- 1 -

                                  Broj: Jž-1591/2020

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Gordanke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Renate Popović kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog D.V., kojeg brani D.P., odvjetnik u K., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenog D.V., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, broj: 1.PpJ-340/2020-20 od 4. rujna 2020., na sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2020.,

p r e s u d i o  j e

I               Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog D.V. i potvrđuje prvostupanjska presuda. 

                II               Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okrivljeni D.V. se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom okrivljeni D.V. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, za koji je okrivljeniku izrečena novčana kazna u iznosu od 577,19 kuna, što je protuvrijednost od 150 DEM, odnosno 56,69 EUR, revalorizirano po srednjem tečaju EUR Hrvatske narodne banke na dan naplate kazne, uz pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa novčane kazne u roku od 30 dana od pravomoćnosti te je okrivljenik obvezan naknaditi trošak prekršajnog postupka u iznosu 150,00 kuna.

Protiv te presude okrivljeni D.V. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, ističući da da je obrazloženje presude u kojoj prvostupanjski sud obrazlaže da je okrivljenik remetio javni red i mir tučom, čime je ostvario sva bitna obilježja terećenog prekršaja, neprihvatljivo, kao i da sud u ponovljenom postupku nije konfrontirao obranu okrivljenika s iskazom oba ispitana svjedoka jer je ispitao samo Lea Popovića, a ne i Marija Klarića, oštećenika, suprotno uputama drugostupanjskog suda. Stoga predlaže usvojiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Žalba je neosnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio nisu počinjene povrede na koje ukazuje žalitelj.

U odnosu na navode žalbe koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. PZ-a, odnosno na proturječnost izreke i razloga presude, ukazuje se žalitelju da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naprotiv, izreka presude nije proturječna razlozima te presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni pa je ovaj sud ocijenio da žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana. Iz izreke pobijane presude jasno proizlazi zakonsko obilježje prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim te je prvostupanjski sud, postupajući sukladno odredbi čl. 183. st. 1. toč. 1. PZ-a, u izreci jasno opisao samu radnju izvršenja okrivljenika i odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja.

Naime, okolnost što je prvostupanjski sud u obrazloženju, opisujući radnju okrivljenika koja se sastojala u odgurivanju oštećenog M.K. (kako je opisano u izraci pobijane presude), istu podveo pod zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, konkretno, tuču, ne čini izreku presude suprotnu razlozima, budući da je jasno navedeno u izreci kojom fizičkom radnjom je okrivljenik remetio javni red i mir, a koja se zbog činjenice što je prethodno izdanim prekršajnim nalogom istog suda, M.K. pravomoćno proglašen krivim zbog tuče s okrivljenikom na javnom mjestu iste zgode, može konkretizirati kao zakonski oblik prekršaja u vidu tuče.

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

Naime, prvostupanjski je sud opravdano na temelju iskaza svjedoka L.P. i oštećenog M.K., koje je prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, a u kojima nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode na hodniku zgrade remetio javni red i mir na način da je rukama odgurnuo M.K., kojim ponašanjem je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se upućuje žalitelj kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Neosnovano žalitelj ističe da je prvostupanjski sud u postupku morao otkloniti kontradiktornosti između obrane okrivljenika i svjedoka M.K. i L.P., koji terete okrivljenika za protupravno ponašanje, a radi pravilnog utvrđenja relevantnih činjenica, budući da je branitelj okrivljenika na glavnoj raspravi održanoj 2. rujna 2020., na kojoj je ispitan svjedok L.P. te pročitan iskaz vanraspravno ispitanog M.K., izjavio da okrivljenik ne može pristupiti na glavnu raspravu jer „boluje od PTSP-a pa ga podsjećanje na ovaj događaj vidno uznemiri...te predlaže provesti raspravu u odsutnosti okrivljenika..“, zbog čega suočenje okrivljenika i svjedoka Lea Popovića nije niti bilo moguće. Budući da je i svjedok M.K. bio pozvan na navedenu glavnu raspravu (na koju nije pristupio već je vanraspravno ispitan 27. kolovoza 2020.), očito je da se niti dokaz suočenjem između okrivljenika i M.K. ne bi mogao provesti zbog nedolaska okrivljenika, a suprotno žalbenim navodima. Branitelj okrivljenika je istaknuo i da su se okrivljenik i M.K. nagodili, što je potvrdio i sam M.K., navodeći da su se nagodili u sudskom postupku radi naknade štete po tužbi okrivljenika i protutužbi M.K..

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je činjenično stanje jasno i nedvojeno utvrđeno na temelju ovako izvedenih dokaza, a navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, po ocjeni ovog suda ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

Iako okrivljenik u žalbi ne navodi da pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena u srednjoj visini novčane kazne propisane za prekršaj za koji je kao teža kazna propisana kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. PZ-a sud dao pogodnost žalitelju plaćanja dvotrećinskog iznosa izrečene novčane kazne.

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

              Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 6. listopada 2020.

Zapisničarka:                                                                                 Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.                                                                             Goranka Ratković, v.r.

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovdu u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i ovlaštenog tužitelja.