1

Poslovni broj: 6 UsI-716/2020-7

 

 

 

 

 

 

 

   Poslovni broj: 6 UsI-716/2020-7

 

 

 

  U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja A. B. d.d., Z., kojega zastupa Predsjednik uprave M. Ž. i član uprave P. M. G. S. B., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, kojeg zastupa V. R., službena osoba tuženika, radi poreza na promet nekretnina, 6. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-20/18-01/2229, URBROJ: 513-04-20-2 od 12. svibnja 2020. i poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Osijek, Ispostave Osijek KLASA: UP/I-410-20/2016-001/1954, URBROJ: 513-007-14-01-2018-12 od 8. lipnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-410-20/18-01/2229, URBROJ: 513-04-20-2 od 12. svibnja 2020. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Osijek, Ispostave Osijek KLASA: UP/I-410-20/2016-001/1954, URBROJ: 513-007-14-01-2018-12 od 8. lipnja 2018., kojim je tužitelju, na poreznu osnovicu od 70.641.516,41 kn, utvrđena obveza poreza na promet nekretnina po stopi od 5 % u iznosu od 3.532.075,82 kn.

Tužitelj u tužbi navodi kako je nesporno da je 20. travnja 2015. sa stečajnim dužnikom, društvom P. d.d. sklopio ugovor o prijenosu vlasništva nad nekretninama, koje su u uporabi bile više od dvije godine te da je tužitelj s društvom P. d.d. 20. travnja 2015. sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora i da je te nekretnine koristio za pružanje usluga koje su oporezive PDV-om. Ističe kako je sporna primjena odredbe članka 40. stavka 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Ukazuje kako je pobijano rješenje tuženika doneseno u ponovljenom postupku, u kojem je porezno tijelo bilo dužno utvrditi je li predmetna građevina u uporabi više od dvije godine te ima li tužitelj pravo izbora za oporezivanje isporuke PDV-om umjesto porezom na promet nekretnina sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost. Napominje kako je porezno tijelo pogrešno, na utvrđeno činjenično stanje, primijenilo odredbu članka 40. stavka 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, zato što Zakon o porezu na dodanu vrijednost u članku 4. i 58. propisuje tretman PDV-om pojedine transakcije, a ne tretman cjelokupnog poslovanja poreznog obveznika pa stoga ostaje nejasno zašto porezno tijelo odredbu članka 40. stavka 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost tumači na način da se odnosi na cjelokupno poslovanje tužitelja, što je također suprotno svrsi i smislu odredbi Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (Službeni list Europske unije, broj: L 347/1 od 11. prosinca 2006.), posebice članku 199. iste. Iznosi kako Direktiva i Zakon o porezu na dodanu vrijednost pojam „u cijelosti“ koriste upravo kod određivanja poreznog tretmana pojedinih  transakcija, a nikako vezano uz ukupno poslovanje poreznog obveznika, jer bi u tom slučaju došlo do različitog poreznog tretmana istovrsne transakcije čiji su sudionici dva obveznika PDV-a, dok je porezno tijelo svjesno da gotovo niti jedan obveznik ne može odbiti PDV u cijelosti u svom cjelokupnom poslovanju te da je stoga način na koji porezno tijelo tumači odredbu članka 40. stavka 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost neodrživ, jer je tada ta odredba neprimjenjiva. Navodi kako porezno tijelo u pobijanom rješenju ne odgovara na argument tužitelja da se podjela pretporeza ne primjenjuje na cjelokupno poslovanje tužitelja (članak 62. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost), već samo na one isporuke koje se istovremeno koriste i za obavljanje izlaznih isporuka dobara i usluga za koje je dopušten odbitak pretporeza i za obavljanje isporuka dobara i usluga za koje nije dopušten odbitak pretporeza. Ističe kako je osnovno načelo Zakona o porezu na dodanu vrijednost utvrđivanje poreznog tretmana svake pojedine, određene transakcije (isporuke), a ne cjelokupnog poslovanja poreznog obveznika, što proizlazi i iz odredbi Direktive i Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Ukazuje kako niti prvostupanjsko tijelo niti tuženik nisu postupili prema uputi tuženika iz rješenja od 24. svibnja 2017., čime je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti i načelo zaštite legitimnih očekivanja tužitelja. Napominje da je tužitelj banka te da nema pravo na odbitak pretporeza u cijelosti u svom cjelokupnom poslovanju, što je općepoznata činjenica, a da je stoga u ponovnom postupku bilo potrebno utvrditi ima li tužitelj pravo na odbitak pretporeza u cijelosti samo po predmetnoj transakciji kupnje nekretnine. Predlaže da sud podnese zahtjev za donošenje prethodne odluke Sudu Europske unije u smislu tumačenja odredbi navedene Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (Službeni list Europske unije, broj: L 347/1 od 11. prosinca 2006.) radi valjanog tumačenja odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost (odredba članka 40. stavak 4. navedenog zakona). S obzirom na navedeno predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi rješenje tuženika KLASA: UP/II-410-20/18-01/2229, URBROJ: 513-04-20-2 od 12. svibnja 2020. i porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Osijek, Ispostave Osijek KLASA: UP/I-410-20/2016-001/1954, URBROJ: 513-007-14-01-2018-12 od 8. lipnja 2018.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja. S obzirom na navedeno predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave koje prileže istima.

Dana 29. rujna 2020. pred ovim sudom je održana rasprava na koju nije pristupio uredno pozvani tužitelj, te je ista održana bez njegove prisutnosti sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske i 29/17.), a u nazočnosti službene osobe tuženika.

Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave koje prileže istima.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Člankom 4. stavkom 1. točkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 73/13., 148/13. i 143/14.) propisano je da je predmet oporezivanja PDV-om isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav.

Odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je kako je isporuka dobara u smislu članka 4. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom u svojstvu vlasnika. Materijalnom imovinom smatra se isporuka električne energije, plina, grijanja, hlađenja i slično.

Iz odredbe članka 40. Zakona o porezu na dodanu vrijednost proizlazi kako su PDV-a oslobođene: j) isporuka građevina ili njihovih dijelova i zemljišta na kojem se one nalaze, osim isporuka prije prvog nastanjenja odnosno korištenja ili isporuka kod kojih od datuma prvog nastanjenja odnosno korištenja do datuma sljedeće isporuke nije proteklo više od dvije godine. Građevinom u smislu ovoga Zakona smatra se objekt pričvršćen za zemlju ili učvršćen u zemlji, k) isporuka zemljišta, osim građevinskog zemljišta (stavak 1.). Porezni obveznik ima pravo izbora za oporezivanje isporuka navedenih u stavku 1. točkama j) i k) ovoga članka pod uvjetom da je kupac porezni obveznik koji ima pravo na odbitak pretporeza u cijelosti. Pravo izbora za oporezivanje i pravo na odbitak pretporeza može se primijeniti u trenutku isporuke (stavak 4.).

Prema odredbi članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

Sukladno odredbi članka 62. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ako porezni obveznik koristi dobra i usluge koje su mu obavljene, djelomično za isporuke dobara i usluga za koje je dopušten odbitak pretporeza u skladu s odredbama ovoga Zakona i za obavljanje isporuka dobara i usluga za koje nije dopušten odbitak pretporeza, tada može odbiti samo onaj dio pretporeza koji se odnosi na transakcije za koje je dopušten odbitak pretporeza.

U skladu s odredbom članka 16. stavka 1. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (Službeni list Europske unije, broj: L 347/1 od 11. prosinca 2006., dalje: Direktiva), koja je implementirana u prethodno navedeni Zakon o porezu na dodanu vrijednost, situacija kada porezni obveznik koristi robu koja čini dio njegove poslovne imovine za svoje privatne svrhe ili privatne svrhe svojih namještenika, ili kada besplatno raspolaže tom imovinom, ili, općenitije, kada koristi tu robu u svrhe koje nisu njegovo poslovanje, smatra se isporukom robe uz naknadu, ako je PDV na tu robu ili njezine sastavne dijelove bio u cijelosti ili djelomično priznat kao odbitak.

Člankom 137. Direktive propisano je da države članice mogu dopustiti poreznim obveznicima pravo izbora u pogledu oporezivanja vezano uz transakcije: (b) isporuku objekta ili dijelova objekta i zemljišta na kojem je objekt smješten, osim isporuke iz točke (a) članka 12. stavka 1. (stavak 1.). Države članice dužne su utvrditi detaljna pravila koja uređuju korištenje prava izbora iz stavka 1. Države članice mogu ograničiti opseg tog prava izbora (stavak 2.).

Prema odredbi članka 199. stavku 1. Direktive države članice mogu odrediti da je osoba koja je odgovorna za plaćanje PDV-a porezni obveznik kojem se isporučuje bilo što od niže navedenog: (c) isporuka nepokretne imovine, kako je navedeno u članku 135. stavku 1. točki (j) i (k), ako se dobavljač odlučio za oporezivanje isporuke u skladu s člankom 137.

Odredbom članka 9. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine, broj: 69/97., 153/02., 22/11. i 143/14.) propisano je kako je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze.

U skladu s odredbom članka 10. Zakona o porezu na promet nekretnina porez na promet nekretnina plaća se po stopi od 5 %.

Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Slavonija i Baranja, Ispostava Osijek dana 14. srpnja 2016. donijela porezno rješenje KLASA: UP/I-410-20/2016-001/01954, URBROJ: 513-007-27-05-2016-0005, kojim je tužitelju, na poreznu osnovicu od 70.641.561,41 kn, utvrdila obvezu poreza na promet nekretnina po stopi od 5% u iznosu od 3.532.075,82 kn, s obrazloženjem da je na temelju isprave o stjecanju – ugovora o prijenosu vlasništva radi namirenja sklopljenog 20. travnja 2015., ostvaren promet nekretnina između tužitelja kao stjecatelja i društva P. M. N. R. d.d. kao otuđitelja, a da su predmet oporezivanja nekretnine koje u naravi predstavljaju poslovni prostor u O., k. o. Osijek, k. č. br. …, zk. ul. br. …, ukupne površine i površine u prometu 14.335,18 m2, koji prostor se sastoji od poslovne i pomoćne zgrade, trafostanice i dvorišta, dok udio tužitelja u vrijednosti nekretnine iz isprave o stjecanju iznosi 70.641.516,41 kn, koji iznos je uzet kao osnovica poreza na promet nekretnina. Prvostupanjsko porezno tijelo je zaključilo kako porezni obveznik ne može odabrati oporezivanje, jer tužitelj kao kupac nema pravo na odbitak pretporeza u cijelosti (članak 40. stavak 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost) te da se stoga na predmetnu isporuku primjenjuju odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina.

Tužitelj se na označeno porezno rješenje od 14. srpnja 2016. žalio, povodom koje žalbe je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-410-20/16-01/3060, URBROJ: 513-04/17-2 od 24. svibnja 2017. poništio porezno rješenje od 14. srpnja 2016. i vratio predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, s obrazloženjem kako je prvostupanjsko porezno tijelo u ponovljenom postupku dužno potpuno i pravilno utvrditi činjenično  stanje (je li predmetna građevina u uporabi više od dvije godine i ima li tužitelj pravo izbora na oporezivanje isporuke sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost) te tužitelju omogućiti očitovanje prije donošenja rješenja i navesti razloge zašto ne prihvaća prigovore tužitelja.

U ponovljenom upravnom postupku prvostupanjsko tijelo je donijelo označeno porezno rješenje od 8. lipnja 2018. te je u obrazloženju istoga navelo da iz dostavljene dokumentacije proizlazi kako je predmetna nekretnina u uporabi više od dvije godine, no da tužitelj nema pravo na odbitak pretporeza u cijelosti, jer obavlja oporezive isporuke i isporuke koje su po članku 40. stavku 1. točkama a) – g) Zakona o porezu na dodanu vrijednost oslobođene PDV-a bez prava na odbitak pretporeza pa stoga porezni obveznik ne može izabrati oporezivanje prema članku 40. stavku 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te se na predmetno stjecanje ima primijeniti Zakon o porezu na promet nekretnina.

Tužitelj se na označeno porezno rješenje od 8. lipnja 2018. žalio, povodom koje žalbe je tuženik donio pobijano rješenje od 12. svibnja 2020., u čijem obrazloženju je naveo kao pravo na odbitak pretporeza „u cijelosti“ znači da porezni obveznik u svom ukupnom poslovanju obavlja isključivo isporuke dobara i usluga za koje mu je po računima dobavljača (za korištena dobra i obavljene usluge) zakonski dopušten odbitak pretporeza. Pri tome nije bitno je li zakonski dopušten odbitak pretporeza u visini ukupno iskazanog PDV-a na računu dobavljača ili je odbitak pretporeza dopušten u njegovu dijelu, u smislu zakonskih ograničenja prava na odbitak pretporeza iz članka 61. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, jer odredbe toga članka jednako vrijede za sve obveznike PDV-a, odnosno i za one obveznike koji imaju pravo na odbitak pretporeza u cijelosti te za obveznike PDV-a koji su obvezni primjenjivati podjelu pretporeza iz članka 62. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, uz napomenu kako se tada postotak podjele primjenjuje samo na onaj iznos pretporeza koji je dopušteno odbiti u smislu odredbe članka 61. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Tuženik je u obrazloženju pobijanog rješenja od 12. svibnja 2020. zaključio, iz razloga što iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da tužitelj u 2015. godini nije imao pravo na odbitak pretporeza u cijelosti, kako u vrijeme nastanka poslovnog događaja nisu bili ispunjeni uvjeti za prijenos porezne obveze, koje je u tom razdoblju popisivao Zakon o porezu na dodanu vrijednost.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud smatra kako su pobijano rješenje tuženika KLASA: UP/II-410-20/18-01/2229, URBROJ: 513-04-20-2 od 12. svibnja 2020. i porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Osijek, Ispostave Osijek KLASA: UP/I-410-20/2016-001/1954, URBROJ: 513-007-14-01-2018-12 od 8. lipnja 2018. zakonita.

Među strankama nije sporno da je predmetna građevina u uporabi više od dvije godine, u smislu odredbe članka 40. stavka 1. točke j) Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

Sporno je da li je porezno tijelo u provedenom upravnom postupku valjano primijenilo odredbu članka 40. stavka 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, s obzirom na činjenicu je li tužitelj u 2015. godini imao pravo na odbitak pretporeza u cijelosti.

Sud smatra kako je porezno tijelo u upravnom postupku valjano primijenilo odredbu članka 40. stavka 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, utvrdivši kako tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo izbora za isporuku predmetne građevine, jer tužitelj kao kupac u 2015. godini (u godini stjecanja predmetne nekretnine) nije imao pravo na odbitak pretporeza u cijelosti, dok i sam tužitelj u tužbi navodi da je banka i da s obzirom na to svoje svojstvo nema pravo na odbitak pretporeza u cijelosti.

Tužitelj u tužbi smatra kako odredbu članka 40. stavka 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost treba tumačiti u njegovu korist, odnosno da je porezno tijelo u ponovljenom upravnom postupku trebalo utvrditi ima li tužitelj pravo na odbitak pretporeza samo po predmetnoj transakciji kupnje predmetne nekretnine, no takvo tumačenje navedene odredbe iz nje ne proizlazi, kao niti iz gore citiranih odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost i Direktive, na koje se tužitelj poziva u tužbi.

Sukladno članku 267. pročišćene inačice Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o funkcioniranju Europske unije (2010/C 83/01, dalje: Ugovor EU) Sud Europske unije je nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču: (a) tumačenja Ugovora; (b) valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije (stavak 1.); Ako se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda da o tome odluči (stavak 2.); Ako se takvo pitanje pojavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, taj je sud dužan uputiti to pitanje Sudu (stavak 3.).

Sud nije ocijenio osnovanim prijedlog tužitelja da se Sudu Europske unije podnese zahtjev za donošenje prethodne odluke u smislu tumačenja odredbi Direktive radi valjanog tumačenja odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost (odredba članka 40. stavak 4. navedenog zakona). Ovaj Sud ukazuje da se takav zahtjev može podnijeti samo radi tumačenja izvora prava EU, kada bi se sporno pitanje valjanosti ili tumačenja akata Unije pojavilo u nekom konkretnom predmetu koji se vodi pred tim sudom, a ovaj sud ne nalazi spornim valjanost (ili tumačenje) predmetne Direktive. Također, valja naglasiti da ovaj sud u smislu odredbe članka 267. stavak 3. Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o funkcioniranju Europske unije nije obligatoran uputiti navedeno pitanje Sudu Europske unije. Stoga sud nije niti odredio prekid upravnog spora u smislu odredbe članka 45. stavak 2. točka 1. Zakona o upravnim sporovima. Pri tome sud naglašava kako ne nalazi nejasnoće u primjeni Direktive odnosno relevantnih odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a koje bi sud trebao dodatno razjasniti.

Prema tome, sud smatra kako je porezno tijelo u ponovljenom upravnom postupku valjano utvrdilo odlučne činjenice i slijedom toga pravilno primijenilo odredbu članka 40.

stavka 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, što je u konačnici dovelo do obvezivanja tužitelja predmetnim porezom na promet nekretnina, dok tužitelj ne spori tržišnu vrijednost predmetne nekretnine kao osnovicu poreza na promet nekretnina.

Slijedom navedenoga, sud je sukladno članku 57. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude.

 

U Osijeku 6. listopada 2020.

 

 

                                                                                                                                     Sutkinja

                                                                                                                                   Blanka Sajter v. r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).