1              Poslovni broj: 14 Gž R-992/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 14 Gž R-992/2020-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda mr.sc. Dražanu Penjaku, na temelju nacrta odluke koji je izradila sudska savjetnica Ivana Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice D. H. M. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku A. T., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Bolnice, Z. OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-6122/2018-29 od 30. lipnja 2020., dana 6. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

Djelomično se uvažava žalba tuženika, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-6122/2018-29 od 30. lipnja 2020.:

a) potvrđuje u točkama I. i II. izreke te u točki IV. izreke glede odluke o parničnom trošku, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka tužiteljici u iznosu od 9.075,00 kn;

b) preinačuje u točki IV. izreke, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka preko iznosa od 9.075,00 kn do iznosa od 10.012,50 kn (za iznos od 937,50 kn) te se u navedenom dijelu njezin zahtjev za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime pogrešno isplaćene plaće iznos od 27.858,53 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime pogrešno isplaćene naknade za godišnji odmor iznos od 3.492,51 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, dok je točkom III. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, kao neosnovan. Nadalje, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 10.012,50 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Protiv navedene presude, i to u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke, pravovremeno se žali tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19.), predlažući drugostupanjskom sudu pobijanu presudu ukinuti, podredno preinačiti.

 

Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od travnja 2014. do lipnja 2019. s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada temeljem odredbe članka 57. stavak 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 143/13.; dalje: KU 143/13 ), koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018., te temeljem odredbe članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 29/18.; dalje: KU 29/18), a kojima je određeno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, i to za vrijeme prekovremenog rada jer je taj dodatak tužitelju isplaćen za redovni rad.

 

Predmet spora je i zahtjev s naslova dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta u visini od 10% temeljem odredbe članka 59. KU 143/13, kojim je određeno da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće, i to za vrijeme prekovremenog rada jer je taj dodatak tužitelju isplaćen za redovni rad.

 

S tim u vezi, odredba članka 59. KU 143/13 izmijenjena je Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 96/15., dalje: Dodatak I. KU), koja se primjenjuje od 1. listopada 2015. na način da se brojka "10" zamjenjuje brojkom "12".

 

Nadalje, predmet spora predstavlja i zahtjev s naslova dodatka na plaću za neplaćeni prekovremeni rad odrađen na blagdan u radnom tjednu, temeljem odredbe članka 52. KU 143/13 te temeljem odredbe članka 50. KU 29/18, odnosno temeljem odredaba članka 1. stavak 1. i 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 33/96., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i 130/11.; dalje: ZB/96).

 

Konačno, predmet spora je i zahtjev s naslova razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, temeljem odredbe članka 36. KU 143/13 te odredbe članka 34. KU 29/18, a kojima je propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom koji dežura ili je pripravan pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući u bitnome kako tužiteljici pripada uvećanje plaće za otežane uvjete rada te za odgovornost za život i zdravlje ljudi, bilo kao sate redovnog mjesečnog fonda radnih sati, bilo kao prekovremene sate. Nastavno je sud prvog stupnja smatrao da tužiteljica, kada joj KU daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po utuženim osnovama, zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad, budući da tužiteljica, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada te ima iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Nadalje, da sukladno citiranim odredbama KU te odredbi članka 1. ZB/96, mjesečni fond radnih sati kod tuženika predstavlja umnožak radnih dana (u koje ne ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa osam sati, a sve što prelazi mjesečni fond radnih sati da ulazi u prekovremeni rad.

 

Zaključno, samim tim što je tužiteljici pogrešno obračunata plaća za vrijeme prekovremenog rada, da joj je pogrešno obračunata i naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora, a koja se temelji na prosjeku plaće u prethodna tri mjeseca.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz rezultata provedenoga postupka proizlazi:

- da je tužiteljica zaposlenik tuženika na radnom mjestu liječnika specijalista u Poliklinici i dnevnoj bolnici za endokrinologiju i dijabetes;

- da je tužiteljici tuženik platio naknadu za obavljeni prekovremeni rad, ali ne i
dodatak zbog otežanih uvjeta rada u visini od 25% koji dodatak je obračunao na obavljeni
redovni rad;

- da je tužiteljici tuženik platio naknadu za obavljeni prekovremeni rad, ali ne i
dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenata u visini od 10% odnosno
nakon 1. listopada 2015. od 12%, koji dodatak je obračunao na obavljeni redovni rad;

- da je tužiteljica ostvarila rad u većem opsegu od redovnog mjesečnog fonda sati tako
što je radila na blagdane i neradne dane koji "padaju" od ponedjeljka do petka;

- da je vještačenje visine tužbenog traženja obavila P. B., dipl.oec., stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije tužiteljici platio utužene iznose, a što je obvezan prema citiranim odredbama KU 143/13, Dodatka I. KU te KU 29/18.

 

Prema shvaćanju suda prvog stupnja, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, na iznimnu odgovornost za život i zdravlje te za neplaćeni prekovremeni rad odrađen na blagdan u radnom tjednu, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

 

Naime, tumačenje tuženika da tužiteljici taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

Iz podataka dostavljenih od strane tuženika te rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužiteljice, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate provedene na prekovremenom radu, što je tuženik propustio.

Pri tome valja istaknuti da tužiteljica, kako joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi naprijed citiranih odredbi KU 143/13, Dodatka I. KU te KU 29/18. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU/2013 sa dodacima iz odredbe članka 57. KU/2013, ali to ovdje i nije slučaj.

 

Posljedično, pravilno je sud prvog stupnja smatrao da tužiteljici pripada i naknada plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, sve sukladno odredbi članka 36. st. 2. KU 143/13 i odredbi članka 34. KU 29/18, koju je tuženik isplaćivao u umanjenom iznosu radi pogrešnog obračuna dodataka na plaću.

 

Jednako tako, tužiteljici pripada i naknada s naslova dodatka na plaću za neplaćeni prekovremeni rad odrađen na blagdan u radnom tjednu, kao i naknada s naslova dodatka na plaću za slobodan dan nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, obzirom da se visina razlike naknade plaće ima računati na temelju citiranih odredaba ZBSN/96, koji propisuje blagdane i neradne dane za sve radnike u RH, pa tako i za tužiteljicu, odnosno u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zaključka broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora.

 

Za navesti je kako je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto pravno shvaćanje kako zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU 143/13, koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU 143/13 i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU 143/13, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

 

Stoga je sud prvog stupnja, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

 

Stoga je valjalo, temeljem odredbe članka 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. i II. izreke.

 

Međutim, sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja parničnog troška pogrešno primijenio materijalno pravo, a iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu te je označila vrijednost predmeta spora kao 10.001,00 kn, dok je podneskom od dana 13. ožujka 2020. uredila tužbeni zahtjev na novčanu svotu od 31.351,04 kn.

 

Ovdje je za istaći kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost stupnjevite tužbe, a sve iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

 

Takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b ZPP) na način da je prihvat manifestacijskoga zahtjeva (članak 325.a ZPP) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl.

Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP).

 

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu sa zahtjevom za isplatu razlike plaće s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada i dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenta, navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženik položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena.

 

Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužiteljice može smatrati stupnjevitom tužbom.

 

Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužiteljice čija točna visina istoj nije poznata. Naime, tužiteljica je svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati prekovremenog rada ostvarila, a postotak dodataka razvidan je iz KU 143/13, Dodatka I KU te KU 29/18, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja.

 

S druge strane, nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženika u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženik ne ispunjava. Naime, tužiteljica nije ni tvrdila da joj tuženik nije dostavljao obračunske liste.

 

Tako je tužiteljici za obavljene radnje tijekom ovog parničnog postupka valjalo priznati, u granicama postavljenog zahtjeva te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi roškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: OT), za sastav tužbe od 28. prosinca 2018. 100 bodova prema Tbr. 7. toč. 1. OT; za sastav podneska od 20. veljače 2019. 100 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu dana 6. ožujka 2019. 100 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; za sastav podneska od 13. ožujka 2020. 100 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu dana 2. lipnja 2020. 100 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu radi objave presude od 30. lipnja 2020. 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 3. OT; što iznosi 550 bodova te uvećano za vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. OT) te PDV po stopi od 25% (1.375,00 kn), sveukupno daje iznos od 6.875,00 kn.

 

Navedenom je iznosu valjalo pridodati iznos od 2.200,00 kn na ime troškova vještačenja, čime se došlo do sveukupnog parničnog troška tužiteljice u iznosu od 9.075,00 kn.

 

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 7. ožujka 2019., obzirom da je navode iz istoga mogla iznijeti na ročištu održanom dan ranije (6. ožujka 2019.), za koje joj je priznat trošak zastupanja.

 

Glede žalbenih navoda tuženika da tužiteljica ni njezin punomoćnik nisu pristupili na ročište radi objave presude, slijedom čega da joj je pripada trošak za navedeno, za istaknuti je kako iz stanja spisa proizlazi da je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište radi objave presude održano dana 30. lipnja 2020., slijedom čega joj pripada trošak zastupanja sa navedenog osnova prema Tbr. 9. toč. 3. OT.

Nastavno, upravo je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 1. rujna 2020., glede pravnog pitanja pripada li stranci trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda, sukladno odredbi Tbr. 9. toč. 3. OT, prihvaćen pravni stav po kojemu stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbi Tbr. 9. toč. 3. OT.

 

Zaključno, glede žalbenih navoda tuženika da tužiteljici ne pripada zakonska zatezna kamata na trošak financijskog vještačenja u iznosu od 2.200,00 kn, za navesti je kako trošak financijskog vještačenja predstavlja parnični trošak, odnosno izdatak učinjen u tijeku postupka (članak 151. ZPP), a na koji zakonska zatezna kamata teče od dana donošenja odluke, sukladno odredbi članka 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine"; broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.).

 

Stoga je temeljem odredbe članka 380. toč. 2. i 3. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 6. listopada 2020.