Broj: Rev 293/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. Č. iz S. B., zastupane po punomoćniku P. K., odvjetniku iz S. B., protiv I. tuženice A. G. iz S., zastupane po punomoćniku A. K., odvjetniku iz S. i II. tuženice M. B. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-638/10-2 od 30. rujna 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. P-1171/08-54 od 15. lipnja 2009., u sjednici održanoj 3. svibnja 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženica solidarno isplatiti tužiteljici 240.204,31 kn s zakonskim zateznim kamatama od 31. ožujka 2006. i naknadom parničnog troška, dok je tužiteljici naloženo naknaditi I. tuženici parnični trošak od 27.900,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog je tužiteljice da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinače i tužbeni zahtjev usvoji.

 

Tuženice su odgovorile na reviziju i predložile da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Drugostupanjski sud je, pored iznijetog, ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Navodi kojima tužiteljica dovodi u pitanje ocjenu nižestupanjskih sudova da nije dokazala postojanje usmenog ugovora na kojemu temelji potraživanje i tvrdi da je životnim i apsolutno razumnim valjalo prihvatiti zaključenje takvog ugovora obzirom „ni jedna prosječno razumna osoba ne bi prihvatila opteretiti svoju obiteljsku kuću i svoju jedinu nekretninu u kojoj živi za korist tvrtke treće osobe, a da nije dobila garanciju od korisnika kredita da će taj kredit biti vraćen“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu - primjenu kojih stavova sugerira, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužiteljice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženica solidarno isplatiti tužiteljici 240.204,31 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Tužbeni zahtjev se (kako tužiteljica drži) temelji na usmenom ugovoru kojim su se I. tuženica i njezin suprug obvezali da će tužiteljici, koja je za osiguranje kredita, korisnik kojeg je S. P. d.o.o. iz V. G., dala u hipoteku svoju nekretninu k.č.br. 342/2 iz z.k.ul. 4087 k.o. B. V., isplatiti iznos za isplatu kojeg tužiteljica bude terećena od banke „iz naslova nevraćenog kredita od strane S. P. d.o.o.“.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je S. P. d.o.o. iz V. G., kao korisnik kredita, zastupan po direktoru S. G. - ujedno i bratu tužiteljice, u svibnju 1999. zaključio Ugovor o kreditu s Z. b. d.d. iz Z., na temelju kojeg ugovora je tome društvu isplaćen ugovoreni kredit,

 

- da su Z. b. d.d., kao vjerovnik po Ugovoru o kreditu, i S. P. d.o.o., kao dužnik po istome ugovoru, 10. svibnja 1999. zaključili Ugovor o zasnivanju založnog prava s tužiteljicom J. Č. i njezinim sinom I. Č., kao založnim dužnicima i suvlasnicima (svakog u 1/2 dijela) nekretnine k.č.br. 342/2, u naravi kuće s dvorištem iz z.k.ul. 4087 k.o. B. V., a kojim su založni dužnici Z. b. d.d. dali u zalog tu nekretninu te dozvolili upis založnog prava na toj nekretnini radi osiguranja novčane tražbine vjerovnika od 200.000,00 kn s ugovorenom kamatom - koje založno pravo je u zemljišnim knjigama i upisano temeljem toga ugovora,

 

- da S. P. d.o.o. nije ispunjavao obveze iz ugovora o kreditu i vraćao kredit (28. lipnja 2002. imao je dospjeli dug po kreditu od 21.424,45 EUR-a), pa je pod prijetnjom provođenja ovrhe radi prinudne naplate dospjelih obveza po ugovoru o kreditu na nekretnini založnih dužnika i u suvlasništvu tužiteljice, S. Č., snaha tužiteljice i supruga I. Č., založnog dužnika, isplatila banci „za kredit“ S. P. d.o.o. 286.703,88 kn,

 

- da je tužiteljica ovaj postupak pokrenula tužbom od 24. veljače 2004. protiv I. tuženice A. G., supruge S. G., i (kao II. tuženika) svoga brata S. G.₂, uz navod da su usmeno postignutim ugovorom garantirali cjelokupnom pokretnom i nepokretnom imovinom da će kredit biti otplaćen u cijelosti i (u protivnom) „isplatiti joj onoliko novaca za koliko bude terećena od banke“- te da su sada u obvezi postupiti po tome ugovoru i isplatiti joj (vratiti) ono što je ona morala platiti banci na ime preostalog duga po ugovoru o kreditu,

 

- da je bračna zajednica A. G. i S. G. faktično prestala još u ..., s time što su u svezi toga 30. listopada 1998., dakle prije nego su zaključeni ugovor o kreditu i ugovor o zasnivanju založnog prava, A. G. i S. G. zaključili „Sporazum“ o podjeli „zajedničke pokretne i nepokretne imovine“, a ... razveli brak,

 

- da se S. G. prilikom zaključenja ugovora o kreditu i zasnivanju založnog prava, neformalnim (usmenim) ugovorom obvezao da će tužiteljici kao založnom dužniku isplatiti iznos za koji tužiteljica kao založni dužnik bude terećena od banke iz naslova nevraćenog kredita od strane S. P. d.o.o., ali takvu obvezu nije preuzela i I. tuženica - koja nije niti radila u tome društvu i nije „odlučivala o načinu raspolaganja navedenim kreditom“,

 

- da je S. G. umro u ..., dakle tijekom trajanja ovoga postupka, i to bez imovine koja bi činila ostavinsku imovinu - slijedom čega ostavinski postupak nije vođen, a II. tuženica (kćerka S. G. i I. tuženice) je umjesto njega stupila u parnicu.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju takvih utvrđenja tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili - i time su pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Naime, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da bi u okolnostima konkretnog slučaja, polazeći od onog na čemu tužiteljica temelji tužbeni zahtjev - na tvrdnji o postojanju neformalnog (usmenog) ugovora o obvezivanju I. tuženice i njezinog supruga S. G. da će joj isplatiti iznos za koji kao založni dužnik bude terećena od banke iz naslova nevraćenog kredita od strane S. P. d.o.o., tužiteljica mogla uspjeti s postavljenim zahtjevom u odnosu na I. tuženicu, a posljedično vezano s obvezom poštivanja ugovora (u smislu odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, prema kojoj „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“), samo da je I. tuženica bila subjekt građanskopravnog odnosa u kojemu je takva obveza ugovorena, dakle nositelj prava i obveza iz tog pravnog odnosa ili u konkretnom slučaju ona koja je s tužiteljicom bila u ugovornom odnosu: ugovorna stranka.

 

Međutim, samo iz činjenice što je I. tuženica bila u braku s bratom tužiteljice i obveznikom po tome (neformalnom) ugovoru te podjelom bračne imovine dobila u vlasništvo određenu imovinu, i to podjelom izvršenom prije zaključenja ugovora o kreditu i zasnivanju založnog prava te prijepornog (neformalnog) ugovora, ne proizlazi da je I. tuženica bila subjekt građanskopravnog odnosa u kojemu je ta prijeporna obveza ugovorena i da je tužiteljica stekla osnovu po kojoj bi od I. tuženice mogla zahtijevati ispunjenje obveze koju je ugovorila samo s S. G..

 

S prethodnim u svezi nižestupanjski sudovi su opravdano zaključili, a prema pravilu o teretu dokazivanja (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) i polazeći od utvrđenja da tužiteljica nije prijepornu obvezu ugovorila i s I. tuženicom - s kojom nije bila niti „u dobrim odnosima“, da ne postoji pravna osnova na temelju koje bi tužiteljica mogla ostvariti utuženo potraživanje od I. tuženice.

 

Nadalje, isto potraživanje tužiteljica bi mogla ostvariti od II. tuženice uz pretpostavke iz odredaba čl. 139. st. 1., 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03 i 35/05) kojima je propisano: „(1) Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove.(2) Nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove. (3) Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika“.

 

Budući je u postupku utvrđeno da II. tuženica nije naslijedila imovinu oca - i odrekla se sve imovine koja se eventualno i utvrdi kao njegova i (time) ostavinska, nije bilo razloga da se zahtjevu tužiteljice udovolji niti prema II. tuženici.

 

Uostalom revidentica u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava - već u bitnome (jedino) prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i ističe da je trebalo ocijeniti dokazanim („životnim i apsolutno razumnim“) postojanje usmenog ugovora na kojemu temelji potraživanje, a takvim prigovorom ne može u revizijskom stadiju ostvariti povoljniju poziciju.

 

Stoga, a obzirom se nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga, reviziju tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U Zagrebu, 3. svibnja 2012.