Broj: Rev 1996/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice Z. A. iz O., koju zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik iz O., protiv tuženika mlt. M. T. i mlt. Z. T., oboje zastupani po ocu i z.z. M. T., svi iz O., s tim da su tuženici zastupani i po punomoćniku D. Z., odvjetniku iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2295/09-2 od 10. lipnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2271/08 od 4. svibnja 2009., u sjednici održanoj 27. lipnja 2012.,

r i j e š i o   j e

              Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev  kojim tužiteljica traži da se naloži tuženicima platiti joj iznos od 3.320,00 kn sa zateznom kamatom i troškovima postupka, a tužiteljici je naloženo nadoknaditi tuženicima parnične troškove u iznosu od 610,00 kn.

              Drugostupanjskom presudom žalba tužiteljice je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

              Protiv navedene drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se ukinu presude sudova prvog i drugog stupnja.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

              Revizija nije dopuštena.

              Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa kojeg je tužiteljica, kao jamac platac, isplatila ŠKZ S. s. u Ž., te time ispunila obvezu sada pokojne majke prvo i drugotuženika, B. G., iz ugovora o kreditu s navedenom zadrugom.

              Sudovi prvog i drugog stupnja ocijenili su da nije dokazano da bi tuženici naslijedili bilo kakvu imovinu iza svoje majke, a okolnost da su ishodili obiteljsku mirovinu da nije odlučna jer obiteljska mirovina nije imovina koja se nasljeđuje, pa je tužbeni zahtjev odbijen.

              Nižestupanjski sudovi pozivaju se na odredbu čl. 139. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'' broj 48/03, 163/03 i 35/05) prema kojoj, nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

              Revizija je podnesena zbog sljedećih pravnih pitanja:

              „1. da li je tužiteljica u situaciji kada tuži nasljednike svog umrlog dužnika iza kojeg nije proveden ostavinski postupak, dužna dokazivati visinu naslijeđene imovine? – ukoliko je stajalište revizijskog suda negativno, tužiteljica postavlja iduće pitanje:

              2. da li je sud dužan prekinuti gore opisani parnični postupak, po službenoj dužnosti pokrenuti ostavinski postupak i nakon pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka nastaviti prekinuti parnični postupak?

              3. da li se obiteljska mirovina koju su tuženici kao nasljednici ishodili prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji i Zakona o mirovinskom osiguranju, može smatrati imovinom koja je ostvarena po osnovi nasljeđivanja, te da je time podložna da se smatra ostavinom?“.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da su pitanja zbog kojih je podnesena revizija važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana tužiteljica navodi da o tim pitanjima ne postoji bilo kakva sudska praksa, pa da se mogu očekivati različita pravna shvaćanja sudova u pogledu tih pitanja.

Međutim, okolnost da tužiteljica nije uspjela pronaći nikakvu praksu sudova koja bi se odnosila na navedena pravna pitanja ne upućuje na zaključak da bi ta pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, naprotiv, nepostojanje drukčije sudske prakse upućuje na zaključak da navedena pravna pitanja ne bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

S obzirom na izloženo, ovaj revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja zbog kojih je revizija podnesena nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa je temeljem odredbe čl. 392. st. 2. ZPP riješeno kao u izreci.

U Zagrebu, 27. lipnja 2012.