- 1 -              Rev 113/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 113/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. K., OIB ..., iz K., koju zastupa punomoćnik K. R., odvjetnik iz O., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., za Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u O., Građansko upravni odjel, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2944/2015-2 od 13. listopada 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-396/15-12 od 13. studenoga 2015., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom proglašena je u cijelosti nedopuštenom ovrha po rješenju o ovrsi Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj Ovr-661/2014-2 od 20. studenoga 2014. (točka I. izreke) te je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 31.250,00 kuna (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom prihvaćajućem dijelu u odnosu na glavni zahtjev (točka I. izreke prvostupanjske presude). Nadalje je prihvaćena žalba tuženice kao djelomično osnovana te je preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu odluke o parničnom trošku (točka II. izreke prvostupanjske presude) na način da je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od u iznosu od 25.000,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude u dosuđujućem dijelu tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije uz naknadu tuženici troškova parničnog postupka uvećanih za trošak revizije.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Time što sud nije cijenio potvrdu ovršnosti na prijepornoj ispravi kao relevantnu činjenicu za ocjenu zastare potraživanja, ne čini pobijanu odluku proturječnom razlozima presude, niti proturječnom sadržaju isprava na kojima se temelji odluka, kako to u reviziji navodi tuženica.

 

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ovrha Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj Ovr-661/2014 nedopuštena. Tužiteljica smatra da je potraživanje koje se u ovrsi nastoji ostvariti zastarjelo jer je protekao zastarni rok u kojem je tuženica mogla zahtijevati isplatu prijeporne tražbine na kojoj se temelji ovršna isprava.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u bitnom utvrđeno:

 

- da je Ugovor o dugoročnom kreditu za kupovinu poljoprivredne mehanizacije između Ž. b. d.d. kao kreditora i S. d.o.o. iz K. kao korisnika kredita i tužiteljice kao jednog od založnih vjerovnika zaključen 29. lipnja 1998.,

 

- da je 7. srpnja 2000. rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj V-ST-20/99 nad Ž. b. d.d. otvoren stečajni postupak,

 

- da je 20. lipnja 2002. Ž. b. d.d. u stečaju sa Ministarstvom Republike Hrvatske zaključila Ugovor o ustupu potraživanja, koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika 25. srpnja 2002.,

 

- da je tuženica kao ovrhovoditeljica prvi ovršni postupak protiv glavnog dužnika (S. d.d.) pokrenula 29. ožujka 2011., dakle, gotovo 11 godina nakon otvaranja stečajnog postupka (7. srpnja 2000.), a drugi ovršni postupak 11. prosinca 2012. dakle, više od 10 godina nakon dospjelosti i ustupanja tražbine sada tuženici (Ugovor o ustupanju od 20. lipnja 2002.).

 

Na temelju navedenih utvrđenja, posebno polazeći od činjenice da je 7. srpnja 2000. otvoren stečajni postupak nad Ž. b. d.d., a da su ovršni postupci protiv glavnog dužnika pokrenuti 29. ožujka 2011. i 11. prosinca 2012., nižestupanjski su sudovi zaključili da je nastupila zastara potraživanja. Svoj zaključak temelje na shvaćanju da je osporena tražbina koja je do tada bila nedospjela, dospjela na naplatu otvaranjem stečajnog postupka sukladno odredbi čl. 73. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12), pa stoga kako su ovršni prijedlozi za naplatu navedenog potraživanja podneseni tek 10, odnosno 11 godina nakon dospjelosti tražbine, tako je osporeno potraživanje je u zastari, sve u smislu odredbi čl. 126., čl. 214.-216., čl. 225. i čl. 233. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO). Slijedom navedenog sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev, ocijenivši ga osnovanim.

 

Tuženica u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i to odredbi čl. 126. st. 1., 2. i 3. ZOO u svezi s čl. 241. i 245. st. 1. i 5. ZOO navodeći da je pokretanjem ovršnog postupka protiv glavnog dužnika, tuženica prekinula zastaru i u odnosu na tužiteljicu.

 

Odredbom čl. 126. st. 1. ZOO propisano je da zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca te st. 2. da kad je rok za zastaru obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika, osim kad jamac odgovara solidarno s dužnikom, a da prekid zastare tražbine prema glavnom dužniku djeluje i prema jamcu samo ako je do prekida došlo nekim postupkom vjerovnika pred sudom protiv glavnog dužnika (st. 3.).

 

Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

 

Odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok je st. 5. navedenog članka propisano da isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.

 

Polazeći od utvrđenja suda da je tuženica kao ovrhovoditeljica prvi ovršni postupak protiv glavnog dužnika (S. d.d.) pokrenula 29. ožujka 2011., dakle, gotovo 11 godina nakon otvaranja stečajnog postupka (7. srpnja 2000.), a drugi ovršni postupak 11. prosinca 2012. dakle, više od 10 godina nakon dospjelosti i ustupanja tražbine sada tuženici, ovaj sud zaključuje da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbi čl. 126. st. 1., 2. i 3. ZOO u svezi s čl. 241. i čl. 245. st. 1. i 5. ZOO, kada su ocijenili da je potraživanje u zastari.

 

Nadalje, tuženica kroz pogrešnu primjenu materijalnog prava sadržajno osporava i shvaćanje suda da se rokovi za zastaru potraživanja počinju računati od otvaranja stečajnog postupka nad glavnim dužnikom, već se po njezinom shvaćanju računaju od dana kada je na prijepornu ispravu stavljena potvrda ovršnosti po javnom bilježniku.

 

Prema odredbi čl. 73. Stečajnog zakona nedospjele tražbine dospijevaju otvaranjem stečajnog postupka.

 

Polazeći od činjenice da tražbina prednika tuženice nije bila dospjela do otvaranja stečajnog postupka, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 73. Stečajnog zakona kada su zaključili da je otvaranjem stečajnog postupka dospjela prijeporna tražbina, a ne danom stavljanja potvrde ovršnosti javnog bilježnika (30. studenog 2015.).

 

Naime, ovršnost je samo svojstvo određene isprave da se na temelju nje može tražiti prisilno ostvarenje tražbine koja je u ispravi utvrđena, odnosno da se može tražiti ovrha radi ostvarenja te tražbine, pa se potvrdi ovršnosti stavljenoj na određenu ispravu ne može dati značaj neke nove odluke kojom se stvara neka nova obveza, ta potvrda samo označava da se temeljem te isprave može zahtijevati ovrha radi prisilnog namirenja tražbine koja je u njoj određena - i načelno (sve ovisno o njezinom sadržaju) ona i ne treba sadržavati određenje trenutka u kojem je isprava postala ovršnom (tako i u odluci ovog suda Rev-167/16).

 

Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da založno pravo vjerovnika nije upisano u javne knjige, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključivši da je sporno potraživanje u zastari, ocijenili tužbeni zahtjev osnovanim.

 

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 6. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.