- 1 -              Revr 969/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: Revr 969/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Renate Šantek članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. (OIB: ... ) iz Z., protiv tuženika C. A. d.d. (OIB: ... ) Z., zastupanog po punomoćnici A. Š., odvjetnici u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, sudskog raskida i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-985/2017-2 od 12. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2606/2015-83 od 5. svibnja 2017., u sjednici održanoj 7. listopada 2020.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđena je nedopuštenom i nezakonitom odluka o izvanrednom otkazu broj: KČ-0047/2011 od 29.4.2011. i odluka tuženika broj KČ-0065/2011 od 31.5.2011. kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu broj:023/2010 od 31.03.2010. U točki II. ugovor o radu broj: 023/2010 od 31.03.2010. zaključen između tuženika i tužitelja sudski se raskida s danom 30. lipnja 2015. U točki III. naloženo je tuženiku naknaditi štetu tužitelju u iznosu od 50.023,58 kn sa zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2017. do isplate, u roku od 8 dana. U točki IV. naloženo je tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja u točki I. odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2606/2015-83 od 5. svibnja 2017. u stavku I., II., III. i IV. izreke. U točki II. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP-a) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Traži trošak za sastav revizije.

 

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem osporava revizijske navode tuženika i predlaže odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

 

Revizija je neosnovana.

 

Na temelju članka 392.a. stavka 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovani su revizijski navodi tuženika da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer izreka presude nije proturječna razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni, nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danima u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Nije počinjena bitna povreda time što je drugostupanjski sud utvrđene činjenice i provedene dokaze tumačio na način koji nije u skladu sa stajalištem tuženika. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- tužitelj (zaposlenik) i tuženik (poslodavac) 31. ožujka 2010. sklopili su ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto skladištara gotovih proizvoda u skladištu Sektora tehničkih poslova tuženika

- tuženik je 7. travnja 2011. i 18. travnja 2011. izdao nalog za provođenje izvanredne inventure skladišta gotovih proizvoda (praškastih i granuliranih pesticida) i imenovao je komisiju; na temelju istih naloga obavljen je popis robe u skladištu u dva navrata (7. i 18. travnja 2011.) koji su potpisali članovi komisije i tužitelj

 

- inventurna komisija je 22. travnja 2011. sastavila zapisnik (nalaz) na temelju popisa obavljenog 7. travnja 2011., tako što je navela određene artikle, njihovo knjigovodstveno stanje, popisno stanje, razliku (manjak količinski), veleprodajnu cijenu i vrijednost manjka (193.616,76 kn), dok zapisnik (nalaz) vezano za popis robe od 18. travnja 2011. nije sastavljen

 

- tuženik je predmetnom odlukom od 29. travnja 2011. tužitelju izvanredno otkazao ugovor uz obrazloženje da je Uprava društva, nakon provedene izvanredne inventure gotovih proizvoda (granuliranih i praškastih pesticida) u skladištu 7. travnja 2011. i prispjelog Izvješća inventurne komisije od 22. travnja 2011. zaključila da je ustanovljen neopravdan manjak gotove robe za koju je financijski i materijalno zadužen tužitelj jest teška povreda radne obveze iz radnog odnosa za koju je čl. 15. st. 5. Pravilnika o radu predviđena mogućnost izvanrednog otkaza i da nastavak radnog odnosa tužitelja nije moguć

 

- tužitelj je protiv te odluke pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, a nastavno u za to zakonom predviđenom roku i predmetnu tužbu

 

- tužitelj je s datumom od 1. srpnja 2015. ostvario pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, nakon 30 godina staža kod tuženika

- tužitelju je tri mjeseca prije predmetnog otkaza isplaćena prosječna plaća u iznosu od 11.056,47 kn

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu bila nedopuštena i nezakonita zajedno sa odlukom o zahtjevu za zaštitu prava koji je podnio tužitelj ocjenjujući da nije utvrđeno da bi podaci iz zapisnika inventurne komisije od 22. travnja 2011., a koji se odnose na izvanrednu inventuru od 7. travnja 2011. bili točni te da je tužitelj uspio dokazati da inventurni nalaz nije pravilno sačinjen, a inventura nije pravilno provedena.

 

Sud drugog stupnja prihvatio je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu zbog odlaska tužitelja u prijevremenu starosnu mirovinu, te naknade štete u visini mjesečne plaće kao posljedice sudskog raskida ugovora o radu.

 

Neosnovano tuženik ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP-a).

 

Člankom 108. stavcima 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, dalje u tekstu: ZR-a) propisano je da poslodavac koji ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredan otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavka radnog odnosa nije moguć, s time da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja opravdanog razloga za otkaz ugovor o radu na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac (članak 131. stavak 3. ZR-a).

 

Naime, polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pravilno su prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su utvrdili nedopuštenim odluku o otkazu ugovora o radu obzirom da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da inventura od 7. travnja 2011. nije pravilno provedena (a što su sudovi utvrdili na temelju svih provedenih dokaza, a ne samo na temelju provedenog vještačenja, na koje se tuženik poziva u revizijskim navodima) obzirom da tuženik nije dokazao da bi se radnjama ili propustima tužitelja u izvršavanju njegovih obveza iz radnog odnosa ostvarila obilježja osobito teške povrede radne obveze. U vrlo kratkom razdoblju tuženik je proveo dvije izvanredne inventure, s time da nalaz o popisu robe od 18. travnja 2011. nije niti sačinjen, a isti nalaz je pokazao višak proizvoda u skladištu, za razliku od predmetne (prethodne) inventure od 7. travnja 2011. koja je pokazala manjak proizvoda. U tijeku postupka ostalo je neutvrđeno koji su razlozi viškova i manjkova u skladištu niti su predložene mjere za njihovo uklanjanje, a što se ne može staviti na teret isključivo tužitelju.

 

Prema odredbi članka 394. a ZPP-a sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda. U revizijskim navodima tuženik se poziva na raniju ukidnu odluku u ovom predmetu pod poslovnim brojem Revr-1672/14 od 26. svibnja 2015. Dakle, nižestupanjski sudovi su vezani uz pravno shvaćanje revizijskog suda, a ne i time da se utvrđene činjenice ne bi mogle ocjenjivati na drugi način, odnosno da ne bi mogli utvrđivati druge pravno relevantne činjenice.

 

Nižestupanjski sudovi su postupili po uputi revizijskog suda i provedeno je novo financijsko vještačenje. Revizijski navodi tuženika kojima osporava način na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili da je sporna inventura nepravilno provedena zapravo predstavlja osporavanje činjeničnog stanja utvrđenog od strane nižestupanjskih sudova, a zbog toga razloga reviziju nije moguće uopće podnijeti (članak 385. ZPP-a).

 

U radnom sporu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu sudovi su vezani razlozima zbog kojih je poslodavac radniku dao otkaz. U konkretnom slučaju je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju radi nesavjesnog poslovanja i otuđivanja gotove robe, što u postupku tuženik nije dokazao.

 

Nakon što su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili nedopuštenom i nezakonitom odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, pravilno su ocijenili da su se ispunile pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, jer je tužitelj s 1. srpnjem 2015. ostvario pravo na prijevremenu starosnu mirovinu te mu je dosuđen iznos od 50.023,58 kn na ime naknade štete s obzirom na radni staž i visinu prosječne isplaćene plaće u posljednja tri mjeseca prije otkaza, za osam prosječnih mjesečnih plaća, koja naknada je dosuđena u manjem iznosu, u skladu sa zahtjevom tužitelja.

 

Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu, temeljem članka 393. ZPP-a te odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 7. listopada 2020.