- 1 -              Revr 350/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 350/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. N. iz P., P., P., OIB: …, koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u D., protiv tuženika Dom zdravlja P., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u P., radi utvrđenja nezakonitosti otkaza i dr., odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-753/16-2 od 19. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-134/15-16 od 21. ožujka 2016., u sjednici održanoj 7. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I.              Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

" Utvrđuje se da su nezakonite odluke tuženika i to: odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu klasa: 500-01/15-01/41, urbroj: 2148-02-15-1 od 20.ožujka 2015. odluka Upravnog vijeća tuženika od 10.travnja 2015. te se utvrđuje da je otkaz ugovor o radu sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 28. svibnja 2013. nedopušten te da radni odnos tužiteljice nije prestao.

 

 

 

 

 

Određuje se raskid ugovora o radu između tužiteljice i tuženika od 28. svibnja 2013. i to s danom 17. svibnja 2015.

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 33.902,28 kn zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos koje se obračunavaju uvećanjem eskontne stope hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena od presuđenja do isplate, sve u roku 8 dana.

 

Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama na iznos troškova koje se obračunavaju uvećanjem eskontne stope hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih od presuđenja do isplate u roku 8 dana."

 

Nalaže se tužiteljici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.062,50 kn (slovima: devettisućašezdesetdvijekune i pedesetlipa), u roku 8 dana. “

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pr-134/15-16 od 21. ožujka 2016.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu. “

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava istaknute navode tužiteljice, s prijedlogom da se revizija odbije kao neosnovana. U dopuni odgovora na reviziju tuženik dostavlja pravomoćnu presudu Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Metkoviću, poslovni broj K-87/16 kojom je tužiteljica proglašena krivom za počinjenje produljenog kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti – opisano u čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15) u vezi s čl. 52. st. 1. tog Zakona.

 

Revizija je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

 

 

 

Suprotno navodima tužiteljice, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji kontradiktornost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i samih navoda.

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, u cijelosti prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica ukazuje u reviziji. Nadalje, pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a) pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidentice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Daljnjim revizijskim prigovorima tužiteljice istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nezakonitim izvanredni otkaz ugovora o radu, da se sudski raskine ugovor o radu, kao i isplata iznosa od 33.902,28 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

 

Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev na temelju prethodnih utvrđenja i zaključaka:

 

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu klasa: 500-01/15-01/41 od 20.ožujka 2015. tužiteljici otkazan ugovor o radu uz obrazloženje da je ravnatelj obavio 10. ožujka 2015. s tužiteljicom razgovor u kojem je u cijelosti priznala što joj se stavlja na teret, da joj je uručen pisani poziv za iznošenje obrane dana 16. ožujka 2015. te da je istog dana pristupila, gdje joj je ravnatelj iznio razloge, a ona je izjavila da ne želi iznositi ni usmenu ni pismenu obranu;

 

- da je tužiteljica u prostorijama Doma zdravlja P. na svom radnom mjestu obavljala poslove protivno ugovoru o radu, aktima i ugovorima poslodavca i pozitivnim propisima Republike Hrvatske na način da je pacijentima u ordinaciji D. P. nezakonito obavljala usluge bez znanja i suglasnosti poslodavca, vršila naplatu u gotovini bez izdavanja računa, poslovala mimo redovnih računa i blagajne D. P., a novac zadržavala za sebe, da je pojedine pacijente pregledavala i liječila u ordinaciji D. P. te ih je preupućivala na pružanje usluge, rad i naplatu u inozemstvo, a novac zadržavala za sebe;

 

- da je tužiteljica u iskazu potvrdila da joj je 16. ožujka 2015. ravnatelj tuženika uručio poziv na iznošenje pisane obrane, dok iz obrazloženja odluke o otkazu, proizlazi da je tuženik imao na umu i pisanu obranu koju je tužiteljica dostavila tuženiku 20. ožujka 2016. pa da je time tuženik postupio sukladno odredbi čl. 119. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14 – dalje: ZR) unatoč ne navođenju izričitih podataka o vremenu počinjenja povreda i osobama prema kojima su počinjene;

 

- da je otkaz tuženika dan u pisanom obliku i obrazložen sukladno čl. 120. st. 1. i 2. ZR-a;

 

- da propust tuženika da u odluci o otkazu navede da se radi o osobito teškoj povredi radne obveze nije samo po sebi razlog za ništetnost odluke;

 

- da je sama tužiteljica iskazala da ju je već 10. ožujka 2015. ravnatelj pozvao u svoj ured i optužio da je pacijentici C. i L. naplaćivala u Domu zdravlja nešto što nije trebala pa je očigledno tužiteljica već tada mogla znati koje joj se povrede stavljaju na teret, neovisno o tome što su neke od izjava pacijentica uslijedile nakon 16. ožujka 2016., obzirom da je ravnatelj tuženika imao opravdanu sumnju da je tužiteljica počinila osobito teške povrede radne obveze i prije nego ju je pozvao da podnese pisanu obranu;

 

- da pacijentica J. L. u svom iskazu kojeg je prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojan i istinit, navodi da ih je ravnatelj V. M. nazvao na telefon te da su mu usmeno iznijela ono što je kasnije napisala u svojoj izjavi, a koja je uslijedila prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu, kao i izjave S. K. i izjave J. L.;

 

- da je tužiteljica sklapala poslove vezano za zdravstvenu djelatnost koju obavlja u Domu zdravlja sa svojim pacijentima i usluge im pružala izvan ordinacije i to u ordinaciji svog strica u L. i za to primala novac bez suglasnosti tuženika, čime je počinila osobito tešku povredu iz radnog odnosa, a obzirom da je ovakvim postupanjem ozbiljno narušeno povjerenje poslodavca u svog radnika, koje je dužno brinuti o skrbi i liječenju svojih pacijenata, a koje u konačnici djeluje i profitno kao javna zdravstvena ustanova (čl. 76. - čl. 80. Zakona o zdravstvenoj zaštiti "Narodne novine" broj 150/08, 155/09, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12, 70/12, 144/12, 82/13, 159/13, 22/14 i 154/14.);

 

- da se neosnovano tužiteljica poziva na odredbe čl. 46. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 2. prosinca 2013. obzirom da su za povrede naznačeno u toj odredbi posljedica redovni otkaz, navedene primjerice, a ne taksativno, a i s obzirom na odredbu st. 2. tog članka koja kaže da zbog kršenja tih obveza poslodavac može izvanredno otkazati pod uvjetima utvrđenim Zakonom o radu;

 

- da kolektivnim ugovorom pravo radnika nije drukčije uređeno od onog predviđenog Pravilnikom o radu i Zakonom o radu, već je Pravilnikom samo podrobnije određeno što predstavlja osobito tešku povredu radnog odnosa.

 

Odredbom čl. 116. ZR-a propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

 

 

 

Tužiteljici je dan otkaz iz razloga što je pacijentima u ordinaciji tuženika obavljala zdravstvene usluge (pojedine preupućivala na pružanje usluge u inozemstvo) bez znanja i suglasnosti poslodavca, izvan redovnih računa i blagajne tuženika, a novac zadržavala za sebe čime je oštetila tuženika. Tužiteljica je takvim postupanjem, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, uz razloge koje prihvaća i ovaj sud, počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja po svojoj težini i karakteru, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužiteljice i tuženika, ukazuje da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika više nije moguć i (time) opravdava dani joj izvanredni otkaz ugovora o radu. U tom smislu ne mogu se prihvatiti niti revizijski navodi da tuženik nije dokazao opravdani razlog za otkaz jer je tuženik imao opravdani razlog za izvanredni otkaz već na temelju same činjenice da je tužiteljica postupala na prethodno navedeni način.

 

Nisu odlučni revizijski navodi kojima se problematizira povreda zakonske zabrane natjecanja (čl. 101. st. 4. i 5. ZR-a) te analizira pojam „tržište“, budući da predmetni otkaz niti nije dan iz navedenih razloga.

 

Revizijski navod da tužiteljica prije donošenja same odluke o otkazu nije bila obaviještena o svim elementima postupka u proturječju je s utvrđenjima u nižestupanjskom postupku iz kojih proizlazi da je ravnatelj tuženika 10. ožujka 2015. obavio s tužiteljicom razgovor na temelju kojeg je znala koje joj se povrede stavljaju na teret; da joj je 16. ožujka 205. uručen poziv na iznošenje pisane obrane; da je pisanu obranu tužiteljica dostavila tuženiku 20. ožujka 2016. te da je tuženik imao na umu pisanu obranu. Zato je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da je poslodavac postupio po odredbi čl. 119. st. 2. ZR-a.

 

Odredbom čl. 120. st. 1. ZR-a propisano je da otkaz mora imati pisani oblik, a prema stavku 2. istog propisa otkaz se mora obrazložiti. Kako je predmetni otkaz tužiteljici dan u pisanom obliku i sadržava odluku o prestanku rada i razloge zbog čega se otkaz daje, to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da su ispunjene i pretpostavke iz čl. 120. st. i 2. ZR-a.

 

Nisu osnovani revizijski prigovori koji se tiču sudjelovanja predstavnika radnika u upravnom vijeću u postupku otkazivanja tužiteljici. Naime, okolnost da je predstavnik radnika prethodno (samo) nazočio trenutku kada je tužiteljici bio uručen poziv na iznošenje pisane obrane, a kasnije sudjelovao u odlučivanju o zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa (protiv odluke o izvanrednom otkazu koju je donio ravnatelj tuženika), prema ocjeni ovog suda nije od utjecaja na zakonitost Odluke o zahtjevu za zaštitu prava. Poglavito ako se ima na umu shvaćanje ovog suda izraženo u odluci Revr 686/04 od 13. travnja 2005. prema kojem okolnost da je o zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa odlučivala ista osoba koja je donijela odluku o otkazu ne čini tu odluku nezakonitom. Daljnji revizijski navodi kojima tužiteljica osporava legitimnost odluke i sastava Upravnog vijeća nisu od značaja budući da nisu dokazani u predmetnoj parnici.

 

Zbog svega navedenog, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 116. st. 1. ZR-a posljedično čemu je utvrdio da je otkaz ugovora o radu tužiteljice dopušten i odbio njezin tužbeni zahtjev.

 

Slijedom iznesenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban radi vođenja postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 7. listopada 2020.