- 1 -              Revd 1805/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1805/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. S. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u S., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. R., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K. & P. u Z., radi utvrđenja, sklapanja ugovora i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2734/2017-2 od 9. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-9258/15 od 21. srpnja 2017., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2734/2017-2 od 9. ožujka 2020. se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik A. B. d.d. Z. je podneskom od 12. lipnja 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2734/2017-2 od 9. ožujka 2020. u toč I. izreke, kojom je potvrđena prvostupanjska presude u toč I. izreke, radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.

 

Prvo i drugo pitanje koja se odnose na pravni interes tužitelja zahtijevati ništetnost odredaba osnovnog ugovora o potrošačkom kreditu nakon što je sklopljen aneks ugovora konverzijom valute po odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 105/15), i nakon što je tužitelj povukao kondemnatorni tužbeni zahtjev, nije važno pitanje u smislu odredbe čl.385.a. st. 1. ZPP, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda.

 

Postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom se cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a određena osoba ima pravni ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist. U odlukama Vrhovnog suda RH na koje se pozvao tuženik (Rev x-876/2017, Rev-735/2014, Rev-2064/1997) je zauzeto pravno shvaćanje da postojanje pravnog interes mora postojati do zaključenja glavne rasprave.

 

Međutim u procesnoj situaciji kad je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravni interes za deklaratornu tužbu, te je sudio o deklaratornom tužbenom zahtjevu, nije dopušteno revizijskom pobijati presudu zbog nedostatka pravnog interesa, upravo zato što se radi o činjeničnom pitanju koje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja.

 

U vezi s naznačenim pitanjem se ukazuje i na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. kojoj se obrazloženje temelji na pravnom shvaćanju:

 

„Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.“

 

Treće pitanje kojim tuženik pita je li sud ovlašten mijenjati volju stranaka iz ugovornog odnosa na način da ugovori fiksnu kamatnu stopu umjesto promjenjive nije važno za rješenje ovog spora, jer sud nije mijenjao volju stranaka nego je utvrdio da je ugovor sadržavao ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ta odredba već po samo zakonu od početka ne proizvodi pravne učinke, odnosno ne čini valjani sastavni dio ugovora.

 

Pobijanom presudom sud je primijenio jasnu odredbu čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/2012), prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pri čemu će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

 

Stoga se uloga suda u ovom slučaju iscrpila utvrđenjem ništavom jedne ugovorne odredbe, odnosno nije bilo riječi o sudskom nadomještanju volje stranaka izmjenom postojećeg ugovora. Štoviše, u ovom konkretnom predmetu sud je čak i odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da sud naloži tuženiku sklapanje Aneksa ugovora kojim se ništava odredba nadomješta novom odredbom kojom se mijenja volja stranaka.

 

Četvrto pitanje kojim tuženik pita „je li sud u posebnim parnicama radi povrata stečenog bez osnove vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava“ nije važno za rješenje ovog spora, jer pobijanom presudom nije odlučeno o zahtjevu za povrat stečenog bez osnove.

 

Stoga nisu ispunjeni propisani kriteriji za dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 6. listopada 2020.