1

Poslovni broj: Gž Zk-94/2020-3

 

Poslovni broj: Gž Zk-94/2020-3

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice J. D., OIB..., iz Z., zastupane po Odvjetničkom društvu G. i N. d.o.o. iz Z., protiv tuženika B. K., OIB..., iz P., i tuženika V. K., OIB..., iz P., oba zastupana po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. K.-N. & N. K., odvjetnicama iz Z., radi utvrđenja nevaljanosti uknjižbe i brisanja zk. upisa, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-265/19-22 od 5. prosinca 2019. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2020.,

 

presudio je

 

Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-265/19-22 od 5. prosinca 2019. godine.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je uknjižba prava vlasništva tuženika na suvlasničkom udjelu od 3/18 dijela na nekretnini oznake 3087 k.o. P. na temelju rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Z-4371/17, pravno nevaljana.

2. Nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Z-4371/17 te uspostavu novog zemljišnoknjižnog stanja tako da se briše pravo vlasništva tuženika u udjelu 3/18 dijela na nekretnini oznake čest. 3087 k.o. P. uz istovremeni upis prava vlasništva u korist tužitelja J. D. za 3/18 dijela".

II. Odbija se eventualno kumulirajući tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica stekla vlasništvo nekretnine kat. oznake čest. 3087 k.o. P. u suvlasničkom udjelu od 3/18 dijela što su tuženici B. K. i V. K. dužni trpjeti da tužiteljica temeljem ove presude izvrši uknjižbu prava vlasništva na nekretnini uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika".

III. Nalaže se tužiteljici da tuženicima naknadi parnični trošak u visini od 6.187,50 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 8.187,50 kn odbijaju tuženici sa svojim zahtjevom za naknadom troška kao neosnovanim."

Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica dana 20. prosinca 2019. godine zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu, ukine pobijanu presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije dan.

Žalba nije osnovana.

Tužiteljica ističe u žalbi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je dispozitiv presude u suprotnosti sa ispravama priloženim u spisu te dokazima izvedenim u postupku, dakle, ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Ocjenjujući pobijanu odluku u odnosu na navedenu bitnu povredu, ovaj sud zaključuje kako prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu na koju se poziva tužiteljica, odnosno dispozitiv presude nije u suprotnosti sa ispravama koje su priložene u spisu i sa izvedenim dokazima u postupku.

Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Predmet tužbe je zahtjev tužiteljice da se utvrdi kako je uknjižba prava vlasništva tuženika na suvlasničkom djelu od 3/18 na nekretnini oznake 3087 k.o. P., koja je izvršena temeljem rješenja Općinskog suda u Zadru broj Z-4371/17 pravno nevaljana te se stoga nalaže brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi tog rješenja te uspostava novog zemljišnoknjižnog stanja upisa prava vlasništva u korist tužiteljice u 3/18 dijela, a ako sud ne usvoji taj tužbeni zahtjev, tada tužiteljica traži utvrđenje da je ona stekla vlasništvo nekretnine te su tuženici dužni trpjeti da se ona temeljem navedene presude uknjiži u zemljišnoj knjizi uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika.

Tuženici su u cijelosti osporili tužbeni zahtjev tužiteljice jer da tužiteljica nije uz tužbu dostavila uvjerenje o uspoređenju iz kojeg bi proizišlo da bi ona bila uknjižena kao suvlasnik nekretnine po staroj izmjeri, a koja bi odgovarala novoj kčbr. 3087 k.o. P. na kojoj traži suvlasnički dio, dakle, da nije dokazala da ima ovlaštenje za brisovnu tužbu jer na takvo pravo ima onaj koji je bio neposredno upisan na predmetnoj nekretnini prije nove izmjere. Također ističu da su oni preko svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine više od 50 godina, da ih nitko nikada nije smetao u posjedovanju, a da su pravni prednici supruga tužiteljice  isplaćeni u cijelosti za svoj suvlasnički dio.

Između stranaka nije sporno da je nakon završetka obnove zemljišne knjige za k.o. P. te okončane rasprave za ispravak izbrisan postojeći upis prava suvlasništva prednika tužiteljice za 3/18 dijela, odnosno da je prigovor tužiteljice kao nasljednice upisanog suvlasnika P. D. odbijen, zbog čega je ista stekla pravo na podnošenje tužbe za ispravak. Sporno da je između stranaka da li su tuženici po prednicima i osobno stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini te je sporna identifikacija čkbr. 3087 nove izmjere prema staroj izmjeri.

Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da iz rješenja o nasljeđivanju Kotarskog suda u Zadru broj O-903/56 od 22. svibnja 1958. godine proizlazi da su po smrti K. K. njegovi nasljednici sinovi A., A. i V. K. svaki za 5/18 dijelova te unuk P. D. za 3/18 dijela,

- da je P. D. suprug tužiteljice,

- da je po smrti P. D., Općinski sud u Zadru pod brojem O-371/13 od 12. veljače 2014. godine donio rješenje o nasljeđivanju iz kojeg proizlazi da je kao ostavinska imovina prijavljeno suvlasništvo na čestici 51/5 za 3/18 dijela, čestici 229 za 2024/43200 dijela, čestici 204/3 i 208/1 za 2024/43200 suvlasničkog dijela, sve u k.o. P. te da je tužiteljica proglašena njegovom jedinom nasljednicom,

- da iz zapisnika sastavljenog povodom preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. P. od 29. travnja 2013. godine pod brojem Z-4371/17 proizlazi da je čest. 3087 nove oznake utvrđena u površini od 1584 m2 te je upisana kao vlasništvo prednika tuženika N. K., pok. V., za cijelo,

- da je iz zapisnika zemljišnoknjižnog odjela broj Z-11240/2007/5154 od 29. travnja 2013. godine razvidno kako je čest. 3087 k.o. P. iz zk.ul.br. 5149 upisana kao vlasništvo prednika tuženika N. K., ali da nije vidljivo od kojih čestica stare izmjere je nastala utužena nekretnina,

- da je rasprava za ispravak koja je održana 23. siječnja 2019. godine završena na način da je odbijen prigovor tužiteljice kao neosnovan u odnosu na upisano vlasništvo predmetne nekretnine,

- da iz iskaza svjedoka I. K., koji je sin A. K., te iz iskaza A. M., čiji je otac A. K., proizlazi da su njihovi očevi zajedno sa V. K., naslijedili svoga oca K. K. te da su isti prije smrti K. K. izvršili 1951. godine podjelu nekretnina te je sporna čestica koja je u naravi nekada bila vinograd pripala V. K., odnosno djedu tuženika,

- da je P. D. sin N. K. udane D., kćerke K. K., koja je umrla 1935. godine, a da je prilikom udaje dobila vrlo bogatu dotu, te je rekla da neće ništa uzeti od nekretnina.

Analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza prvostupanjski sud poklanja vjeru iskazima I. K. i A. M. te ocjenjuje da su A., V. i T. (A.) K. 1951. godine podijelili nekretnine koje su bile vlasništvo njihovog oca K. K. (koje su kasnije i naslijedili) i da je predmetna nekretnina  prilikom te diobe imala površinu kakvu ima i danas te je pripala djedu tuženika V. K., a nakon njegove smrti sinu N. koji je tu posadio vinograd kojeg je obrađivao do svoje smrti, a kojeg su naslijedili tuženici.

Iz iskaza same tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio da ona ne zna gdje se nalazi predmetna nekretnina i da na istoj nije bila, da njezin suprug P. D. nije obrađivao navedenu nekretninu, ali da je govorio da bi trebalo izvršiti podjelu nekretnina sa svojim ujacima, odnosno sa A., V. i T. K., ali da oni to nisu htjeli, a nije joj poznato da li su se međusobno podijelili. Smatra da joj pripada udio po rješenju o nasljeđivanju iza P. D. koji je naslijedio svoga djeda K. K..

S pozivom na odredbu čl. 197. i 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK) prvostupanjski sud ocjenjuje da je brisovna tužba po svojoj naravi stvarnopravna tužba kojom se štite upisana knjižna prava, pa da je tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje brisovne tužbe jer aktivnu legitimaciju imaju oni koji su u zemljišnoj knjizi prije provedbe nevaljanog ili neistinitog upisa bili upisani kao nositelji knjižnog prava, odnosno  nasljednici ukoliko je nositelj knjižnog prava preminuo. Kako je prigovor tužiteljice u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. P. odbijen kao neosnovan, to ona ima pravo podnijeti tužbu iz čl. 197. st. 1. ZZK-a.

U odnosu na tužbeni zahtjev prvostupanjski sud zaključuje da se ne radi o nevaljanoj ili neistinitoj uknjižbi s obzirom da tužiteljica nije dokazala, jer nije priložila uvjerenje o uspoređenju čestice stare i nove izmjere za k.o. P. izdane od ovlaštenog tijela, je li nekretnina iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti pok. P. D. odgovara u svojim dijelovima novoformiranoj čestici 3087 k.o. P.. Isto da nije razvidno niti iz spisa broj Z-5135/19, a niti iz povijesnog prikaza čest. 3087 k.o. P.. Pored toga da tužiteljica nije dokazala da je njezin suprug bio suvlasnik čestice 3087 k.o. P., odnosno da se isto ne može utvrditi uvidom u isprave priložene spisu.

Prvostupanjski sud je poklonio vjeru tuženicima i iskazima saslušanih svjedoka da su tuženici preko svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine od 1951. godine i da ih nitko nikada nije smetao u njihovom posjedu, pa da su posjedovanjem predmetnih nekretnina preko 60 godina stekli pravo vlasništva dosjelošću, a njihovi prednici diobom i nasljeđivanjem.

Prvostupanjski sud ocjenjuje da su se stekli uvjeti iz čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje u tekstu: ZV) na strani tuženika za stjecanje prava vlasništva na navedenoj nekretnini dosjelošću.

Odbijen je kumulirani tužbeni zahtjev jer da tužiteljica nije dokazala da je njezin suprug u trenutku svoje smrti bio suvlasnik predmetne nekretnine, pa da stoga nije mogao na nju prenijeti više prava nego što ga je imao. P. D. da je preminuo 22. veljače 2013. godine u vrijeme kada je samovlasnik bio N. K., otac tuženika, koji je nekretninu stekao nasljeđivanjem iza svoga oca V. K., koji je prijepor dobio u vlasništvo diobom sa svojom braćom. U vrijeme diobe da su se primjenjivala pravna pravila Općeg građanskog zakonika temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine („Narodne novine“ 73/91). Pravnim pravilom iz paragrafa 432. OGZ-a vlasništvo nekretnine temeljem pravnog posla (dioba) se moglo steći i bez upisa u zemljišne knjige, ako je ugovor bio izvršen, a što je prema utvrđenju prvostupanjskog suda bio slučaj u konkretnoj pravnoj stvari.

Kako je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen u cijelosti, to je sud obvezao istu da tuženicima naknadi parnični trošak čija visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

U svojoj žalbi tužiteljica ocjenjuje kako je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer da je tužiteljica kao dokaz na okolnost od čega se sastoji predmetna čestica 3087 površine 1584 m2 predložila pribavu zapisnika broj Z-11240/2007/5154 vjerujući da bi na tom zapisniku trebalo biti uvjerenje o identifikaciji predmetne nekretnine, te da u tom zapisniku piše „čest.br. 3087 pov. 1584 m2, upisana je u zk.ul. 5149 temeljem odredbi čl. 181. st. 1. u vezi s čl. 198. st. ZZK-a (veza Z-11240/2007/5153)“, zbog čega da je prvostupanjski sud trebao pribaviti i zapisnik broj Z-11240/2007/5153, a u kojem je naznačeno da čestica broj 3087 odgovara dijelu čestice 208/1 površine 2667 m2 upisane u zk.ul.br. 48, a da je to upravo čestica koju je tužiteljica naslijedila od svog supruga rješenjem o nasljeđivanju.

Tužiteljica je u svojoj tužbi predložila da se izvrši uvid u spis Općinskog suda u Zadru broj Z-4371/17. Radi se o spisu koji je formiran povodom prigovora tužiteljice koju je podnijela u postupku obnove zemljišne knjige za k.o. P..

Prvostupanjski sud je pribavio navedeni spis u kojem se nalazi zapisnik broj Z-11240/2007/5154, a u kojem postupku su sudjelovali punomoćnici tužiteljice koji su punomoćnici i u ovom postupku, te isti nisu uočili da iz zapisnika broj Z-11240/2007/5154 nije vidljivo od čega se sastoji novoformirana čest.zem. 3087, već to prvi puta spominju u žalbi. Radi se o novoj činjenici i novom dokazu, a koji se više ne mogu iznositi u žalbi temeljem odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a.

Prvostupanjski sud po službenoj dužnosti ne pribavlja nikakve dokaze niti utvrđuje činjenice izvan onih činjenica na koje se pozivaju stranke u postupku, a uvid u navedeni zapisnik broj Z-11240/2007/5153 punomoćnici tužiteljice nisu predložili kao dokaz u prvostupanjskom postupku, pa se sada na isti ne mogu pozivati u žalbi.

Osporava se utvrđenje prvostupanjskog suda koje se odnosi na diobu nekretnina koja je izvršena 1951. godine između sinova K. K., te ocjenjuje kako su tuženici kao potomci V. K. vezani rješenjem o nasljeđivanju koje je donijeto iza K. K. 1956. godine, te ističe da tuženici nisu dokazali da bi majka P. D. bila isplaćena prilikom diobe, odnosno postojanje usmenog dogovora o tome da ista ne bi ništa potraživala s obzirom na dotu koju je dobila prilikom udaje. Ističe kako tuženici odnosno njihovi prednici u odnosu na navedenu nekretninu nisu bili pošteni jer su znali da je prednik tužiteljice rješenjem o nasljeđivanju stekao suvlasnički udio na predmetnoj nekretnini.

Suprotno ocjeni tužiteljice, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su prednici tuženika bili od 1951. godine u neprekinutom i poštenom posjedu predmetne nekretnine, jer iz iskaza svjedoka kojima su osobno poznati odnosi u obitelji Kolanović proizlazi kako je predmetna nekretnina od 1951. godine imala isti izgled, da je bila neprestano u posjedu prednika tuženika, odnosno njihovog djeda i oca.

Po ocjeni ovog suda, tuženici, odnosno njihovi prednici, bez obzira na postojanje rješenja o nasljeđivanju iz 1956. godine, nisu mogli znati da P. D. polaže bilo kakvo pravo u odnosu na predmetnu nekretninu, pod uvjetom da je ona nastala iz nekretnine koju je P. D. naslijedio, a što tužiteljica nije dokazala u postupku, jer P. D., kako to proizlazi iz iskaza same tužiteljice, nije zatražio od prednika tuženika diobu ili isplatu iz svog dijela nasljedstva po djedu K. K., kroz vremenski period od 1956. godine do svoje smrti 2013. godine, nije pokretao nikakve postupke radi predaje u posjed svog dijela nekretnine, pa doista prednici tuženika nisu imali razloga sumnjati da bi P. D. polagao bilo kakvo pravo, bez obzira na izvršen upis u zemljišnoj knjizi, na nekretnini koja je bila u njihovom posjedu više od 60 godina.

Upravo navedenim posjedovanjem tuženici su preko svojih prednika dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini pod uvjetom da je novoformirana nekretnina nastala od jedne ili više nekretnina koje je P. D. naslijedio rješenjem o nasljeđivanju iza K. K., a što tužiteljica nije dokazala.

Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška kojeg tužiteljica posebno ne osporava, već istu osporava u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari.

Zbog navedenih razloga žalba tužiteljice odbijena je kao neosnovana, te je potvrđeno pobijana presuda primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Koprivnica, 6. listopada 2020.