Broj: Revr 935/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, člana vijeća, Željka Glušića, člana vijeća, Renate Šantek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Jalšovečki, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. P. iz D. R., koju zastupaju punomoćnici S. R. i M. O., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. & O. u K., protiv tuženice G. B. iz D. R., koju zastupaju punomoćnici D. i I. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Č. i I. B. u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-713/09-2 od 3. ožujka 2010., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1346/08-29 od 18. veljače 2009., u sjednici održanoj 28. ožujka 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tuženice, preinačuje se presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-713/09-2 od 3. ožujka 2010. u dijelu kojim je odlučeno o isplati otpremnine tužiteljici, kao i odluka o troškovima postupka i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati s osnova otpremnine iznos od 1.641,80 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2002. do isplate.

 

Svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

 

II. Odbija se kao neosnovana revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-713/09-2 od 3. ožujka 2010. u dijelu kojim je odlučeno o isplati plaća tužiteljici.

 

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica od tuženice zahtijevala da joj s osnova neisplaćenih plaća za lipanj i srpanj 2002. te s osnove otpremnine isplati iznos od ukupno 5.508,00 kuna bruto sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate.

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

              „Usvaja se žalba tužiteljice kao osnovana, te se preinačava presuda Općinskog suda u Karlovcu od 18. veljače 2009. godine, broj P-1346/08-29 i sudi:

 

              Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati iznos od 4.377,60 kn neto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 1.641,80 kn od 15. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine o kamatnoj stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena,

 

- na iznos od 1.094,00 kn neto od 15. kolovoza 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena,

 

- na iznos od 1.641,80 kn od 22. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 2.412,56 kn, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Sa viškom tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložila Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila reviziju odbaciti kao nedopuštenu ili odbiti kao neosnovanu i zatražila naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Drugostupanjska presuda protiv koje je tuženica podnijela reviziju donesena je na temelju odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08  – dalje: ZPP), pa je u skladu s odredbom čl. 382. st. 1. točka 3. ZPP revizija tuženice dopuštena.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Pobijana presuda je ispitana u smislu odredbe čl. 392.a ZPP, koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11)  samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.

 

Suprotno tvrdnji revidentice u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju i nisu niti proturječni niti kontradiktorni činjenicama utvrđenim izvedenim dokazima, niti činjenicama koje proizlaze iz dokumentacije u spisu. Nadalje, izreka drugostupanjske presude ne proturječi razlozima presude, niti drugostupanjska presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati. Zbog navedenog nije osnovan revizijski razlog, kojeg revidentica opisno ističe u reviziji, da bi u postupku pred drugostupanjskim sudom bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

 

S obzirom da je revizijski sud po službenoj dužnosti, na temelju čl. 392.a ZPP, utvrdio da u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP to nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Tužbenim zahtjevom u ovom postupku tužiteljica zahtijeva isplatu plaće za vrijeme od 1. lipnja 2002. do 21. srpnja 2002. i isplatu otpremnine od tuženice, kao nasljednice sada pok. M. B., vlasnika ugostiteljskog obrta B., koja potraživanja je ostvarila po osnovi radnog odnosa.

 

Tijekom postupka utvrđene se slijedeće činjenice:

 

- da je tužiteljica 12. lipnja 2001. sa prednikom tuženice, sada pok. M. B., vlasnikom obrta B. iz B. …, sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova posluživanja pića;

 

- da je ugovorom o radu bila ugovorena plaća tužiteljice u mjesečnom iznosu od 2.400,00 kuna bruto;

 

- da je rješenjem Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Duga Resa od 30. srpnja 2002. upisan u obrtni registar prestanak obrta za pružanje gospodarskih usluga B. smrću vlasnika M. B., a taj postupak je pokrenut po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 38. st. 1. točka 1. Zakona o obrtu („Narodne novine“, broj 77/93, 90/96, 102/98, 64/01 i 71/01);

 

- da je radni odnos tužiteljice prestao 21. srpnja 2002. zbog smrti vlasnika obrta i zatvaranja obrta, o čemu je donesena odluka o otkazu ugovora o radu;

 

- da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Karlovcu broj O-292/02-3 od 30. srpnja 2002. utvrđena ostavinska imovina iza pok. M. B. i to osobno vozilo marke Mercedes Benz, štedni račun K. b. d.d. broj … i kunski račun P. b. d.d. broj …, a nasljednicima su proglašeni tuženica na osobnom vozilu i 1/2 dijela štednih računa i maloljetni K. B., sin ostavitelja, koji je proglašen nasljednikom lovačke pušte Crvena zastava M-48, lovačkog revolvera Taurus i pištolja Makarov i 1/2 dijela štednog uloga i kunskog uloga.

 

- da je B., obrt za pružanje ugostiteljskih usluga vlasnika M. B., B. … bio upisan u Obrtni registar kod Službe za gospodarstvo, Ispostava Duga Resa rješenjem od 1. kolovoza 1994., a s radom je započeo 5. kolovoza 1994.;

 

- da Služba za gospodarstvo, Ispostava Duga Resa ne raspolaže podacima kolika je bila imovina unesena u obrt, niti koliko je preostala imovina nakon smrti vlasnika obrta;

 

- da Obrtnička komora Karlovačke županije ne raspolaže podacima o imovinskom stanju obrta koji je bio u vlasništvu sada pok. M. B.

 

Sud prvog stupnja je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u ovom postupku pozivajući se na čl. 21. i čl. 43. Zakona o obrtu i čl. 118. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR). Prvostupanjski sud ocjenjuje da je zahtjev tužiteljice za isplatu plaće neosnovan jer prema čl. 21. Zakona o obrtu obrtnik odgovara za obveze koje nastanu u obavljanju obrta cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta, pa nakon smrti vlasnika obrtnika nasljednici odgovaraju za dugove obrta nastale i za vrijeme vođenja obrta pod uvjetom da su se prihvatili nasljedstva, ali da tužiteljica nije dokazala visinu potraživanja, a tuženica nije dokazala da vrijednost naslijeđene imovine ne pokriva navedeni dug tužiteljice. Dio tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan jer smatra da je tužiteljici radni odnos prestao zbog smrti vlasnika obrta, a da odredbama Zakona o radu nije predviđeno pravo na otpremninu u takvoj pravnoj situaciji.

 

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tužiteljice, pozivom na odredbu čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP, djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i tuženici naložio da tužiteljici isplati po osnovi neisplaćenih plaća i otpremnine iznos od 4.377,60 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih iznosa do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci presude jer je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši da u slučaju kad dođe do prestanka obrta po sili zakona radnik zaposlen kod obrtnika nema pravo na isplatu otpremnine. To stoga što obrtnik ili njegov nasljednik koji ne želi nastaviti sa radom obrta može radno pravni status svojih radnika riješiti u smislu odredbe čl. 107. ZR, odnosno donošenjem odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, jer prestanak obrta predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Sukladno tome, drugostupanjski sud smatra da radniku nakon prestanka obrta zbog smrti vlasnika obrta pripada pravo na isplatu otpremnine. Nadalje, ocjenjuje da je rad koji je tužiteljica obavljala kao zaposlenica obrta B. unesen u vrijednost imovine tog obrta, zbog čega je tuženica, koja odgovara do vrijednosti naslijeđene imovine u smislu čl. 145. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03 i 163/03 – dalje: ZN), koji je bio na snazi u vrijeme smrti pok. M. B., dužna tužiteljici isplatiti potraživanje po osnovi neisplaćenih plaća i to za lipanj 2002. iznos od 1.641,80 kuna i za srpanj iznos od 1.094,00 kuna.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava dijelom svojih navoda tuženica zapravo prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. Kako se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja to revizijski navodi kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje od strane ovog suda.

 

Tuženica u reviziji djelomično osnovano ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali samo u dijelu kojim je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine tužiteljici.

 

Između stranaka u ovom postupku nije sporno da je rješenjem Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Duga Resa od 30. srpnja 2002. u obrtni registar s danom 22. srpnja 2002. upisan prestanak obrta za pružanje gospodarskih usluga B. zbog smrti vlasnika obrta M. B. Dakle, obrt B. u vlasništvu sada pok. M. B., s kojim je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu, prestao je po sili zakona i to na temelju odredbe čl. 38. st. 1. točka 1. Zakona o obrtu. Zbog toga je tužiteljici istog dana kada je prestao obrt po sili zakona (ex lege) prestao i ugovor o radu.

 

Načini prestanka ugovora o radu propisani su odredbom čl. 103. ZR, u kojoj su ti načini samo primjerice navedeni. Dopušteno je dakle da se lista razloga za prestanak ugovora o radu proširi posebnim zakonima koji imaju isti rang kao ZR, a jedan od takvih zakona jest i Zakon o obrtu, koji u čl. 38. propisuje slučajeve kada obrt prestaje po sili zakona. Stoga drugostupanjski sud pogrešno ocjenjuje da odluka o otkazu ugovora o radu (list 5 spisa) predstavlja odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. ZR. To stoga što nakon prestanka obrta zbog smrti vlasnika radniku radni odnos prestaje po sili zakona, pa prema pravnom shvaćanju ovog suda u takvoj pravnoj situaciji nisu ostvarene  pretpostavke za primjenu odredbe čl. 111. ZR, kojom je propisan oblik, obrazloženje i dostava otkaza.

 

Kako je tužiteljici ugovor o radu prestao po sili zakona u smislu čl. 38. st. 1. točka 1. Zakona o obrtu, a ne zbog otkaza ugovora o radu, to u konkretnom slučaju nisu ispunjene niti zakonske pretpostavke za isplatu otpremnine propisane odredbom čl. 118. ZR. Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužiteljici pripada pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 1.641.80 kuna u smislu odredbe čl. 118. ZR.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP valjalo djelomično prihvatiti reviziju tuženice i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je tuženici naloženo da tužiteljici po osnovi otpremnine isplati iznos od 1.641.80 kuna i kao neosnovan odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice po tom osnovu.

 

Međutim, tuženica u reviziji neosnovano ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužiteljici dosudili naknadu plaće za lipanj 2002. u iznosu od 1.641,80 kuna i za srpanj 2002. u iznosu od 1.094,00 kuna.

 

Tijekom postupka utvrđeno je da je tužiteljica 12. lipnja 2001. sa prednikom tuženice, sada pok. M. B., vlasnikom obrta B. iz B. …, sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova posluživanja pića. da je ugovorom o radu bila ugovorena plaća tužiteljice u mjesečnom iznosu od 2.400,00 kuna bruto, da je tužiteljica obavljala poslove posluživanja pića do smrti vlasnika obrta B., ali da joj za lipanj 2002. i srpanj 2002. vlasnik obrta B., sada pok. M. B. nije isplatio plaće, a i tuženica, kao njegova nasljednica odbija joj isplatiti plaće.

 

Odredbom čl. 83. ZR propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenoga rada (st. 1.), da se plaća isplaćuje u novcu (st. 2.) te da se plaća isplaćuje u razdobljima koja ne smiju biti duža od mjesec dana (st. 3.).

 

U revizijskom stadiju postupka sporno je je li tuženica, kao nasljednica sada pok. vlasnika obrta B., M. B., obvezna tužiteljici isplatiti neisplaćene plaće za obavljeni rad.

 

Za pitanje opsega odgovornosti obrtnika, tj. prednika tuženice, u ovom predmetu mjerodavna je odredba čl. 20. st. 1. Zakona o obrtu, odnosno čl. 21. st. 1. pročišćenog teksta Zakona o obrtu („Narodne novine“, broj 29/03), kojim je propisano da za obveze koje nastaju u obavljanju obrta, obrtnik odgovara cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta.

 

Nadalje, za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za isplatu neisplaćenih plaća od tuženice, kao nasljednice pok. vlasnika obrta M. B., mjerodavne su i odredbe čl. 145. st. 1. ZN, kojom je propisano da nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine i čl. 145. st. 3. ZN, kojom je propisano da kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za ostaviočeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva.

 

Iz činjeničnih utvrđenja sudova proizlazi da je prednik tuženice vlasnik obrta Bonaca, sada pok. M. B., obavljao djelatnost obrta sve do smrti pa bi on, kao obrtnik u smislu citirane odredbe čl. 20. st. 1. Zakona o obrtu odgovarao za obveze tužiteljici do visine vrijednosti imovine unesene u obrt za vrijeme trajanja obrta, pri čemu nije odlučno nalazi li se unesena imovina i dalje u obrtu ili je izašla iz obrta. Drugim riječima, ako je tužiteljica bila u radnom odnosu kod prednika tuženice i obavljala rad shodno ugovoru o radu kojeg je sklopila sa sada pok. vlasnikom obrta M. B., onda ona ima pravo na isplatu plaće u smislu odredbe čl. 83. ZR. Zbog navedenog joj je tuženica dužna isplatiti neisplaćene plaće jer ovaj sud ocjenjuje neosnovanim njezin prigovor da tužiteljičina tražbina s osnova neisplaćenih plaća za mjesec lipanj i srpanj 2002. prelazi visinu vrijednosti njezinog nasljednog dijela iza smrti njezinog supruga i vlasnika obrta B., M. B.

 

Na pravilnost pobijane drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu plaća tužiteljici ne utječe niti revizijski navod tuženice da ona nije jedini nasljednik iza pok. M. B. Ovo stoga što tužiteljica može tužbom tražiti isplatu plaća za obavljeni rad kod prednika tuženice, sada pok. vlasnika obrta M. B., od svih njegovih nasljednika.

 

Međutim, to ne znači da tužiteljica mora tužiti sve nasljednike, jer oni, kao što je već ranije navedeno u ovoj odluci, za ostaviočeve dugove odgovaraju solidarno i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela tako da u slučaju kad je tužba usmjerena samo na jednog od nasljednika, taj nasljednik ima pravo tražiti od ostalih nasljednika da mu naknadi do visine vrijednosti svog nasljednog dijela ono što je on plati kao dug ostavitelja.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbijena revizija tuženice u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu plaća tužiteljici.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP u vezi sa čl. 154. st 2. ZPP, pri čemu je ovaj sud imao u vidu troškove koje je imala svaka stranka, činjenicu da je tuženica tijekom cijelog postupka osporavala osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao i djelomični uspjeh stranaka u ovoj parnici (uspjeh tužiteljice u sporu je 36%).

 

Naknada troška odgovora na reviziju tužiteljici nije dosuđena, jer je ocijenjeno da nije bio potreban. Zbog toga je na temelju čl. 155. u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

 

U Zagrebu, 28. ožujka 2012.