- 1 -

Broj:Jž-1294/2019

 

                                

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog T. M., zbog prekršaja iz članka 91. stavka 2. točke 1. i zbog prekršaja iz članka 92. stavka 1. točke 29. Zakona o oružju („Narodne novine“ broj: 63/07, 146/08, 59/12, 70/17), odlučujući o žalbi okrivljenog T. M., podnijete protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: 2. Pp J-58/2019 od 29. travnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2020.,

 

r i j e š i o  j e

 

I Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenog T. M. i po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda u dijelu odluke koji se odnosi na oduzimanju predmeta prekršaja, a o čemu će prvostupanjski sud odlučiti posebnim rješenjem.

 

p r e s u d i o  j e

 

II U ostalom dijelu pobijanom, a nepreinačenom dijelu, odbija se žalba okrivljenog T. M. kao neosnovana te pobijana presuda potvrđuje.

 

III Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18) okrivljeni T. M. dužan je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje             

 

Pobijanom presudom okrivljeni T. M. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 91. stavka 2. točke 1. i zbog prekršaja iz članka 92. stavka 1. točke 29. Zakona o oružju, činjenično opisanih u izreci pobijane presude, te je okrivljeniku utvrđena zbog prekršaja iz članka 91. stavka 2. točke 1. Zakona o oružju novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna, a zbog prekršaja iz članka 92. stavka 1. točke 29. Zakona o oružju novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kuna i na temelju članka 39. Prekršajnog zakona izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 8.000,00 kuna, a koji je upozoren da ako u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene ukupne novčane kazne, da će se smatrati da je ista u cijelosti plaćena.

 

Pobijanom presudom je okrivljenom T. M. na temelju članka 92. stavka 2. Zakona o oružju i članka 76.a Prekršajnog zakona izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta prekršaja sukladno potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta xxxx od 15. prosinca 2016.

 

              Istom presudom okrivljeni T. M. je dužan naknaditi troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

 

Okrivljeni T. M. pravodobno je podnio žalbu zbog bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, navodeći u bitnome da je presudu donio mjesno nenadležan sud budući je mjesno nadležan Općinski sud u Metkoviću i o čemu nisu dani razlozi u pobijanoj presudi, da se ista ne može ispitati niti su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama, niti razlozi zbog kojih sud smatra da je obrana okrivljenika neuvjerljiva i očito usmjerena na izbjegavanje prekršajne odgovornosti, da je isti ovlašten posjedovati lovačko oružje dok je u inkriminirano vrijeme lovačku pušku posudio od prijatelja, da je bio fizički napadnut od policijskih službenika zbog čega je tražena medicinska pomoć, a o čemu se policijski službenici kao svjedoci uopće nisu očitovali, da su iskazi svjedoka A. R. i S. V. neuvjerljivi jer su 100% identični te se radi o copy paste tehnici, niti su isti ispitani sukladno članku 173. Prekršajnog zakona, te da je sud neosnovano odbio prigovor okrivljenika „ne bis in idem“ jer je zbog identičnog ponašanja protiv okrivljenika pokrenut kazneni postupak pred Općinskim sudom u Metkoviću kao i da je odluka o prekršajnopravnim sankcijama nezakonita jer nisu pravilno cijenjene sve okolnosti slučaja na strani okrivljenika.

 

Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

 

Žalba je djelomično osnovna.

 

Rješavajući sukladno odredbi članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj je sud ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. ovoga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih  žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Prije svega potrebno je navesti da je u odredbi članka 102. stavka 2. Prekršajnog zakona propisano da se nakon započinjanja postupka, sud ne može proglasiti mjesno nenadležnim niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadležnosti, pa u tom smislu žalbeni navod okrivljenika da da je presudu donio mjesno nenadležan sud budući je mjesno nadležan Općinski sud u Metkoviću nije meritorno razmatran.

 

Nadalje, u odnosu na žalbene navode okrivljenika da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, ovaj je sud na temelju stanja spisa utvrdio da su u pobijanoj presudi detaljno i jasno izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku o krivnji okrivljenika, te da su utvrđene sve odlučne činjenice na temelju savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza koji su ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, a koje sud ocijenio sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona kao i da su u obrazloženju pobijane presude jasno i argumentirano izneseni razlozi za donošenje osuđujuće presude. U odnosu na navode žalitelja da je paušalno i neargumentirano cijenjena obrana okrivljenika, potrebno je navesti da iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi kako je okrivljenik iznio svoju obranu, a u kojoj nije osporavao odlučne činjenice jer je izričito naveo da je u inkriminirano vrijeme iznosio lovačku pušku tvr.br. xxxx, kal. 16, marke Monte Carlo i 193 komada lovačkog puščanog streljiva, patrone kal, 16 za koje nema odobrenje nadležnog tijela za držanje i nošenje. Okolnost da predmetno oružje i streljivo nije u njegovom vlasništvu već u vlasništvu prijatelja, istog ne opravdava budući su prekršaja ostvareni samim ilegalnim posjedovanjem predmetnog oružja i streljiva, neovisno o pravu vlasništva, a koju odlučnu činjenicu okrivljenik ne osporava i koja je dokazana i na temelju ispitanih svjedoka optužbe i drugih dokaza, a slijedom čega je prvostupanjski sud osnovano u obrazloženju prvostupanjske presude iznio razloge zbog kojih je smatrao da je obrana okrivljenika neuvjerljiva i usmjerena na ekskulpaciju prekršajne odgovornosti, pa je u tom smislu trebalo odbiti žalbu okrivljenika.

 

 

Nadalje, iz stanja spisa nesporno proizlazi kakao je prvostupanjski sud na ročištu dana 14. veljače 2019. godine te dana 17. prosinca 2018. godine zakonito i pravilno ispitao svjedoke optužbe A. R. te S. V. sukladno odredbama Prekršajnog zakona te Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17), a koje je u cijelosti prihvatio kao istinite sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona i o čemu je dao valjane razloge, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, slijedom čega nije počinjena relativno bitna povreda odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona budući je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe o ispitivanju svjedoka.

 

Nadalje, suprotno navodima žalbe kojima žalitelj osporava svoju krivnju za počinjeni prekršaj, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno prekršajno pravo, te je osnovano i zakonito proglasio okrivljenog T. M. krivim zbog prekršaja iz članka 91. stavka 2. točke 1. i zbog prekršaja iz članka 92. stavka 1. točke 29. Zakona o oružju, činjenično opisanih u izreci pobijane presude, dok žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica budući okrivljenik u tijeku postupka nije osporavao neovlašteni posjed predmetnog oružja i streljiva u inkriminirano vrijeme, a što predstavlja odlučne činjenice. Dakle, za navedene prekršaje nije odlučno pravo vlasništva, već neovlaštenu držanje u smislu faktičnog posjeda nad oružjem i streljiva bez odobrenja nadležnog tijela, pa stoga obrana okrivljenika da se radilo o oružju i streljivu koji su od prijatelja, istog ne ekskulpiraju, te je u tom smislu trebalo odbiti žalbu okrivljenika i slijedom čega je prvostupanjski sud na utvrđene činjenice pravilno primijenio odredbe materijalnog prekršajnog prava.

 

Žalbeni navodi okrivljenika da je povrijeđeno načelo zabrane dvostrukog suđenja za isti događaj nije osnovan budući da iz stanja spisa nesporno proizlazi kako je protiv okrivljenika podnesena optužnica u predmetu Broj: K-DO-1293/2016-9 od 11. siječnja 2017., zbog kaznenog djela lova divljači uporabom nedopuštenih pomoćnih sredstva odnosno protuzakonitog lova iz članka 204. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19), a koje se nalazi u Glavi XX kao kazneno djelo protiv okoliša, dok je prekršajni postupak vođen zbog prekršaja iz članka 91. stavka 2. točke 1. Zakona o oružju te zbog prekršaja iz članka 92. stavka 1. točke 27. Zakona o oružju, a koji ima različit objekt zaštite i način počinjenja kao i objekt protupravnosti budući se u odnosu na predmetno kazneno djelo protuzakonitog lova protupravnost ostvaruje u korištenju nedopuštenog sredstva za vabljenje ptice liske: CD player marke „Pioneer mosfet“ te dvaju rabljenih zvučnika nn marke i jednog rabljenog crnog ručnog reflektora prilikom lova, a što predstavlja zabranjene predmete u lovu, dok se u odnosu na predmetne prekršaje protupravnost ostvaruje u samom posjedovanju lovačke puške tvr.br. xxxx, kal. 16, marke Monte Carlo i 193 komada lovačkog puščanog streljiva, patrone kal, 16 za koje žalitelj nije imao odobrenje nadležnog tijela za držanje i nošenje oružja i streljiva. Stoga budući se očito radi o različitim predmetima kažnjivih radnji kao i različitim objektima zaštite, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede načela „ne bis in idem“, pa je u tom smislu trebalo žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

Nadalje, u odnosu na žalbene navode okrivljenika ovaj sud smatra da je žalitelju za počinjene prekršaje izrečena primjerena ukupna novčana kazna, koja nije previsoka. Naime, za prekršaj iz članka 91. stavka 2. točke 1. Zakona o oružju alternativno je propisana novčana kazna u iznosu od 5.000,00 do 50.000,00 kuna ili kazna zatvora do 45 dana, dok je za prekršaj iz članka 92. stavka 1. točke 27. Zakona o oružju propisana je novčana kazna u iznosu od 3.000,00 do 15.000,00 kuna, te je cijeneći okolnosti koje u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, prvostupanjski sud okrivljeniku izrekao novčane kazne u minimalno propisanim iznosima te utvrdio ukupnu novčanu kaznu kojom će se ostvariti specijalna i generalna prevencija te je pri tome pravilno cijenio sve utvrđene okolnosti.

 

Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koji predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, ovaj je sud na temelju članka 139. stavka 5. Prekršajnog zakona obvezao okrivljenog T. M. na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

Međutim, u odnosu na odluka o oduzimanju predmeta, u smislu odredbe članka 556. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17) koja se supsidijarno primjenjuje u prekršajnim postupcima sukladno članku 82. stavku 3. Prekršajnog zakona, prvostupanjski sud će pravilno odlučiti o oduzimanju predmeta koje je regulirano odredbom članka 76.a Prekršajnog zakona budući je propustio donijeti zakonitu odluku.

 

Naime, iz stanja spisa proizlazi da prvostupanjski sud nije utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prekršajnog prava odnosno iz provedenih dokaza nije utvrdio da li u konkretnom slučaju postoji opasnost da će se navedeni predmeti prekršaja ponovno uporabiti za počinjenje prekršaja ili je njihovo oduzimanje potrebno radi zaštite opće sigurnosti, javnog poretka, zaštite zdravlja ljudi ili iz moralnih razloga kako je to propisano odredbom članka 76. a stavka 1. Prekršajnog zakona, radi donošenje pravilne i zakonite odluke, vodeći računa i o razmjernosti između zahtjeva općeg interesa javnosti i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca sukladno postojećoj sudskoj praksi (U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008), pa je prvostupanjsku odluku u tom dijelu trebalo ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu radi odlučivanja i donošenja posebnog rješenja sukladno čl. 76.a Prekršajnog zakona i čl. 556. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.).

 

Prvostupanjski sud će utvrditi sve bitne okolnosti za eventualno oduzimanje predmeta prekršaja, a za koju odluku će dati jasno i konkretno obrazloženje i to nakon što utvrdi sve okolnosti o kojima ovisi eventualna primjena predmetne zaštitne mjere.

 

Osim toga, recentna praksa Europskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske, ukazuje na potrebu da se u svakom sudskom postupku, u primjeni svih pravnih instituta, pa tako i kod oduzimanja predmeta, moraju poštovati prava i slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

 

Radi se o predmetima Europskog suda za ljudska prava: Gabrić protiv Hrvatske (zahtjev br. 9702/04, presuda od 5. veljače. 2009.), Boljević protiv Hrvatske (zahtjev br. 43492/11, presuda od 31. siječnja 2017.), Tilocca protiv Hrvatske (zahtjev br. 40559/12, presuda od 5. travnja 2018.) i Dagostin protiv Hrvatske (zahtjev br. 67644/12, odluka od 15. listopada 2017.), koji su vođeni zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito. Svako miješanje u pravo vlasništva može se opravdati jedino ako služi javnom (ili općem) interesu. Prilikom miješanja u mirno uživanje vlasništva potrebno je uspostaviti pravičan odnos ravnoteže između potreba javnoga interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca.

 

Upravo u navedenom smislu postizanja pravičnog odnosa ravnoteže je i suština prethodno navedenih presuda ESLJP - da u svakom konkretnom slučaju oduzimanja predmeta koji su vlasništvo okrivljenika treba postići razuman odnos razmjernosti između konvencijskog prava okrivljenika na mirno uživanje vlasništva predmeta i zahtjeva općeg interesa javnosti. ESLJP je u navedenim presudama smatrao da miješanje u pravo vlasništva, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede, a sankcija težini djela za čije kažnjavanje je predviđena.

 

S obzirom na sve gore navedeno, obveza je prvostupanjskog suda da u ovom prekršajnom postupku oduzimanje predmeta od okrivljenog T. M. razmatra u svjetlu, kako uvjeta iz čl. 76.a Prekršajnog zakona, tako i standarda postavljenih navedenim odlukama ESLJP i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

 

 

U Zagrebu, dana 7. listopada 2020. godine

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljeniku i ovlaštenom tužitelju.