Broj: Rev 818/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužiteljice V. V. M. iz O., i II. tužitelja S. M. iz O., oboje zastupanih po punomoćnici V. M. D., odvjetnici iz O., protiv tuženika Ž. M. iz O., zastupanog po punomoćniku B. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu D. Š., I. K. i B. R. iz O., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-4061/09-2 od 28. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-557/09-20 od 23. listopada 2009., na sjednici od 6. ožujka 2012.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev koji glasi:

              „Raskida se ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između V. V. M. i S. M., kao primatelja uzdržavanja, i Ž. M., kao davatelja uzdržavanja, od dana 12. siječnja 1995.g., a ovjeren u spisu Općinskog suda u Osijeku pod brojem R1-15/95 dana 12. siječnja 1995., te se nalaže tuženiku Ž. M. platiti tužiteljima prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 27.982,50 kn (slovima: dvadesetsedamtisućadevetstoosamdesetdvijekune i pedeset lipa) sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, a pod prijetnjom prinudne ovrhe.“

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je, pored iznijetog, ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Navodi kojima tuženik dovodi u pitanje ocjenu drugostupanjskog suda da kao davatelj uzdržavanja nije ispunjavao obveze preuzete zaključenim ugovorom o doživotnom uzdržavanju - i tvrdi da je razlog tužbe samo ljutnja tužitelja što je predložio prodaju stana u kojem stanuju i kupovinu dva manja stana, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Uostalom, pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (prema odredbi čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima nižestupanjski sudovi nisu povrijedili neku od postupovnih odredbi.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

              Predmet spora je tužbeni zahtjev na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog 12. siječnja 1995. između tužitelja kao primatelja uzdržavanja i tuženika kao davatelja uzdržavanja, a ovjerenog u spisu Općinskog suda u Osijeku pod brojem R1-15/95 - i to zbog njegova neizvršavanja.

              Tužbeni zahtjev tužitelji temelje na odredbi čl. 119. st. 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03 i 35/05 - dalje: ZN-a) kojom je propisano da svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

              - da se zaključenim ugovorom tuženik obvezao doživotno uzdržavati primatelje uzdržavanja (maćehu, I. tužiteljicu - te oca, II. tužitelja), i to tako što će „izvršavati obveze„ kao i do zaključenja ugovora - s time da će primatelji uzdržavanja „nastaviti živjeti u odvojenom domaćinstvu“, a da će davatelj uzdržavanja „u slučaju nemogućnosti primatelja uzdržavanja“ da se samostalno brinu o sebi ovima „pružiti osobno ili po drugoj osobi ili na drugi način staranje o njihovim potrebama kako odgovara njihovoj životnoj dobi i zdravstvenom stanju“, te da će ih u slučaju smrti sahraniti „o svom trošku s Katoličkom sahranom po mjesnom običaju“,

              - da je predmetom toga ugovora bio stan u O., …, ulaz 1, kat 04, broj …, površine 85,89 m2, neupisan u zemljišnim knjigama, za kojeg je ugovoreno da po smrti primatelja uzdržavanja prelazi u vlasništvo davatelja uzdržavanja sa svim pokretninama u stanu,

- da je u ljeto 2008., nakon što je tuženik ponudio tužiteljima da prodaju stan u kojem stanuju i kupe dva manja stana (s time da nastave stanovati u jednome, a drugog iznajme) - a koju su ponudu tužitelji odbili, “prestala komunikacija između stranaka“,

- da tuženik od rujna 2008. (kako je izjavio saslušan kao stranka) nije „nazivao tužitelje niti dolazio do njih kako „se ne bi preplašili“, odnosno kako bi ih “ostavio na miru“ i ne bi njegovo javljanje ili javljanje njegove supruge prihvatili pritiskom da prodaju stan, tako da s njima ne održava kontakte koje je prema prirodi ugovora imao održavati - iako je to trebao obzirom se radi o starijim osobama kod kojih je i logično očekivati da trebaju tuđu pomoć i skrb,

              - da su „sada odnosi među parničnim strankama teško i trajno poremećeni i tužitelji definitivno ne mogu više oprostiti tuženiku, niti mu pokloniti vjeru da će u nekom narednom periodu obveze uredno izvršavati“.

              Na temelju takvih utvrđenja, koja revizijski sud ne može preispitivati, nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i prihvatili, uz osnovni i odlučan zaključak da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 119. st. 3. ZN-a za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju po svojoj prirodi podrazumijeva humane i korektne odnose ugovornih stranaka, odnose u kojima svaka ugovorna stranka ispunjava ugovorom preuzete obveze - i može se raskinuti ako su takvi odnosi izostali, odnosno ukoliko je došlo do odlučnijeg (a ne sporadičnog, ili u neznatnom opsegu) zanemarivanja bitnih ugovornih obveza, u vidu jasnog utvrđenja da davatelj uzdržavanja u jednom kontinuitetu (a ne momentalno ili slučajno) nije i ne želi izvršavati ono što je preuzeo - i to, što je ovdje odlučno, zbog svoje krivnje ili propusta, ili u vidu (jer se taj ugovor zaključuje pod pretpostavkom promijenjenih prilika) bitno, ali iz objektivnih razloga (a ne namjernim postupcima primatelja uzdržavanja), izmijenjenih prilika u odnosu na one u kojima je ugovor zaključen: takvih koje znatno otežavaju ispunjenje ugovora.

              Pritom, teret dokazivanja da su nastali razlozi za raskid ugovora leži na onome koji se na njih poziva: na onome koji zbog tih razloga traži taj raskid.

              U konkretnom slučaju tužitelji su dokazali te razloge.

Naime, iako tuženik nije bio u obvezi održavati svakodnevne osobne kontakte s tužiteljima - jer nisu ugovorili zajednički život i takvu obvezu, iz navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tuženik onim što je činio i prema ugovoru trebao činiti nije ispunjavao i ne ispunjava ugovorom preuzete obveze prema primateljima uzdržavanja i da ih više niti nema namjeru i ne može izvršavati, a da se to što je provodio određene radnje u svezi etažiranja stana u kojem tužitelji stanuju i što je povremeno i prije ljeta 2008. (do kada, kako je izjavio u odgovoru na tužbu, „tužitelji drugih potreba nisu imali“ i bili su „dobroga zdravlja i još uvijek u stanju zadovoljavati svakodnevne potrebe“) posjećivao oca i bio s tužiteljima u dobrim odnosima ne može ocijeniti izvršavanjem ugovorenih obveza u značaju kojeg on tome daje: kao razlog koji bi zahtjev tužitelja činio neosnovanim.

Iz prirode i sadržaja ugovora kojeg su zaključili za prihvatiti je da su obveze tuženika prema tužiteljima bile ugovorene za slučaj kada to tužiteljima bude potrebno („u slučaju nemogućnosti…„) i (što je odlučno) za staranje „o njihovim potrebama kako odgovara njihovoj životnoj dobi i zdravstvenom stanju“ - što podrazumijeva  pomaganje tužiteljima kod njihove nemoći, u spremanju stana, osiguranju smještaja u slučaju bolesti - pa i (ovdje odlučno) osiguravanje zdravstvene skrbi (brigu oko liječenja, prijevoz odabranom liječniku, posjete), te napose korektan odnos ugovornih stranaka, a odnos u tome sadržaju je i prema shvaćanju revizijskog suda izostao upravo kada je tužiteljima postao potreban: od ljeta 2008. kada je II. tužitelj obolio i trebao pomoć tuženika - i prema shvaćanju tužitelja više se ne može uspostaviti.

              Valja kod toga imati na umu da se suština izvršavanja ugovora kojeg je tuženik zaključio ne može ni po sadržaju ni prirodi ugovora svesti na okolnosti na koje se poziva: da mu se tužitelji javljaju telefonom samo kada im nešto treba, a da ih on „ostavlja na miru“ kako se ne bi prestrašili, a sve budući taj ugovor valja ispunjavati na ugovoreni način, dakle pružanjem uzdržavanja - što tuženik u odlučnom trenutku nije činio a sada (u okolnostima konkretnog slučaja, a u svezi svojih propusta) više niti ne može činiti.

Sukladno tome nižestupanjski sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i prihvatili.

              Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 6. ožujka 2012.