja te iznijeti primjedbe, a da se po prijedlogu stranaka sud može obaviti suočenje.

Slijedom navedenog u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona koju neosnovano ističe okrivljenik u žalbi jer je iz opravdanih razloga zbog naravi predmeta spora prvostupanjski sud, a povodom odbijanja davanja iskaza svjedokinja u prisutnosti okrivljenika, pravilno odlučio da se okrivljenik privremeno udalji iz sudnice, a koji je sa navedenim bio u postupnosti suglasan i koji je naknadno bio upoznat sa sadržajem iskaza navedenih svjedokinja. Okrivljeniku je nakon pročitanih iskaza svjedokinja bilo omogućeno iznošenje primjedbi kako je to propisano konfrontacijskom klauzulom koji je i konzumirao navedeno pravo. Međutim, isti nakon pročitanih iskaza svjedokinja nije pred prvostupanjskim sudom predložio suočenje sa navedenim svjedokinjama koje su ga teretile za navedene prekršaje, a koji tek sada u žalbi predlaže suočenje, pa je stoga okrivljeniku tijekom postupka bilo omogućeno pravo na obranu i na konfrontaciju.

Nadalje, razmatrajući žalbene navode da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno te da nisu provedeni svi potrebni dokazi radi utvrđivanja odlučnih činjenica, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud izveo sve potrebne dokaze radi potpuno i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja u granicama objektivnog identiteta optužbe, te je tijekom dokaznog postupka ispitao okrivljenog V.U., te u svojstvu svjedoka oštećene A.K. i K.L. te izvršio uvid u prekršajnu evidenciju koja se vodi kod nadležnog tijela, a koje je dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona i o čemu je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud te da nije bilo potrebno provoditi druge dokaze budući su u postupku pravilno utvrđene sve odlučne činjenice koje se odnose na tijek inkriminiranog događaja.

Prvostupanjski sud sukladno navedenom načelu prilikom ocjene dokaza nije vezan strogo formalnim pravilima, već ih ocjenjuje savjesno rukovodeći se prema osobnom uvjerenju te zakonima logike i pravilima općega ljudskog iskustva, a o čemu je prvostupanjski sud dao valjane razloge zbog kojih je prihvatio iskaz oštećene A.K. i K.L. kao životne i uvjerljive, te je isto tako iznio jasne razloge zbog kojih nije prihvatio obranu okrivljenika, dok žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je prvostupanjski sud nakon svih pravilno provedenih dokaza nesporno utvrdio odlučne činjenice unutar objektivnog identiteta optužbe na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prekršajnog prava odnosno odredbu članka 32. stavka 1. Zakona o ravnopravnosti spolova u kojoj je propisano da čini prekršaj osoba koja s ciljem prouzročenja straha drugoga ili stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja radnjama spolne naravi povrijedi dostojanstvo, budući su iz provedenih dokaza nesporno utvrđene odlučne činjenice i to da je okrivljenik u inkriminirano vrijeme izvršio spolne radnje u odnosu na oštećene A.K. i K.L. u namjeri stvaranja ponižavajućeg i uvredljivog okruženja unutar školske javne ustanove čiji su isti zaposlenici, a kojima je navedenim protupravnim radnjama koje su izvršene samoinicijativno bez pristanka oštećenica nesporno povrijedio njihovo dostojanstvo, a koje su radnje nesporno neprimjerenog karaktera i protivne moralu društva, kako je to pravilno zaključio i osnovano argumentirao prvostupanjski sud.

Nadalje, razmatrajući žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji povodom žalbenih navoda okrivljenika, ovaj sud smatra da je izrečena ukupna novčana kazna za prekršaje iz članka 32. stavka 1. Zakona o ravnopravnosti spolova primjerena svim utvrđenim okolnostima slučaja, budući je za svaki navedeni prekršaj propisana novčana kazna u iznosu od 5.000,00 do 40.000,00 kuna. Prvostupanjski sud je okrivljeniku utvrdio za prekršaj činjenično opisan pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 kuna, a za prekršaj činjenično opisan pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 kuna te na temelju članka 39. stavaka 1. točke 2. Prekršajnog zakona izrekao ukupnu novčanu kaznu u iznosu od 15.000,00 kuna, pravilno vodeći računa o težini svakog pojedinačnog prekršaja i ocjenjujući kako je količina neprava te ujedno i težina prekršaja pod točkom 1. veća u odnosu na prekršaj pod točkom 2. izreke. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio kao olakotne okolnosti raniju nekažnjavanost okrivljenika, dok je kao otegotnu okolnost pravilno cijenio upornost u protupravnom ponašanju u odnosu na oba prekršaja budući je utvrđeno kako su se prekršaji okrivljenika manifestirali u višeaktnim uzastopnim nemoralnim i protupravnim radnjama, slijedom čega izrečena ukupna novčana kazna nije prestroga, a kojom će se svakako okrivljeniku dati do znanja o apsolutnoj neprihvatljivosti njegovog ponašanja i kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 6. Prekršajnog zakona te utjecati na okrivljenika, ali i na sve druge da ubuduće ne čine takva ili slična protupravna djela.

Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova žalbenog postupka kada je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, ovaj je sud na temelju članka 139. stavka 5. Prekršajnog zakona obvezao okrivljenika na naknadu paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

              Iz navedenih razloga valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, dana 7. listopada 2020. godine

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljeniku i ovlaštenom tužitelju.