- 1 -              Rev 1437/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1437/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M., iz Z., zastupanog po punomoćniku K. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & partneri, Z., protiv tuženika M. B., iz Z., zastupanog po punomoćnici V. J., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-915/17-2 od 18. travnja 2018., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1409/17-9 od 11. listopada 2017., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se rješenje Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-915/17-2 od 18. travnja 2018. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1409/17-9 od 11. listopada 2017. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem je odbačena tužba tužitelja kao nedopuštena te su ukinute poduzete parnične radnje.

 

Drugostupanjskim rješenjem je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio reviziju pozivajući se pritom na odredbe čl. 382. st. 2. u vezi s odredbom čl. 400. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da revizijski sud ukine drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i predmet vrati na ponovni postupak.

 

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno je odbiti kao neosnovanu te tužitelja obvezati da tuženiku naknadi prouzročeni trošak.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u vezi s odredbom čl. 400. st. 1. i 3. navedenog Zakona, propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Sukladno odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki nema uvjeta za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Može li tužitelj izabrati u slučaju štete počinjene objavom teksta u medijima tužiti nakladnika sukladno ZM ili izravno autora teksta po ZOO?,

 

2. Ako se izravno tuži autor teksta zbog štete koju je počinio objavom tog teksta u medijima sukladno čl. 19., čl. 1046., čl. 1061., čl. 1099. i čl. 1100. ZOO-a, postoji li svejedno formalni uvjet za podnošenje tužbe, podnošenje zahtjeva za objavom ispravka informacije sukladno ZM?,

3. U slučaju da postoji formalna pretpostavka tj. formalni uvjet za podnošenje tužbe stavljaju li se time u različit, diskriminirajući položaj radnici (zaposlenici) svih drugih zanimanja, a koje se može izravno tužiti sukladno čl. 1061. i dr. ZOO-a u slučaju da su u obavljanju svog posla namjerom prouzročili štetu drugoj osobi, u odnosu na autora teksta, posebno što je u parnici teret dokaza na tužitelju te nema mjesta povredi načela slobode medija?“

 

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da su postavljena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, tužitelj se je pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-87/2002 od 28. siječnja 2003. i Rev-1681/01 od 2. ožujka 2004., odluku Županijskog suda u Rijeci broj Gž-171/2009 od 29. prosinca 2010. te na priložene stručne članke.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je prvo pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete u iznosu 60.000,00 kn, podnesen protiv tuženika kao autora članka pod nazivom "...", objavljenog 1. svibnja 2017. na portalu I. H. nakladnika I. d.o.o.

 

Prvostupanjski sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu te je ukinuo poduzete parnične radnje pozivajući se na odredbu čl. 22. st. 2. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/94, 84/11 i 81/13 - dalje:ZM), smatrajući da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe jer se tužitelj nije obratio nakladniku sa zahtjevom za objavom isprike ili ispravka, a u smislu odredbe čl. 22. ZM-a.

 

Odredbom čl. 22. st. 1. ZM-a propisano je da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava, a st. 2. toga članka propisano je da pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio ovakvo shvaćanje prvostupanjskog suda, obrazlažući da autor teksta odgovara za naknadu štete koju pričini objavljenom informacijom prema odredbama obveznog prava, ali da i u tom slučaju sukladno citiranim odredbama ZM-a mora biti ispunjena procesna pretpostavka određena čl. 22. st. 2. ZM-a. Stoga drugostupanjski sud smatra neosnovanim žalbene navode tužitelja koji ističe da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi za naknadu neimovinske štete koja je podnesena protiv autora informacija te da je o toj tužbi trebalo odlučivati prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), a ne prema odredbama ZM-a.

 

Ovaj sud je u vezi prvog postavljenog pravnog pitanja u brojnim odlukama već izrazio pravno shvaćanje da autor teksta odgovara za naknadu štete prema odredbama ZOO-a (tako u odlukama Rev-804/98 od 5. rujna 2002., Gzz-87/02 od 28. siječnja 2003., Rev-1680/01 od 8. listopada 2004., Rev-2769/16 od 6. prosinca 2016., Rev-2074/15-2 od 6. lipnja 2018.).

 

Sukladno stajalištu ovoga suda odredbe ZM-a koje uređuju odgovornost nakladnika za štetu koju informacijom u javnom glasilu prouzroči drugome ne isključuju pravo oštećenika na naknadu štete po pravilima ZOO-a od onoga čijom mu je radnjom nastala šteta.

 

Stoga se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe protiv autora teksta radi naknade neimovinske štete nastale objavom informacije u medijima obraćanje tužitelja nakladniku sa zahtjevom za objavom isprike ili ispravka sukladno odredbi čl. 22. st. 2. ZM-a.

 

Budući da su nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili odredbu čl. 22. st. 2. ZM-a, radi čega je u postupku pred prvostupanjskim sudom tužba odbačena kao nedopuštena i ukinute su poduzete parnične radnje te je drugostupanjski sud takvu odluku potvrdio odbivši žalbu tužitelja kao neosnovanu, time je počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a te je stoga ostvaren revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP-a.

 

Zato je, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. i 4. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a, valjalo ukinuti rješenja sudova nižeg stupnja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Budući da je iz gore navedenih razloga prvo pitanje prihvaćeno kao važno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a te je rješavanjem tog pitanja odlučeno o osnovanosti revizije to o rješavanju drugog i trećeg naznačenog pitanja ne ovisi odluka u ovom postupku.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 6. listopada 2020.