- 1 -              Rev 111/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 111/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. G. iz C. G., K., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K., R. M. B. i L. M. iz P., protiv tuženika Grada P., OIB: ..., radi utvrđenja, brisanja uknjižbe i uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, rješavajući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-823/11-2 od 4. ožujka 2013., kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1350/07-47 od 15. rujna 2010., u sjednici održanoj 7. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Djelomičnom presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

I. Utvrđuje se da je raspravni zapisnik poslovni broj RZ-2/63 od 26. ožujka 1963. godine bez valjanog pravnog osnova.

 

II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli brisanje prava vlasništva na nekretninama zk.ul.14268 k.o. P. koja se sastoji od k.č.br.5206/93 šuma površine 699 m2, zk.ul. 14270 k.o. P. koja se sastoji od k.č.br. 5206/95 šuma površine 382 m2 i zk.ul. 14259 k.o. P. koja se sastoji od k.č.br. 5206/18 gradska ulica, dvorište površine 15010 m2 sa imena Grad P. te sa imena pravnog prednika Grada P. društveno vlasništvo korisnik Općina P. oba u 1/2 dijela uz istovremeni upis prava vlasništva na ime tužitelja.“

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji je postavio po pravilima eventualne kumulacije koji glasi:

 

I. Utvrđuje se da je raspravni zapisnik poslovni broj RZ-2/63 od 26. ožujka 1963. godine bez valjanog pravnog osnova.

 

II. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik u 1/2 dijela nekretnina upisanih u zk.ul.14268 k.o. P. koja se sastoji od k.č.br.5206/93 šuma površine 699 m2, zk.ul. 14270 k.o. P. koja se sastoji od k.č.br. 5206/95 šuma površine 382 m2 i zk.ul. 14259 k.o. P. koja se sastoji od k.č.br. 5206/18 gradska ulica, dvorište površine 15010 m2 što je tuženi dužan priznati te mu izdati odgovarajuću tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva, a koju će po proteku roka od 15 dana zamijeniti ova presuda.

 

III. Odluka o naknadi parničnog troška ostavlja se za kasniju presudu.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP) ne navodeći izrijekom zakonom predviđene razloge za reviziju. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

U smislu odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je raspravni zapisnik broj RZ-2/63 od 26. ožujka 1963. bez valjanog pravnog osnova, uz nalaganje brisanja upisa tuženikova prava vlasništva i istovremeni upis suvlasništva tužitelja u 1/2 dijela na nekretninama kč.br. 5206/93, 5206/95 i 5206/18, k.o. P., te utvrđenje da je tužitelj vlasnik 1/2 dijela predmetnih nekretnina, što je tuženik dužan priznati, te izdati mu tabularnu ispravu.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da su pok. M. i R. L. temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-304/5 od 8. listopada 1958. iza pok. K. L. koja je umrla 1956., naslijedile svaka u dijela nekretnine upisane u zk.ul.br. 62 k.o. P.,

 

- da su pok. M. i R. L. postale suvlasnice ukupno u 1/2 dijela kč.br.5206/18 k.o. P., od koje su kasnije cijepanjem nastale kč.br. 5206/93 i 5206/95, k.o. P.,

 

- da je tužitelj oporučni nasljednik iza pok. R. L. koja je naslijedila pok. M. L.,

 

- da se pod brojem RZ-2/63 vodio ispravni postupak u kojem je 26. ožujka 1963. sastavljen zapisnik u kojem se navodi da je zk ispravni postupak objavljen proglasom Komisije za zk ispravni postupak od 9. siječnja 1963., sukladno rješenju NOK P. i predsjedništva Okružnog suda u Puli, te da je proglas o uredovanju izvješen na sudskoj ploči Kotarskog suda u Puli i NOO P.,

 

- da je u ispravnom postupku broj RZ-2/63 po prijedlogu povjerenika općine i tehničkog vještaka, obzirom se radi o putevima i napuštenoj imovini u kojoj je društveno vlasništvo suvlasnik sa nepoznatim vlasnicima, čestica 5206/18 k.o. P. uknjižena kao društveno vlasništvo, nositelja prava korištenja Općine P.,

 

- da je sada u odnosu na navedene nekretnine uknjiženo pravo vlasništva tuženika – Grada P., kao slijednika Općine P.,

 

- da je identifikacijom na uviđaju i mjerničnim vještačenjem utvrđeno da se parcele 5206/93 i 5206/95 nalaze između ... i okolnih zidova ograđenih okućnica, u naravi obraštene rijetkom i visokom borovom šumom, nastale parcelacijom 1990. godine, a parcela 5206/18 je „ostatak prijašnjih parcela“ odnosno da su od nje nastale parcele 5206/93, 5206/95 kao i sve okolne parcele, pa se parcela 5206/18 proteže kroz cijelo naselje Z. Da predmetna parcela 5206/18 predstavlja dijelove asfaltiranih ulica ..., ... i ..., kao i lokalnih pristupnih cesta, da dijelovi parcele 5206/18 predstavljaju u naravi dijelove postojećih okućnica, te da je na dijelu parcele 5206/18 izgrađena trafostanica prije 1968.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sudovi su zaključili da raspravni zapisnik broj RZ-2/63 od 26. ožujka 1963. ne može biti predmet pobijanja. Naime, iako u konkretnom slučaju nema dokaza koji bi potvrđivali tvrdnje tadašnjeg povjerenika Općine i tehničkog vještaka da se radi o napuštenoj imovini, jer nema dokaza da su pravne prednice tužitelja na nedvojbeni način pokazale da ne žele biti suvlasnicama predmetne imovine, sud prvog stupnja zaključuje da su nekretnine u društveno vlasništvo prešle u ispravnom postupku koji je u to vrijeme bio uređen odredbama Zakona o zemljišnim knjigama iz 1930. („Službene novine Kraljevine Jugoslavije“ broj 146/1930 – dalje: ZZK) i Zakonom u unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga iz 1930. („Službene novine Kraljevine Jugoslavije“ broj 146/1930 – dalje: ZOIZK).

 

Postupak za ispravljanje zemljišnih knjiga bio je uređen § 36.-60. ZOIZK, kojim je između ostaloga bilo propisano da će apelacijski sud izdati drugi proglas, nakon prvog proglasa, u kojem će se označiti područje i pozvati sve one koji misle da su postojanjem kojeg upisa ili njegovim knjižnim prvenstvenim redom povrijeđeni u svojim pravima, da podnesu prigovor u roku koji se određuje proglasom, jer će inače upisi dobiti učinak zemljišnoknjižnih upisa (§ 47. ZOIZK). O zemljišnoknjižnim upisima koje se vrše u postupku ispravljanja zemljišnih knjiga, stranke će se obavještavati prema odredbama §133. i 134. ZZK. Međutim, dogodi li se da neka stranka ne bude obaviještena o uknjižbi izvršenoj u postupku za ispravljanje, a stranka smatra da bi takvu uknjižbu mogla pobijati zbog nevaljanosti, ima pravo tužbe za njegovo brisanje protiv trećih osoba, koje su na uknjiženom pravu stekle knjižna prava u dobroj vjeri, u roku od tri godine, od kada je za pobijanu uknjižbu bilo zamoljeno kod zemljišnoknjižnoga suda (§ 71. ZZK).

 

U konkretnom slučaju tužitelj nije ni tvrdio da su njegove pravne prednice podnijele prigovor ili tužbu u ispravnom postupku, pa sudovi zaključuju da je učinak upisa temeljem predmetnog raspravnog zapisnika dobio učinak zemljišnoknjižnog upisa (§ 47. ZOIZK).

 

Stoga sudovi zaključuju da zahtjev tužitelja da se utvrdi da raspravni zapisnik broj RZ-2/63 je bez pravnog temelja, nije osnovan.

 

Sudovi nadalje zaključuju da su tužiteljeve pravne prednice znale za sporni upis, što proizlazi iz zapisnika upravnog tijela broj R1-167/76 od 17. rujna 1970. na kojem su M. i R. L. istakle zahtjev za ispravak zemljišnoknjižnog upisa izvršenog u postupku broj RZ-2/63, te je rješenjem od 19. studenoga 1973. njihov zahtjev odbijen iz razloga jer se radi o zemljištu koje je nacionalizirano.

 

Pored navedenoga, sud drugog stupnja zaključuje da je u vrijeme ispravnog postupka na snazi bio Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list“ FNRJ broj 52/58) po kojem su na dan stupanja na snagu toga Zakona (26. prosinca 1958.) nacionalizirana i prešla u društveno vlasništvo izgrađena i neizgrađena građevinska zemljišta u užem gradskom regionu, a sporne nekretnine su upravo takve. Stoga je tuženik savjestan stjecatelj predmetnih nekretnina, suprotno tvrdnjama tužitelja, jer se radi o nekretninama koje su na dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta postale društveno vlasništvo. Rješenje koje glede spornih nekretnina nije doneseno imalo bi ionako samo deklaratorni karakter.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli brisanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama sa imena tuženika (brisovna tužba), sudovi su zaključili da je pravo na podnošenje brisovne tužbe zastarjelo.

 

Sud prvog stupnja zaključuje da je pravo na podnošenje brisovne tužbe zastarjelo 1994. godine, odnosno protekom 30 godina od provedbe osporavanog zemljišnoknjižnog upisa (tužba podnesena 2007. godine). Naime, sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju primjenjuje § 69. ZZK, koji propisuje da će se o trajanju tužbenog zahtjeva za brisanje prosuđivati prema postojećim građanskopravnim odredbama o zastari. U to vrijeme prema propisima građanskog prava na koje upućuje navedeno pravno pravilo koji su važili u vrijeme donošenja ZZK iz 1930., zastara je imala značenje gubitka samog prava koje se nije izvršavalo u zakonom ustanovljenim rokovima (paragraf 1451. Općeg građanskog zakonika). Rok za gubitak vlasničkih prava iznosio je 30 godina (paragraf 1478. Općeg građanskog zakonika), pa je uz primjenu pravnih pravila Općeg građanskog zakonika u istom roku zastarijevala brisovna tužba iz § 69. ZZK u odnosu na upis prava vlasništva.

 

Suprotno zaključku suda prvog stupnja, sud drugog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju u odnosu na istaknuti prigovor zastare za brisovnu tužbu primjenjuje Zakon o zastarjelosti potraživanja („Službeni list“ FNRJ broj 40/53 i 57/54) i to odredba članka 14. toga Zakona kojom je bio određen opći zastarni rok od deset godina. Stoga od saznanja pravnih prednica tužitelja (1970. godine) do podnošenja tužbe (2007. godine) je nastupila zastara brisovne tužbe.

 

Slijedom navedenog, sudovi odbijaju zahtjev tužitelja da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli brisanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama sa imena pravnog prednika tuženika uz istovremeni upis prava vlasništva na ime tužitelja.

 

Po stavu ovoga suda, kako se u konkretnom slučaju radi o nekretninama u užem gradskom području, predmetne nekretnine su nacionalizirane kao građevinsko zemljište po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list“ FNRJ broj 52/58 - dalje: Zakon o nacionalizaciji) i slijedom toga postala društveno vlasništvo 26. prosinca 1958. kada je Zakon o nacionalizaciji stupio na snagu. Nekretnine su time stekle status društvenog vlasništva s pravom korištenja Općine P. (tuženikove prednice) i kao nacionalizirana imovina nije bila u slobodnom prometu.

 

Rješenja koja su donosila tijela za provedbu nacionalizacije imala su samo utvrđujuće (deklaratorno) značenje, jer je pravo pravnih prednica tužitelja prestalo stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji tj. 26. prosinca 1958. (tako i u odluci broj Rev-698/05 od 7. prosinca 2006., Rev-557/2002 od 18. veljače 2003. i dr.).

 

Navedeno se može zaključiti i iz pritužbe sada pok. M. i R. L. od 2. listopada 1978. (list 150 spisa) u kojoj navode da je Općina P. 1960. godine nacionalizirala njihovo građevinsko zemljište, kao i iz rješenja o izuzimanju iz nacionalizacije (list 22 spisa) kojim je pravnim prednicima tužitelja ostavljeno u vlasništvo ono što su mogli zadržati (stanovi).

 

Radi se stoga o građevinskom zemljištu koje je oduzeto prije stupanja na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96 – dalje: Zakon o naknadi), tako da nije bila moguća restitucija ni u postupku denacionalizacije u korist prijašnjih vlasnika odnosno njihovih slijednika, s obzirom da predmet vraćanja ne može biti imovina koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva (članak 55. stavak 2.), što je upravo riječ u konkretnom slučaju.

 

Restitucija u konkretnom slučaju ne bi bila moguća ni djelomično jer bi bila isključena zbog zaštite prostorne cjelovitosti, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. Zakona o naknadi.

 

U slučaju da su prijašnji vlasnici podnijeli zahtjev za denacionalizaciju isti ne bi bio prihvaćen, pa jednako tako tužitelj nije mogao na temelju nasljeđivanja steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina budući da se nasljeđivanjem može prenijeti samo onoliko prava koliko je prednik imao.

 

Stoga je pravilan zaključak suda drugog stupnja kako tuženik nije nesavjestan stjecatelj predmetnih nekretnina, s obzirom da je pravo pravnih prednica tužitelja prestalo na dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji po kojem su prešla u društveno vlasništvo građevinska zemljišta u užem gradskom području, dakle i predmetne nekretnine.

 

Tužitelj je podnio i brisovnu tužbu protiv tuženika, tražeći brisanje pogrešnog upisa tuženika kao vlasnika na nekretninama kč.br. 5206/93 šuma, površine 699 m2, upisane u zk.ul. 14268, kč.br. 5206/95 šuma površine 382 m2 upisane u zk.ul.14270 i kč.br. 5206/18 gradska ulica, dvorište površine 15010 m2, upisane u zk.ul.14259, k.o. P., uz istovremeni upis tih čestica u vlasništvo tužitelja.

 

Suprotno revizijskim prigovorima, po ocjeni ovoga suda, pravilno su nižestupanjski sudovi, zaključili da je nastupila zastara za podnošenje brisovne tužbe.

 

Naime, pravo na podnošenje brisovne tužbe proizlazi iz pravnog pravila § 69. ZZK, pa se i pitanje zastare tužbe treba prosuđivati u smislu tog pravnog pravila, kojim je propisano da se „trajanje tužbenog prava prosuđuje prema postojećim građanskopravnim naređenjima o zastari“. Prema propisima građanskog prava na koje upućuje navedeno pravno pravilo koji su važili u vrijeme donošenja ZZK, zastara je imala značenje gubitka samog prava koje se nije izvršavalo u zakonom ustanovljenim rokovima (paragraf 1451. Općeg građanskog zakonika), a taj rok za gubitak vlasničkog prava iznosio je 30 godina (paragraf 1478. Općeg građanskog zakonika). Uz primjenu pravnih pravila Općeg građanskog zakonika u istom roku zastarijevala je brisovna tužba iz § 69. ZZK u odnosu na upis prava vlasništva.

 

Osim toga, pravnim pravilom § 68. ZZK (koju istu odredu sadrži i članak 129. Zakona o zemljišnim knjigama „Narodne novine“ broj 91/96) je propisano da je na podnošenje brisovne tužbe ovlaštena samo ona osoba koja je nositelj nekog knjižnog prava koje je povrijeđeno nezakonitom uknjižbom u korist neke osobe.

 

Predmetna nekretnina je još od 26. ožujka 1963. bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine P., a tužitelj nije bio univerzalni sljednik nositelja knjižnog prava i stoga nije ni aktivno legitimiran za podnošenje brisovne tužbe u ovoj pravnoj stvari, jer se ne može smatrati nositeljem knjižnog prava.

 

Ostali revizijski navodi po svom sadržaju predstavljaju prigovore kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, međutim revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga takvi revizijski navodi nisu ni razmatrani (članak 385. ZPP).

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu, na temelju odredbe članka 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 7. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.