1                                                               Broj: Pž-1435/2019

 

 

                                                          

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od Nediljka Bobana, predsjednika vijeća, Drage Klasnića i Koraljke Bašić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marcele Soljačić-Prester, kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenika Igora Ivankovića,  zbog prekršaja iz članka 53. stavka 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08, 48/10 , 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 89/15, 108/17, 70/19 i 42/20), odlučujući o žalbi okrivljenika I. I., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, Prekršajni odjel, od 1. ožujka 2019. godine, broj: 84. Pp P-32/2019-15, na sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika I. I. i potvrđuje  prvostupanjska presuda.

 

II.   Temeljem odredbe članka 139. članka 6. u vezi s člankom 138. stavkom 2. točkom 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13 i 157/13), okrivljenik I. I. oslobađa se obveze naknade paušalnog iznosa troška ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom, proglašen je krivim okrivljenik I. I. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz članka 53. stavka 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji mu je, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Istom presudom okrivljenik je oslobođen obveze naknade troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu, s time da se obvezuje na plaćanje troškova vještačenja u iznosu od 1.500,00 kuna i na plaćanje troškova svjedoka u iznosu od 78,27 kuna.

 

Protiv pobijane presude, okrivljenik               I. I. pravodobno je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnim sankcijama, kako to iz sadržaja žalbe proizlazi.

 

U žalbi okrivljenik navodi da u cijelosti poriče krivnju te da osporava brzinu kretanja od 120-125 km/h koju je izračunao Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“. Smatra da je policijski službenik T. R. navedenom centru za vještačenje dostavio netočan podatak dužine tragova kočenja koja da od početka kočenja do mjesta sudara iznosi cca 30 metara dok je vještaku dostavljen podatak od 43 metra. Smatra i da je presuda bitno povrijeđena odredbama prekršajnog postupka jer mu se odbija dati na uvid nalaz Centra za vještačenje „Ivan Vučetić“ iako je to zatražio pismenim putem neposredno prije sudske rasprave. Na sudskoj raspravi ga je imao priliku samo nakratko pogledati. U presudi se još navodi kako je uložio prigovor u policijskoj postaji te kako je radi toga voditelj očevidne ekipe predmet poslao na nalaz i mišljenje vještaka u Zagreb, a čije je vještačenje dužan platiti 1. 500,00 kuna. Prigovor nije uložio nit zatražio mišljenje vještaka te za to moli dokaz. Nalaz vještaka nikada nije dobio što znači da se od njega traži plaćanje neobavljene usluge. Na sudskoj raspravi da je naveo kako je spreman platiti troškove ponovnog vještačenja u navedenom Centru, ali ne i ako se time dokaže da trag kočenja nije 43 metra.

 

Predlaže da se, iz žalbenih razloga, žalba prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18) uz ocjenu navoda žalbe, ovaj sud je utvrdio da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Okrivljenik u žalbi navodi da je pobijana presuda utemeljena na netočnim podacima dužine tragova kočenja koja da od početka kočenja do mjesta sudara iznosi cca 30 metara dok je vještaku dostavljen podatak od 43 metra, te da u cijelosti poriče krivnju i osporava brzinu kretanja od 120-125 km/h koju je izračunao Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“.

 

Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen da je dana 5. siječnja 2018. godine u 12,40 sati u naselju B., raskrižje prilaznog kolnika I.z. i U. k. T. upravljao osobnim automobilom reg. oznake xxxx i kretao se kolnikom U. k. T., iz pravca juga u pravcu sjevera brzinom od 120-125 km/h, na dijelu kolnika gdje je brzina kretanja prometnim propisom ograničena na 90 km/h, a koja je više od 30 km/h veća od dopuštene brzine, a što je utvrđeno prometnim vještačenjem u Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“, o čemu je sastavljen zapisnik o vještačenju pod brojem 511-01-115/3-1156/2018, čime je počinio prekršaj iz članka 51. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kažnjiv po članku 53. stavak 4. cit. Zakona.

 

Odluku o krivnji prvostupanjski temelji na detaljno provedenom dokaznom postupku, a glede brzine kretanja vozilom u naselju na osnovu analize tragova prometne nesreće Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ utvrđeno je da je brzina kretanja osobnog automobila „VW Golf“ reg. oznake xxxx prije prometne nesreće, iznosila 120-125 km/h, a brzina istoga u trenutku sudara iznosila je oko 90 km/h, te stoga nisu osnovani navodi žalbe okrivljenika da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio sve dokaze glede djela činjenično opisanog u izreci pobijane presude. Naime, nesporno je iz provedenog vještačenja od strane ovlaštene ustanove za provođenje takvih vještačenja da je brzina kretanja osobnog automobila okrivljenika u naselju iznosila 120-125 km/h, te je brzina istoga u trenutku sudara iznosila oko 90 km/h, pri čemu je prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka, ispitivanjem svjedoka, T. R,, policijskog službenika, koji je kritične zgode kontrolirao okrivljenika, te izvršenog uvida u materijalne dokaze u spisu, osnovano zaključio da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva bitna obilježja prekršaja za koje je okrivljenik proglašen krivim.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je nakon detaljno provedenog dokaznog postupka, nije propustio ni o jednoj odlučnoj činjenici u obrazloženju presude iznijeti razloge, jer je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, dajući za to razloge koje je u cijelosti prihvaća i ovaj sud, tako da nisu osnovani navodi žalbe okrivljenika da nije počinio prekršaj za koji ga se tereti.

 

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno tvrdnjama žalbe, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, nakon što je proveo sve potrebne dokaze, svestrano ih razmotrio i ocijenio i za to je u presudi dao valjane i dostatne  razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

 

Nadalje, okrivljeniku je na  ročištu dana 26. veljače 2019. godine, između ostalih provedenih dokaza, pročitan zapisnik o vještačenju te nalaz i mišljenje vještaka Centra za forenzična istraživanja „Ivan Vučetić“, nakon čega je isti izjavio da na pročitane dokaze nema prigovora i ne stavlja primjedbe, te je zapisnik o ispitivanju, nakon što je propisno upozoren potpisao bez primjedbi.

 

Prvostupanjski sud je shodno ovlaštenju da dokaze ocjenjuje po slobodnom uvjerenju (članak 88. stavak 2. Prekršajnog zakona) svoje saznanje o djelu zasnovao na ocjeni svih u postupku provedenih dokaza, a što je u pobijanoj presudi i valjano obrazložio.

 

Ispitujući potom odluku o kazni vijeće ovog suda je utvrdilo da izrečena kazna nije prestroga, s obzirom da je prvostupanjski sud istu primjenom članka 37. Prekršajnog zakona, izrekao ispod propisanog posebnog minimuma novčane kazne, uzimajući u obzir sve okolnosti iz članka 36. stavak 2. Prekršajnog zakona, te izrečenu kaznu i ovaj Sud smatra primjerenom svrsi kažnjavanja.

 

Nadalje, s obzirom na prijelazne i završne odredbe članka 58. stavka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona, valjalo je u konkretnom slučaju primijeniti odredbu članka 138. stavka 2. točku 3. c) Prekršajnog zakona koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, te temeljem članka 139. stavak 6. Prekršajnog zakona, osloboditi okrivljenika od obveze plaćanja paušalnog iznosa troška drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir utvrđene olakotne okolnosti.

 

Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje okrivljenikove žalbe, pa je, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 7. listopada 2020.

 

 

 

 

  Zapisničarka:                                                                                                                                   Predsjednik vijeća:

 

Marcela Soljačić-Prester v.r.                                                                                         Nediljko Boban, v.r.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku, Stalnoj službi u Belom Manastiru, Prekršajni odjel u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.