Broj: Rev 1072/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasne Guštek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. A. i I. A., oba iz P., koje zastupa punomoćnica V. Š., odvjetnica u V., protiv tuženika G. A. iz P., kojeg zastupa punomoćnik Z. C., odvjetnik u V., radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1864/09 od 3. ožujka 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. P-486/09 od 2. srpnja 2009., u sjednici održanoj 13. ožujka 2012.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana (osim u dijelu koji se odnosi na odluku o trošku parničnog postupka).

Preinačuju se presuda Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1864/09 od 3. ožujka 2010. i presuda Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. P-486/09 od 2. srpnja 2009. u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako da se sudi:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.320,00 kuna.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen između pokojnog A. G. J. iz P. i tuženika A. J. G. iz P. 26. studenoga 2003. te ovjeren kod Općinskog suda u Vinkovcima pod brojem R2-163/03 te kojim se zahtijeva da se naloži tuženiku trpjeti ponovni upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u z.k. ul. br. 1634 k.o. P., koji se sastoje od k.č.br. 1430 kuća i dvor u selu sa 964m2 na ime pokojnog A. G. J. iz P. (t. I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 7.320,00 kuna (t. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja te je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu i prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu troška parničnog postupka, uključujući i trošak revizije ili ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.

Revizija je djelomično osnovana (u odnosu na odluku o trošku parničnog postupka).

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se upućuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

Protivno navodima revidenata nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 71. t. 5. ZPP-a na koju se upućuje u reviziji. Naime, tužitelji tvrde da je u vijeću suda drugog stupnja prilikom donošenja odluke o žalbi tužitelja sudjelovala sutkinja koja je ovjerila sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju.

Prema odredbi čl. 71. t. 5. ZPP-a sudac ne može obavljati sudačku dužnost ako je u istom predmetu sudjelovao u postupku pred nižim sudom ili pred kojim drugim tijelom. Činjenica da je sutkinja koja je sudjelovala u donošenju odluke kod drugostupanjskog suda u drugom postupku ovjerila ugovor o doživotnom uzdržavanju, a u ovom predmetu se traži utvrđenje ništavim tog ugovora, nije razlog za izuzeće suca, a niti je činjenica da je ta sutkinja ovjerila sporni ugovor mogla dovesti u sumnju njezinu nepristranost prilikom donošenja odluke (čl. 71. t. 7. ZPP).

Predmet ovog postupka je zahtjev za utvrđenje ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen između sada pokojnog J. A., oca stranaka, kao primatelja uzdržavanja i tuženika, kao davatelja uzdržavanja.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su sada pokojni J. A. i tuženik 26. studenoga 2003. sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji je ovjeren kod Općinskog suda u Vinkovcima u spisu pod posl. br. R2-163/03. Nadalje, je utvrđeno da se tim ugovorom, između ostalog, tuženik obvezao primatelju uzdržavanja kupiti automobil marke Renault thalia i predati mu isti na nesmetano korištenje, a sporazumjeli su se, s obzirom da je automobil kupljen na kredit, da će se vodit na imenu davatelja uzdržavanja – tuženika, iako je faktično taj automobil vlasništvo J. A.. Također je utvrđeno da je predmetni automobil kupljen i da je ušao u ostavinsku imovinu iza sada pokojnog J. A..

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

Prema odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZOO), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Člankom 116. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03 i 163/03) propisano je da ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojem drugi ugovornik izjavljuje da prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio nije ugovor o nasljeđivanju, nego ugovor o otuđenju uz naknadu imovine koja pripada primatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja (ugovor o doživotnom uzdržavanju).

U konkretnom slučaju sada pokojni J. A. i tuženik sklopili su ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se tuženik obvezao uzdržavati oca J. A., time da mu primatelj uzdržavanja J. A. nakon svoje smrti preda imovinu koja je određeno navedena u ugovoru. Također, je tim ugovorom dogovoreno da će tuženik kupiti automobil i predati ga na korištenje J. A., ali da će isti glasiti na ime tuženika, s obzirom da je kupljen na kredit. Takva odredba ugovora izražava pravu volju ugovornih stranaka, tuženik je u cijelosti ispunio tu svoju obvezu te je nakon smrti J. A., primatelja uzdržavanja taj automobil ušao u njegovu ostavinsku imovinu (što tužitelji niti ne osporavaju). Takva odredba ugovora nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu pa prema tome iz tih razloga ugovor o doživotnom uzdržavanju nije ništav.

Navodi revidenta koji se odnose na izvršavanje ugovornih obveza u odnosu na brigu o ocu J. A. (revidenti tvrde da se tuženik nije brinuo o ocu, da nije održavao njegovu higijenu niti higijenu stana) nisu važni za donošenje odluke u ovom predmetu, jer u ovom predmetu tužitelji ne traže raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neizvršavanja obveza iz ugovora u smislu čl. 119. st. 3.  Zakona o nasljeđivanju, već traže utvrđenje ništavim tog ugovora.

Tužitelji navode tijekom postupka, a to ponavljaju i u reviziji, da je ugovor ništav i iz razloga što je nedopuštena pobuda utjecala na sklapanje tog ugovora.

Odredbom čl. 53. ZOO-a propisano je da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravovaljanost, ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

Tužitelji ne navode koja bi to bila nedopuštena pobuda koja je utjecala na ugovorne strane kod sklapanja ugovora. Naime, ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopili su davatelj uzdržavanja (sin primatelja uzdržavanja) i primatelj uzdržavanja (otac davatelja uzdržavanja) te su se između ostalog, sporazumjeli da će davatelj uzdržavanja kupiti automobil primatelju uzdržavanja i dati mu ga na korištenje, što je i učinjeno pa pobuda za sklapanje takvog ugovora nije nedopuštena.

Također se ne mogu prihvatiti navodi revidenta da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetom i da je zbog toga ugovor ništav. Naime, prema odredbi čl. 74. st. 1. ZOO-a ugovor je sklopljen pod uvjetom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice, a ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, ugovor djeluje od trenutka njegova zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proistječe što drugo. Člankom 75. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovor sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetom ništav.

S obzirom na ranije izneseno, u konkretnom slučaju ugovor o doživotnom uzdržavanju nije sklopljen pod nemogućim odgodnim uvjetom pa se stoga suprotna izlaganja tužitelja ne mogu prihvatiti.

Zbog iznesenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u djelu odluke koji se odnosi na tužbeni zahtjev (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP-a).

Zbog iznesenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a u tom dijelu je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

U odnosu na trošak parničnog postupka treba reći da prema odredbi čl. 164. st. 1. ZPP-a o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, a st. 3. iz tog članka je propisano da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima.

Iz spisa proizlazi (iz zapisnika na kojem je zaključena glavna rasprava) da je tuženik naveo da traži trošak prema troškovniku koji se obvezuje dostaviti u tijeku dana. Dakle, do završetka raspravljanja koje je prethodilo odlučivanju o troškovima, tuženik nije predao određeni zahtjev za naknadu troškova pa tuženik ne može ostvariti zahtjev za naknadu troškova.

Zbog navedenog, u tom dijelu valjalo je preinačiti presude i odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (čl. 395. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 13. ožujka 2012.