- 1 -              Rev-x 200/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 200/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika P. J. iz G., kojeg zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u G., protiv prvotuženika V. J. i drugotuženika Ž. D., obojica iz Z., i trećetuženice - protutužiteljice A. M. iz Z., koju zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u G., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji trećetuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-1678/2012-2 od 8. studenog 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-425/2011 od 30. svibnja 2012., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Prihvaća se revizija trećetuženice u odnosu na prvo postavljeno pitanje i preinačuje se presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-1678/2012-2 od 8. studenog 2012. i presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-425/2011 od 30. svibnja 2012. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev kao i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka te se sudi:

 

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj P. J. iz G., samovlasnik nekretnine kč.br. 2332/1 u naravi kuća i gospodarska zgrada pov. 90 m2 i dvorište pov. 2 a i 62 m2 upisane u z.k.ul. 616 k.o. G., što su mu tuženi dužni priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljevog prava vlasništva na navedenoj nekretnini koje će u protivnom zamijeniti ova presuda u roku od 15 dana."

 

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 7.079,37 kuna, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj samovlasnik nekretnine k.č.br. 2332/1, u naravi kuća i gospodarska zgrada pov. 90 m2 i dvorišta pov. 2 a i 62 m2, upisane u z.k.ul.br. 616 k.o. G., što su mu tuženi dužni priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljevog prava vlasništva na navedenoj nekretnini, dok je u stavku II izreke odbijen protutužbeni zahtjev trećetuženice - protutužiteljice A. M. na nalaganje tužitelju uspostave ranijeg posjedovnog stanja na nekretnini upisanoj u z.k.ul.br. 616 k.o. G. k.č.br. 2332/1, u naravi kuća i gospodarska zgrada pov. 90 m2 i dvorište pov. 2 a i 62 m2 u G., način da na sjevernom dijelu nekretnine postavi ulazna vrata i drvene stepenice, te tuženoj protutužiteljici omogući suposjed iste, kao i da naknadi troškove parničnog postupka. U stavku III izreke naloženo je trećetuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.282,00 kune.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba trećetuženice - protutužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev trećetuženica podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog pitanja koja smatra važnim radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te predlaže da se prihvati revizija i pobijana drugostupanjska odluka preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije i tužitelju naloži plaćanje parničnih troškova trećetuženici, kao i troškova revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je dopuštena i osnovana.

 

U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

 

Prema stavku 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

 

U tom smislu revidentica postavlja slijedeća pitanja:

 

1. Može li nasljednik tražiti utvrđenje prava vlasništva u posebnoj parnici, ako nasljednik koji je sudjelovao u ostavinskom postupku nije u istom isticao prigovor da nekretnina za koju traži utvrđenje prava vlasništva ne ulazi u ostavinu, a rješenje o nasljeđivanju je postalo pravomoćno?

 

2. Može li nepošteni graditelj steći pravo vlasništva građenjem na zemljištu druge osobe koja je za gradnju znala, a nije ju spriječila (neovlašteni vlasnik zemljišta)?

 

3. Može li se na temelju građenja na tuđem zemljištu steći pravo vlasništva na cijeloj nekretnini (katastarskoj čestici)?

 

Kao razlog važnosti prvog postavljenog pitanja revidentica se poziva na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-727/1990 od 8. kolovoza 1990., Rev 1519/1998 od 16. svibnja 2001., Gž-123/73 od 18. lipnja 1974., i Gž-1790/56 od 18. prosinca 1956. te na odluku Okružnog suda u Splitu poslovni broj Gž-1039/88 od 1. travnja 1988. Kao razlog važnosti drugog postavljenog pitanja revidentica se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-520/05 od 20. prosinca 2005., a u odnosu na treće postavljeno pitanja na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-874/1992 od 24. lipnja 1992.

 

Prema ocjeni ovog suda presuda suda drugog stupnja nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje bi bilo podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na prvo postavljeno pitanje, pa je to pitanje važno radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga je revizija trećetuženice dopuštena i osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnina opisanih u stavku I. izreke prvostupanjske presude, koje vlasništvo je stekao građenjem što su tuženici dužni priznati i izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljeva prava vlasništva, a za koje nekretnine je u ostavinskom postupku iza oca stranaka pokojnog S. J. utvrđeno da u cijelosti predstavljaju ostavinsku imovinu. Predmet protutužbenog zahtjeva je uspostava ranijeg posjedovnog stanja na spornoj nekretnini i omogućavanje suposjeda iste.

 

U reviziji je sporno da li je u slučaju kao što je konkretni, kada među nasljednicima u ostavinskom postupku nije bilo spora o veličini ostavine, pa nije bilo ni potrebe za upućivanje na parnicu, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju sprječava da se u parnici ponovno utvrđuje opseg ostavinske imovine.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je predmet spora k.č.br. 2332/1 u naravi kuća i gospodarska zgrada pov. 90 m2 i dvorište pov. 2 a i 62 m2 upisana u z.k.ul.br. 616. k.o. G.,

 

- da je otac tužitelja S. J. iz B. P. bio upisan vlasnikom sporne nekretnine, ali je kuću izgradio isključivo tužitelj svojim radom i sredstvima,

 

- da je P. J. svoj dio iza pok. oca S. na temelju izjave od 28. kolovoza 1996. ustupio bratu P. J. (ovdje tužitelju),

 

- da su temeljem rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-157/96-5 od 11. srpnja 1996., kao nasljednici pok. S. J. utvrđeni A. M. – kćerka, te I., P., D. i P. svatko u 1/5 dijela, tim da sporna č.k.br. 2332/1 u tom rješenju nije navedena kao ostavinska imovina,

 

- da iz Zapisnika Komisije za osnivanje nove zemljišne knjige za k.o. G. p.l.br. 616. proizlazi da k.č.br. 2332/1 kuća br. ... i gospodarska zgrada s 90 m2, te dvorište sa 262 m2 u postojećim zemljišnim knjigama odgovara k.č.br. 1559/10 upisanoj u z.k.ul.br. 2402 k.o. G. i ista je upisana kao suvlasništvo pok. S. J. i P. J.,

 

- da je na temelju prijavnog lista izvršeno cijepanje k.č.br. 2332 na k.č.br. 2332/1 i odnosi se na nekretnine J. S. P. iz B. P., a k.č.br. 2332/2 na J. P. S. iz G., ujedno je predloženo da se nekretnina k.č.br. 2332/1 upiše na J. S., a kuća br. ... sa gospodarskom zgradom na k.č.br. 2332/2 na J. P., sina S.,

 

- da se prema rješenju Općinskog suda u Gospiću poslovni broj O-322/96 od 9. studenog 2004. mijenja rješenje o nasljeđivanju suda prvog stupnja poslovni broj O-157/96-6 od 11. srpnja 1996. tako da između ostalog u ostavinsku imovinu pokojnog ostavitelja S. J. između ostalog čini i nekretnina čest.br. 2332/1 kuća i gospodarska zgrada sa 90 m2 i dvorište sa 2 a i 62 m2, upisano u posjedovni list br. 6116 k.o. G., te da navedenu nekretninu upisanu u posjedovni list br. 6116 k.o. G. nasljeđuje I. J. u 2/5 dijela te na ostalim nekretninama u 1/5 dijela, a D. J. u 1/5 dijela nekretnine upisanih u z.k.ul. br 126, 746 i 449 sve k.o. K., dok u ostalom dijelu rješenje poslovni broj O-157/96-6 od 11. srpnja 1996. ostaje neizmijenjeno,

 

- da je V. J. svoj dio na spornoj nekretnini ustupio P. J.,

 

- da je iz kupoprodajnog ugovora od 29. rujna 1961. utvrđeno da su nekretninu k.č.br. 1559/10 k.o. G. od A. P. kupili S. i P. J., te su potom uknjiženi kao vlasnici,

 

- da iz građevinske i lokacijske dozvole proizlazi da je S. i P. J. odobrena gradnja stambene zgrade na k.č.br. 1559/10,

 

- da iz Ugovora o kreditu od 5. kolovoza 1967. proizlazi da su S. i P. J. podigli kredit za dovršenje stambene zgrade na k.č.br. 1559/10, dok je kredit za adaptaciju 21. prosinca 1970. podigao P. J.,

 

- da iz računa za materijal proizlazi da je građevinski materijal naručivao i plaćao P. J.,

 

- da iz zapisnika od 23. travnja 1992. i 1. lipnja 1993. proizlazi da je na spornom objektu prijavitelja P. J. utvrđena ratna šteta u vidu oštećenja krovišta, fasade i prozora,

 

- da je gradnju cijele kuće financirao tužitelj jer njegov otac S. nije imao nikakvih prihoda i živio je na malo zemlje na selu,

 

- da su tužitelj i njegova supruga dohranili njihove roditelje i snosili sve pogrebne troškove,

 

- da je pok. otac tužitelja bio vlasnik sporne nekretnine, a kuću je gradio isključivo tužitelj.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj građenjem na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva sukladno pravnom paragrafu 418. OGZ, pa mu kao poštenom graditelju na tuđem zemljištu pripada vlasništvo i zgrade i zemljišta. Nadalje zaključuju da na pravo tužitelja da dokazuje stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine ne utječe niti činjenica da je ta nekretnina rješenjem Općinskog suda u Gospiću poslovni broj O-322/96-10 od 9. studenog 2004. raspoređena na sve nasljednike, jer tužitelju nije dana mogućnost eventualno osporavati taj dio ostavinske imovine.

 

Drugostupanjski sud cijelosti prihvaća činjenično utvrđenje prvostupanjske presude i razloge dane o presudi te odbija žalbu trećetuženice kao neosnovanu jer trećetuženica nije svojim žalbenim navodima dovela u sumnju odlučne činjenice.

 

Međutim takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja da je u ostavinskom postupku iza smrti oca stranaka pokojnog S. J. u kojem su stranke sudjelovale kao nasljednici i u kojem nisu isticale prigovore u pogledu veličine ostavine utvrđeno je da nekretnina koja je predmet i ove parnice u cijelosti predstavlja ostavinsku imovinu te su kao suvlasnici upisani njegovi nasljednici, pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 224. st. 5. i čl. 231. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje: ZN) kada su zauzeli pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-322/96 od 9. studenog 2004. Općinskog suda u Gospiću ne sprječava tužitelja da u parnici ponovno traži utvrđenje opsega ostavinske imovine i kada su dosljedno tome, prihvatili tužbeni zahtjev.

 

Takvo shvaćanje ne proizlazi iz sadržaja odredbe čl. 224. st. 5. ZN, a nije ni u skladu sa odredbom čl. 231. ZN prema kojem pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže osobe koje su sudjelovale u ostavinskom postupku i odnosi se na sve činjenice koje su u ostavinskom postupku bile poznate i nesporno u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je iza pokojnog S. J. proveden ostavinski postupak u kojem su sudjelovali i tužitelj i tuženici, da su pravomoćno rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Gospiću poslovni broj O-157/96 kao nasljednici utvrđeni A. M. kćer, te I., P., D. i P. sinovi svaki u 1/5 dijela i da sporna nekretnina k.č.br. 2332/1 upisana u posjedovni list broj 616 k.o. G. u tom rješenju nije upisana u ostavinsku imovinu, da je rješenjem istog suda poslovni broj O-322/96 od 9. studenog 2004. izmijenjeno rješenje o nasljeđivanju iza pok. S. J. tako da je i ta nekretnina (k.č.br. 2332/1 upisana u posjedovni list broj 616 k.o. G.) ušla u ostavinsku imovinu iza pokojnog ostavitelja te su proglašeni nasljednici na navedenoj nekretnini. Utvrđeno je dakle, da je predmet ostavinskog postupka iza pok. S. J. bila ista nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva u ovom predmetu, te u tom ostavinskom postupku iza pok. S. J. između stranaka nije bilo spora o veličini ostavine, niti je tužitelj osporavao ostalim nasljednicima nasljeđivanje predmetne nekretnine koja je raspoređena na temelju zakona. Pored toga, već iz samih navoda tužitelja u tužbi, proizlazi da je tužitelj gospodario predmetnom nekretninom, sudjelovao u njenoj izgradnji u razdoblju do smrti oca, dakle prije njegove smrti.

 

S obzirom na ovakva utvrđenja, pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 231. ZN, jer pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. S obzirom da već sam tužitelj u tužbi tvrdi da je osnova njegova potraživanja sudjelovanje u izgradnji i korištenje kuće u razdoblju do smrti oca, on je već u ostavinskom postupku iza pokojnog oca S. J. mogao istaknuti taj prigovor i tražiti izdvajanje iz sporne imovine na temelju odredbe čl. 37. ZN, a što on u tom ostavinskom postupku nije učinio. Budući da to nije učinio, takav zahtjev ne može se s uspjehom isticati niti sada, jer odluka ostavinskog suda u postupku iza pok. S. J., u odnosu na parnične stranke ima značaj presuđene stvari. Zbog navedenog, tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati da se u ostavinskom postupku iza pok. S. J. izdvoji u njegovu korist imovina, budući da se radi o istoj imovini koja je već postojala i bila stečena u trenutku smrti pok. S. J.

 

To znači da je tužitelj u situaciji kada je doneseno rješenje o naknadno pronađenoj imovini od 9. studenoga 2004. imao mogućnost protiv novog rješenja poslovni broj O-322/96 uložiti pravni lijek, žalbu i na taj način osporiti da sporna nekretnina (k.č.br. 2332/19 predstavlja ostavinsku imovinu. U toj situaciji sud bi morao prekinuti ostavinski postupak i uputiti stranku da se u parnici odluči o predmetu spora. Kako iz stanja spisa i dosadašnjeg postupka proizlazi da je rješenje o naknadno pronađenoj imovini (O-322/96 od 9. studenoga 2004.) dostavljeno tužitelju i kako isti nije postupio na prethodno opisani način (nije se žalio na rješenje o naknadno pronađenoj imovini), to prema shvaćanju ovoga suda predstavlja zapreku da se o pravu vlasništva sporne imovine raspravlja u ovoj parnici.

 

Kako su zbog pogrešno pravnog shvaćanja nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo to je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti nižestupanjske presude i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Budući da je iz gore navedenih razloga prvo postavljeno pitanje prihvaćeno kao važno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. ZPP te je rješavanjem tog pitanja odlučeno o izvanrednoj reviziji predlagatelja, to o rješenju ostala dva postavljena pitanja ne ovisi odluka u ovom predmetu.

 

S obzirom na to da se preinačenjem presude promijenio uspjeh u parnici, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima koja se temelji se na odredbama iz članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 2. i člankom 155. ZPP-a.

 

Trećetuženici pripada pravo na naknadu parničnih troškova obzirom na uspjeh u sporu koji se ocjenjuje u odnosu na vrijednost predmeta spora (10.000,00 kn), odnosno postavljeni tužbeni zahtjev.

 

Slijedom navedenog, trošak trećetuženice sastoji se od troškova zastupanja po odvjetniku koji su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05 i 59/07 - dalje: Tarifa/04), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 148/09 - dalje: Tarifa/09) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 , 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa/12), i to za sastav odgovora na tužbu žalbe od 19. prosinca 2012. po Tbr 7/1 i Tbr 8. Tarife/04 – 75,00 bodova, za sastav podneska – protutužbe po Tbr 7/1 i Tbr 8. Tarife/04 – 75,00 bodova, za zastupanje na ročištu 28. listopada 2010. po Tbr 7/1 i Tbr 9. toč. 2. Tarife/09 -37,50 bodova, za pristup na ročište 29. studenog 2011. po Tbr 7/1 i Tbr 9. toč. 5. Tarife/09 -18,75 bodova za zastupanje na ročištu 30. siječnja 2012. po Tbr 7/1 i Tbr 9. toč. 2. Tarife/09 -37,50 bodova, a što uz vrijednost boda s paušalom od 10,00 kn po Tbr 50 Tarife, ukupno iznosi 243 boda, odnosno 2.437,50 kn uvećano za trošak PDV-a sukladno Tbr 42 Tarife u iznosu od 23%, ukupno iznosi 2.998,12 kn. Nadalje je priznat trošak za zastupanje na ročištu 6. ožujka 2012. po Tbr 7/1 i Tbr 9. toč. 1. Tarife/09 -75 bodova, za zastupanje na ročištu 16. svibnja 2012. po Tbr 7/1 i Tbr 9. toč. 1. Tarife/09 -75 bodova te za sastav revizije po Tbr 7/1 i Tbr 10. toč. 6. Tarife/12 -112.50 bodova što ukupno iznosi 262.50 bodova, a što uz vrijednost boda s paušalom od 10,00 kn po Tbr 50 Tarife, iznosi 2.625,00 kn, uvećano za trošak PDV-a sukladno Tbr 42 Tarife u iznosu od 25%, ukupni trošak iznosi 3.281,25 kn, uvećano za trošak sudske pristojbe na reviziju u iznosu 800,00 kn, sveukupni trošak iznosi 4.081,25 kn. Kada se navedenom trošku pribroji gore navedeni trošak u iznosu 2.998,12 kn sveukupni trošak trećetuženice iznosi 7.079,37 kn.

 

Trećetuženici nije priznat trošak zastupanja na ročištu 29. rujna 2012. jer na navedeno ročište nije pristupio punomoćnik trećetuženice.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 6. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.