- 1 -

Broj: Pž-2704/2018

 

 

                                                           

 

 

 

 

                      Broj: Pž-2704/2018

 

 

U IME REPUBLIKE  HRVATSKE

                                                                                             

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Nediljka Bobana kao predsjednika vijeća, te Drage Klasnića i Koraljke Bašić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sofije Kovačević kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv I. okrivljene pravne osobe U. P. B. j.d.o.o. i II. okrivljene odgovorne osobe J. Č., koje brani odvjetnica M. P. iz Odvjetničkog društva K., P., S., zbog prekršaja iz članka 109. stavka 1. točka 2. i stavka 4. i dr. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“ broj: 82/13, 41/18 i 98/19), rješavajući o zajedničkoj žalbi I. okrivljene pravne osobe U. P. B. j.d.o.o. i II. okrivljene odgovorne osobe J. Č., podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Dubrovniku od 15. studenog 2018., broj: 5.PpG-257/17, na sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e:

 

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba I. okrivljene pravne osobe U. P. B.j.d.o.o. i II. okrivljene odgovorne osobe J. Č. i pobijana presuda potvrđuje.

 

II.               Temeljem odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13 ,157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), I. okrivljena pravna osoba U. P. B. j.d.o.o. i II. okrivljena odgovorna osoba J. Č. obvezni su naknaditi paušalni iznos troška drugostupanjskog prekršajnog postupka, u iznosu od 300,00 (tristo) kuna svaki u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom I. okrivljena pravna osoba U. P. B. j.d.o.o.  i II. okrivljena odgovorna osoba J. Č. proglašeni su krivima zbog prekršaja iz članka 109. stavka 1. točka 2. i stavka 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu i I. okrivljena pravna osoba kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 kuna, a II. okrivljena odgovorna osoba kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 15.000,00 kuna, zbog prekršaja iz članka 112. stavka 1. točka 1. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu i I. okrivljena pravna osoba kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 kuna, a II. okrivljena odgovorna osoba kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 kuna, pa im je temeljem članka 39. stavka 1. Prekršajnog zakona izrečena novčana kazna u ukupnom iznosu od 25.000,00 kuna I. okrivljenoj pravnoj osobi  i 20.000,00 kuna II. okrivljenoj odgovornoj osobi. 

 

Istom presudom, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenici su obvezani platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 kuna I. okrivljena pravna osoba i  200,00 kuna II. okrivljena odgovorna osoba.

 

Protiv navedene presude I. okrivljena pravna osoba U. P. B. j.d.o.o. i II. okrivljena odgovorna osoba J. Č. putem braniteljice pravodobno su podnijeli zajedničku žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te odluke o prekršajnopravnim sankcijama i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine.

 

Žalba I. okrivljene pravne osobe U. P. B. j.d.o.o. i II. okrivljene odgovorne osobe J. Č. je neosnovana.

 

Rješavajući predmet povodom žalbe okrivljenika te ispitujući pobijanu presudu u pobijanom dijelu u smislu odredbe članka 202. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13 ,157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje sud) je utvrdio da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, povrede materijalnog prava na štetu okrivljenika, niti je nastupila zastara prekršajnog gonjenja, što su povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nakon počinjenja djela, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, 12. svibnja 2018. stupio  na snagu novi Zakon o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj 41/18.), a potom dana 1. siječnja 2020. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj: 98/19.), kojim činjenično opisano postupanje okrivljenika iz izreke pobijane presude zadržava pravni kontinuitet, i to u odnosu na djelo pod točkom 1. u članku 116. stavku 1. podstavku 11. stavku 2. i 4., u odnosu na djelo pod točkom 2. u članku 113. stavku 1. podstavku 1. stavku 2. i 4.. Budući su novim Zakonom za citirane prekršaje propisane strože kazne prema počiniteljima se, u smislu odredbe članka 3. st. 2. Prekršajnog zakona, primjenjuju odredbe ranijeg Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, jer je blaži za okrivljenike.

 

Odredbe članka 118. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj 41/18.) na koje se pogrešno pozivaju žalitelji propisuju rokove za usklađivanje sa Zakonom koji se odnose na usklađivanje poslovanja sa novo propisanim uvjetima u uređenju prijevoznog tržišta i pristupa na tržište u cestovnom prijevozu tereta i putnika te pratećih djelatnosti vezanih za cestovni prijevoz, što ne dovodi u pitanje odgovornost počinitelja u pogledu djela koja su ranijim Zakonom bila propisana kao prekršaji i zadržala kontinuitet,  podvođenjem činjeničnog stanja pod biće odgovarajućeg prekršaja iz novog propisa. Naime, prijevoznici su i ranijim Zakonom bili u obvezi ishoditi licenciju za obavljanje autotaksi prijevoza, a vozila kojima su obavljali takav oblik prijevoza udovoljavati posebnim uvjetima (u kojem smislu se okrivljenike ne tereti za neke novo propisane uvjete). Tome u prilog je i odredba stavka 6. citiranog članka i Zakona, koja propisuje da licencije i dozvole za obavljanje bilo kojeg oblika prijevoza putnika ili tereta izdane sukladno ranijem Zakonu vrijede do njihovog isteka, osim licencija za obavljanje autotaksi prijevoza koje se produžuju na rok od dodatnih pet godina nakon njihova isteka.  

 

Ispitujući pobijanu presudu u pogledu istaknute bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona ovaj Sud nalazi kako je  prvostupanjski sud ispravno i argumentirano obrazložio razloge o odlučnim činjenicama  temeljem kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, proizašlih iz svjedočenja S. D. o postupanju prilikom nadzora, suglasnog sadržaju dokumentacije priložene spisu i svjedočenja Đ. T. Prvostupanjski je sud jasno iznio iz kojih razloga smatra da se u konkretnom slučaju radi o obavljanju autotaksi prijevoza - vrste javnog cestovnog prijevoza putnika, koji prijevoz pravna osoba ne smije obavljati ukoliko ne ispunjava uvjete propisane odredbom članka 14. stavka 1. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, a koje postupanje je sankcionirano člankom 109. stavkom 1. točkom 2. citiranog Zakona i stavkom 4. u odnosu na odgovornu osobu.

 

Neosnovani su žalbeni navodi jer je prvostupanjski sud utvrdio sva bitna obilježja prekršaja, a što je i valjano obrazložio. Nadalje, prvostupanjski sud je dao razloge da su okrivljenici obavljali taksi prijevoz i da I. okrivljena pravna osoba nije imala izdanu licenciju za obavljanje autotaksi prijevoza koji je obavljan, da vozilo u kojem je obavljana djelatnost autotaksi prijevoza nije ispunjavalo posebne uvjete propisane Pravilnikom o posebnim uvjetima za vozila kojima se obavlja javni cestovni prijevoz i prijevoz za vlastite potrebe („Narodne novine“ broj: 31/14). Suprotno žalbenim navodima, u konkretnom naplatnost prijevoza je utvrđena kako iskazom svjedoka, višeg inspektora cestovnog prometa S. D., tako i iskazom vozača Đ. T..

 

Činjenica da je svjedok S. D. ujedno i inspektor cestovnog prometa samo po sebi ne dovodi u pitanje zakonitost njegovog svjedočenja. Iskaz navedenog svjedoka ima istu dokaznu snagu i vrijednost kao i iskazi drugih svjedoka budući da Prekršajni zakon i  Zakon o kaznenom postupku ne isključuju mogućnost ispitivanja takvog svjedoka. Imputirana zainteresiranost svjedoka za ishod postupka, kao osobe koja je inicirala postupak, možete biti samo okolnost bitna za ocjenu vjerodostojnosti njegovog iskaza, odnosno za ocjenu dokazne snage tog iskaza, a nikako  da bi time bio nezakonit dokaz, budući se zakonitost dokaza cijeni načinom njihovog pribavljanja i izvođenja u postupku.

 

Rješavajući nadalje predmet u pogledu žalbe okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovog Suda smatra kako je prvostupanjski sud nakon na glavnoj raspravi provedenih svih potrebnih dokaza, pravilnom ocjenom obrane okrivljenika i cjelokupnog dokaznog materijala,  utvrdio sve odlučne činjenice, te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika. Za svoju odluku prvostupanjski sud je dao valjane i argumentirane razloge, koje prihvaća i ovaj Sud.

 

Tvrdnja žalitelja kako im za obavljanje tog prijevoza nije bila potrebna licencija jer da bi obavljali poseban oblik prijevoza iz članka 60. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu nije osnovana, budući bi se u tom slučaju radilo, kako to i sam naziv predviđa o posebnom (specifičnom) obliku prijevoza, čiju potrebu i način obavljanja propisuje jedinica lokalne samouprave, odnosno Grad Zagreb, nakon pokazanog interesa za takvim prijevozom, koji nije iskazan niti je kao takav propisan, pa se samoinicijativno ne može niti obavljati.

 

Konkretan prijevoz, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, ima sva obilježja autotaksi prijevoza definiranog odredbom članka 4. točke 1. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu,  koja glasi:

1. »autotaksi prijevoz« je djelatnost prijevoza putnika koja se obavlja osobnim automobilom ako se putnik ili skupina putnika uzima na jednom mjestu, a prijevoz obavlja temeljem jedne narudžbe i uz jedno plaćanje naknade za obavljeni prijevoz.

 

Na temelju rezultata provedenog postupka nesporno je utvrđenje svih značajki autotaksi prijevoza, budući iz svjedočenja inspektora o obavljenom nadzoru (i njemu suglasnog Zapisnika) jasno proizlazi kako je konkretan prijevoz putnika obavljan osobnim automobilom reg. oznake DU 754-GP u ime i za račun okrivljene pravne osobe, putnik je preuzet na jednom mjestu na temelju jedne narudžbe putem aplikacije Uber, uz plaćanje naknade za obavljeni prijevoz, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka S. D. i Đ. T. Naplatnost se ne utvrđuje isključivo računom, već u konkretnom, temeljem iskaza svjedoka, od kojih je jedan i vozač pravne osobe.

 

Autotaksi prijevoz je vrsta javnog cestovnog prijevoza putnika, pri čemu javni prijevoz znači da je pod istim uvjetima dostupan svim korisnicima prijevoznih usluga (članak 4. točka 15.), prijevoz u cestovnom prometu je svaki prijevoz putnika ili tereta (članak 4. točka 30.), dok je prijevoz u unutarnjem cestovnom prometu prijevoz na teritoriju RH (članak 4. točka 31). Stoga se obavljanje takve vrste prijevoza smije obavljati samo pod uvjetima iz članka 14. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, koje žalitelji nisu ispunjavali, budući nisu imali licenciju za unutarnji prijevoz putnika. 

 

  Neosnovano žalitelji dovode u pitanje ima li konkretan prijevoz karakter javnog prijevoza smatrajući da nije pod istim uvjetima dostupan svim korisnicima prijevoza, budući je narudžba takvog prijevoza dostupna svim potencijalnim korisnicima putem Internet -  Uber aplikacije, pod istim uvjetima.

 

   Žalitelji su prije početka obavljanja prijevoza bili dužni upoznati se sa odredbama važećeg Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, koji jasno propisuje pod kojim se uvjetima može obavljati javni cestovni prijevoz na teritoriju RH, pa u tom kontekstu tvrdnja žalitelja o namjeri obavljanja posebne vrste prijevoza ne može isključiti njihovu odgovornost. Naime, za počinjenje prekršaja sukladno odredbe članka 25. Prekršajnog zakona kriv je počinitelj koji je u vrijeme počinjenja prekršaja bio ubrojiv, koji je postupao iz nehaja, a bio je svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je djelo zabranjeno ili s namjerom, kad je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje.      

 

U tom kontekstu pravilno su okrivljenici proglašeni krivima i za neispunjavanje uvjeta koji se odnose na izgled, uređenje i opremu vozila (članak 13.) za obavljanje autotaksi prijevoza u smislu članka 3. Pravilnika o posebnim uvjetima za vozila kojima se obavlja javni cestovni prijevoz i prijevoz za vlastite potrebe, koje utvrđenje proizlazi iz iskaza svjedoka o neposredno uočenom vozilu reg. oznake xxxx u obavljanju konkretnog prijevoza a na krovu vozila nije se nalazila ugrađena oznaka „TAXI“ i u vozilu nije bio istaknut ovjereni izvadak iz cjenika taksi usluga, koje uvjete žalitelji osporavaju samo u pogledu vrste prijevoza koji su obavljali.

 

  Slijedom navedenog, pravilan je i na zakonu osnovan zaključak prvostupanjskog suda kako su okrivljenici svojim postupanjem ostvarili sva zakonom opisana obilježja prekršaja stavljenih im na teret.

 

Neosnovano žalitelji ističu povredu materijalnog prava, budući ukazuju povredu materijalnog prekršajnog prava koja bi proizlazila iz primjene odredaba prekršajnog prava na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz članka 194. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona. Postojanje povrede materijalnog prekršajnog prava ocjenjuje se u okviru činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, pa kako je ovaj Sud činjenično utvrđenje iz izreke pobijane presude prihvatio pravilnim, to nije ostvarena niti povreda materijalnog prekršajnog prava, kako se navodi žalbom.

 

Neosnovano se žalitelji pozivaju na sudsku praksu prvostupanjskih prekršajnih sudova i upravnih sudova jer Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, prilikom odlučivanja u žalbenom postupku, nije vezan odlukama prvostupanjskih sudova, već u žalbenom postupku  ispituje pobijane presude i utvrđuje njihovu zakonitost. Odluke upravnih sudova ne odnose se na konkretni prekršajni postupak, pa je neosnovano pozivanje na njihove odluke.

 

Ispitujući dalje pobijanu presudu povodom žalbe okrivljenika u odluci o kazni, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud I. okrivljenoj pravnoj osobi U .P. B. j.d.o.o.  i II. okrivljenoj odgovornoj osobi J. Č.  za počinjene prekršaje pravilno i zakonito utvrdio novčane kazne. Novčana kazne  nisu prestroge i valjano su obrazložene, te ovaj sud smatra da su primjereno odmjerene težini počinjenog prekršaja, stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja.

 

Neosnovano su žalbeni navodi u odnosu na troškove prekršajnog postupka. Temeljem odredbe članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, ako je sud okrivljenika proglasio krivim, izreći će u presudi da je obvezan naknaditi troškove postupka. Nadalje, prema odredbi članka 138 stavka 2. točke 3. troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka tijela postupka kada vodi postupak. I. okrivljenoj pravnoj osobi izrečene su troškovi postupka u iznosu od 300,00 kn, a II. okrivljenoj odgovornoj osobi u iznosu od 200,00 kn, te su izrečeni u skladu s Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u kojim je iznos za paušalna troškove prekršajnog postupka određen u rasponu od 100,00 kn do 5.000,00 kn, pri čemu je prvostupanjski sud cijenio dužinu i složenost postupka, a što i ovaj sud prihvaća.

 

S obzirom na odredbu članka 138. stavak 2. točku 3. c) Prekršajnog zakona koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika, te temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenici su obvezani na naknadu paušalnog iznosa troška drugostupanjskog prekršajnog postupka kao u točki II. izreke ove presude, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

 

 

                              U Zagrebu, 7. listopada 2020.

 

             

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, braniteljicu i podnositelja optužnog prijedloga.