- 1 -              Rev 2108/2014-2

 

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2108/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz Ž. kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. H., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-616/2011-4 od 17. veljače 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kninu poslovni broj P-196/09 od 9. veljače 2011. i drugostupanjskog rješenja kojim je odbačena dopuna žalbe tuženice, u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-616/2011-4 od 17. veljače 2014., kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženice protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-616/2011-4 od 17. veljače 2014., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je u točki I. izreke tuženici naloženo isplatiti tužitelju 344.207,83 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je pobliže naznačeno u tom dijelu izreke, dok je u točki II. izreke tuženici naloženo nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 67.575,00 kn.

 

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

„1. Odbija se djelomično žalba tuženice kao neosnovana i u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu iznosa od 253,110,63 kune, sa zakonskog zateznom kamatom tekućom na iznos glavnice od 121.380,99 počam od 15. siječnja 2000. godine do isplate, kao i u dosuđujućem dijelu kamatnog zahtjeva, za potraživanja u razdoblju od 1. siječnja 2003. godine do 31. prosinca 2009. godine, koje kamate na pojedine mjesečne iznose od 1.568,21 kunu teku od 15.–tog dana sljedećeg mjeseca pa do isplate - potvrđuje se presuda Općinskog suda u Kninu broj P-196/2009 od 9. veljače 2011. godine.

 

2. Djelomično se uvažava žalba tuženice i u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu iznosa od 91.097,20 kuna, za razdoblje od 1. siječnja 2000. godine do 31. prosinca 2002. godine, sa pripadajućim zateznim kamatama, preinačava se prvostupanjska presuda i odbija tužbeni zahtjev.

 

3. Dužna je tuženica, u roku od 15 dana, na ime parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 40.905,50 kuna, pod prijetnjom ovrhe.

 

4. Odbacuje se dopuna žalbe tuženice podnesena dana 26. rujna 2013. godine, kao nepravovremena.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke, kao i protiv drugostupanjskog rješenja tuženica podnosi reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog razloga iz članka 385. stavak 1. točka 2. i 3. te stavka 2. ZPP-a.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na pobijanu presudu.

 

Predmet spora u revizijskom dijelu postupka je zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine u iznosu od 253.110,63 kn sa zateznim kamatama po osnovi osobne invalidnine i posebnog dodatka u visini od 50% pripadajuće svote invalidnine.

 

S obzirom da tuženica podnosi reviziju „pozivom na članak 385. stavak 1. točka 2. i 3. i stavak 2. Zakona o parničnom postupku“, iz čega bi proizlazilo i zbog povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a koje su učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, kao i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6., 7., 8., 10., 11. i 12. ZPP-a zbog kojih je žalbom pobijala prvostupanjsku presudu. Međutim, osim rečenog, kako revidentica izuzev općenitog zakonskog teksta ne navodi određeno koje su postupovne povrede i na koji način počinjene, to navedeni revizijski razlozi nisu ispitivani niti uzeti u razmatranje (članak 386. ZPP-a).

 

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je pravomoćnim i izvršnim rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjel hrvatskih branitelja Grada Zagreba, Područna jedinica Centar od 15. rujna 1998. tužitelju priznat status hrvatskog vojnog invalida IV. grupe oštećenja organizma te da mu je počevši od 1. listopada 1993. priznato pravo na osobnu invalidninu i posebni dodatak u visini od 50% pripadajuće svote invalidnine,

 

- da je 29. rujna 1999. obavljena revizija rješenja od 15. rujna 1998., te da se postupku revizije Ministarstvo hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata suglasilo s rješenjem od 15. rujna 1998.,

 

- da je rješenjem Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti od 17. studenog 2005. ništavim proglašeno rješenje od 15. rujna 1998.,

 

- da je presudom Upravnog suda RH broj Us-1266/2006 od 4. srpnja 2008. poništeno rješenje Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti od 17. studenog 2005.,

 

- da tuženica nije isplaćivala tužitelju osobnu invalidninu i posebni dodatak temeljem rješenja od 15. rujna 1998. koje je ostalo na snazi i steklo svojstvo izvršnosti na temelju članka 79. stavka 5. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“, broj 86/92) danom obavljene revizije 29. prosinca 1999.,

 

- da do zaključenja glavne rasprave nije stavljeno izvan snage rješenje od 15. rujna 1993.,

 

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da u razdoblju od 1. listopada 1993. do 31. prosinca 2009. visina invalidnine i posebnog dodatka priznatog tužitelju iznosi ukupno 344.207,83 kn.

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja prihvaća tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 344.207,83 kn po osnovi invalidnine i osobnog dodatka za razdoblje od 1. listopada 1993. do 31. prosinca 2009. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjski sud preinačuje presudu suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen za razdoblje od siječnja 2000. do 31. prosinca 2002. u iznosu od 91.097,20 kn jer je primjenom odredbe članka 379. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), povodom prigovora tuženice ocijenio da je u odnosu na taj dio tražbine tužitelja nastupila zastara. Stoga za iznos od 91.097,20 kn sa zateznim kamatama odbija tužbeni zahtjev, dok u preostalom dijelu (za iznos od 253.110,63 kn sa zateznim kamatama) potvrđuje odluku suda prvog stupnja.

 

Pritom su sudovi otklonili primjenu odredbe članka 270. stavak 7. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 103/96, 47/09) uz obrazloženje da tužitelj nije pokrenuo ovrhu temeljem rješenja od 15. rujna 1998., već na temelju tog konačnog i pravomoćnog rješenja tužbom zahtijeva isplatu dospjele novčane tražbine.

 

Protivno revizijskim navodima u pobijanoj presudi materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Naime, pravnu osnovu tužiteljeve tražbine predstavlja pravomoćna odluka nadležnog upravnog tijela kojom su tužitelju priznata navedena prava, dok je visina novčane tražbine utvrđena financijskim vještačenjem.

 

Sud u parničnom postupku, kako je to pravilno navedeno u pobijanoj drugostupanjskoj presudi,  ne može kao prethodno pitanje rješavati ono pitanje o kojem je nadležno upravno tijelo donijelo pravomoćnu odluku i upuštati se u ispitivanje postojanja prava tužitelja utvrđenih odlukom upravnog tijela (članak 12. stavak 1. ZPP-a), nego je dužan u okviru svoje nadležnosti odlučiti o zahtjevu za isplatu neisplaćenih iznosa.

 

Neosnovano revidentica upire na primjenu odredbe članka 5. i 6. stavak 2. Zakona o potvrđivanju Ugovora između R. H. i B. i H. o suradnji na području prava stradalnika rata u B. i H. koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 2/2006 - Međunarodni ugovori).

 

Naime, točno je da su navedenim Zakonom uređena određena pitanja stradalnika rata u B. i H. koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, kao i članova njihove obitelji, ali je provedba tog Zakona stavljena je u nadležnost središnjih tijela državne uprave nadležnih za rad, zdravstvo i hrvatske branitelje, a ne suda, dok je nadležni ministar bio dužan donijeti provedbeni propis kojim će se regulirati ostvarenje prava iz članka 6. odnosnog Ugovora. Zbog rečenog, sudovi nisu ovlašteni ni na osnovi navedenog Zakona preispitivati pravilnost i zakonitost pravomoćne odluke upravnih tijela, dok se one u nadležnom postupku eventualno ne izmijene (tako Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-x-622/2013-2).

 

U odnosu na pobijano rješenje.

 

Revidentica osporava drugostupanjsko rješenje kojim je dopuna žalbe odbačena kao nepravovremena tvrdeći da je drugostupanjski sud pogrešno postupio kada je podnesak od 26. rujna 2013. odbacio smatrajući ga dopunom žalbe.

 

Prema članku 400. stavak 2. ZPP-a protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se podnesena žalba odbacuje, odnosno potvrđuje rješenje prvostupanjskog suda o odbacivanju revizije uvijek je dopuštena revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP, neovisno o tome je li riječ o sporu u kojem bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude po odredbi članka 382. stavka 1. ili članka 382. stavka 2. ZPP-a.

 

Iz navedenog proizlazi da je revizija tuženice protiv rješenja o odbacivanju dopune žalbe kao nepravovremene dopuštena.

 

Međutim, kako je uvodno rečeno, revizija protiv tog rješenja nije osnovana.

 

Protivno shvaćanju revidentice, podnesak od 23. rujna 2013. drugostupanjski sud nije mogao drugačije ni tretirati nego kao dopunu žalbe. To je zato jer se drugostupanjski sud u ispitivanju prvostupanjske presude mora ograničiti na ispitivanje je li ta presuda, s obzirom na stanje koje je postojalo u trenutku na koji odnosi njezina pravomoćnost, bila pravilna i zakonita, dakle, drugostupanjska odluka o žalbi donosi se na osnovi stanja kakvo je bilo u vrijeme zaključenja glavne rasprave, a činjenice nastale nakon zaključenja glavne rasprave nisu obuhvaćene vremenskim granicama pravomoćnosti prvostupanjske presude.

 

Stoga, s obzirom da je dopuna žalbe neupitno podnesena nakon proteka roka iz članka 348. stavak 1. ZPP-a, to je pravilnom primjenom odredbe članka 367. ZPP-a odbačena kao nepravovremena.

 

Samo usput valja istaknuti da tuženica u navedenom podnesku (dopuni žalbe) iznosi nove činjenice (po prvi put se poziva na rješenje od 20. kolovoza 2013.), a da se prema odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice pa se tim više takve činjenice (kojima se nije mogao baviti drugostupanjski sud) ne mogu iznositi ni u reviziji.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. i članka 400. stavak 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 6. listopada 2020.