- 1 -              Revr 540/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 540/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Renata Šantek, članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protuženika I. Z. (OIB: ... ) iz G. B., zastupanog po punomoćnici I. B. A., odvjetnici u G., protiv tuženika-protutužitelja B. d.d. G. (OIB: ... ) zastupanog po punomoćnicima Š. B., odvjetniku u Z. i Z. G. odvjetniku u B., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1650/16-3 od 29. kolovoza 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-91/2015-24 od 17. lipnja 2016., u sjednici održanoj 7. listopada 2020.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika-protutužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. utvrđeno je da nije dopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu (s ponudom izmijenjenog ugovora) tuženika od 3. srpnja 2015., te da radni odnos tužitelja nije prestao. U točki II. naloženo je tuženiku tužitelja vratiti na posao u skladu sa ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2008., u roku od 8 dana. U točki III. naloženo je tuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.194,00 kn u roku od 8 dana. U točki IV. odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 3.194,00 kn do zatraženog iznosa od 4.325,00 kn odnosno u vezi naknade u iznosu od 1.131,00 kn. U točki V. odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da radni odnos zasnovan ugovorom o radu od 1. kolovoza 2008. između tužitelja i tuženika prestaje s danom 11.11.2015.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-91/2015-24 od 17. lipnja 2016. u dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke. U točki II. odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj  53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP-a) podnio je tuženik-protutužitelj (dalje u tekstu: tuženik) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju te preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu odnosno podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti nižestupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi članka 392. a stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora te da radni odnos tužitelja nije prestao, vraćanje tužitelja na rad u skladu s ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2008. i sudski raskid ugovora o radu.

 

Neosnovani su revizijski navodi tuženika da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer izreka presude nije proturječna razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni, nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danima i postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Nije počinjena bitna povreda time što je drugostupanjski sud utvrđene činjenice i provedene dokaze tumačio na način koji nije u skladu sa stajalištem tuženika. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- tužitelj je kao radnik s tuženikom kao poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. siječnja 2008. za radno mjesto „stručni radnik u pripremi“ s koeficijent složenosti za obračun plaće od 1,75

- na tom radnom mjestu su prije tužiteljevog odlaska na dugotrajno bolovanje još radili i radnici I. M., Ž. A. i Ž. Š.

- tužitelj je na dugotrajnom bolovanju proveo 4 godine i 3 mjeseca, a nakon povratka na posao naloženo mu je da radi pomoćne poslove

- odlukom od 3. srpnja 2015. tuženik je tužitelju otkazao ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora zbog organizacijskih i tehničkih razloga

- ponuđeno mu je radno mjesto „pomoćni poslovi proizvodnje“ s koeficijentom složenosti za obračun plaće od 1,00

- nakon reorganizacije iz 2015. nije prestala potreba za obavljanjem poslova „stručnog radnika u pripremi“

- tuženik prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelju nije vodio računa o trajanju radnih odnosa zaposlenika koji su radili na radnom mjestu „stručni radnik u pripremi“ te o starosti i obvezama uzdržavanja tih osoba

 

Kraj ranije navedenih nespornih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik kod davanja otkaza tužitelju nije vodio računa o kriterijima propisanim člankom 115. stavkom 2. Zakona o radu, jer tužitelj ima obvezu uzdržavanja, maloljetnog sina i supruge koja je nezaposlena. Tužitelj u odnosu na preostala tri radnika koji rade na istim poslovima u većoj mjeri ispunjava socijalne kriterije. Tužiteljevo radno mjesto nije ukinuto uslijed reorganizacije i od proljeća 2015. te poslove obavljaju četiri radnika (M., M., A. i Š.). U odnosu na protutužbeni zahtjev sudovi zaključuju kako tuženik nije dokazao da bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu, odnosno da nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika ne bi bio više moguć.

 

Neosnovano tuženik ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 365. ZPP-a).

 

Nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili odredbu članka 115. stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR-a) kojom je propisano da poslodavac pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Tuženik je tužitelju dao poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu zbog organizacijskih i tehničkih razloga, ali je i kako su to nižestupanjski sudovi utvrdili na radnom mjestu tužitelja zaposlio drugog radnika, dakle radno mjesto tužitelja nije ukinuto, čime nisu ispunjene pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu iz članka 115. stavka 1. točke 1. ZR-a. Druge kriterije (kvalitetu rada, odgovornost, točnost i urednost u radu, ukratko uspješnost u poslu) koje tuženik navodi u reviziji ne mogu imati prednost pred zakonskim kriterijima (iz članka 115. stavka 2. ZR-a), ali utvrđivanje navedenih kriterija nije ni bilo predmetom raspravljanja pred nižestupanjskim sudovima u konkretnom predmetu.

 

Tužitelj nije prihvatio ponudu tuženika o sklapanju ugovora o radu za drugo radno mjesto u „pomoćnim poslovima proizvodnje“, uslijed čega je nastupila pravna posljedica otkaza ugovora o radu tužitelju. Kraj takvih utvrđenja nižestupanjskih sudova i ovaj sud nalazi da nisu bile ispunjene pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, jer tuženik prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelja nije primijenio kriterije iz članka 115. stavka 2. ZR-a.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev ovaj sud polazi od utvrđenja nižestupanjskih sudova da tuženik kao poslodavac nije dokazao postojanje okolnosti koje opravdano ukazuju na to  da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa nije moguć, kako je i propisano odredbom članka 125. stavka 2. ZR-a. U revizijskom stupnju postupka ne mogu se preispitivati takvi prigovori, jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 385. stavak 1. ZPP-a).

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tuženika-protutužitelja kao neosnovanu, temeljem odredbe članka 393. ZPP-a, te odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 7. listopada 2020.