1

Poslovni broj: Gž Zk-76/2020-3

 

Poslovni broj: Gž Zk-76/2020-3

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. P. iz N., OIB ..., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz N., protiv tuženice R. H., Ministarstva, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u O., Stalna služba u N., radi izdavanja brisovnog očitovanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj P-313/2019-10 od 18. prosinca 2019. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2020.,

 

presudio je

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj P-313/2019-10 od 18. prosinca 2019. godine.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Nalaže se tuženiku R.H. – Ministarstvo, OIB..., da tužitelju M. P., N., OIB..., izda ispravu podobnu za brisanje uknjiženog založnog prava u zemljišnim knjigama temeljem rješenja Općinskog suda u Našicama broj: Ovr-193/10 uknjiženog pod brojem Z-1485/10 zaprimljeno 28.05.2010. godine na 1/3 dijela nekretnina upisanima u zk.ul.br. 3980 kčbr. 3597 kuća broj 50, dvor, oranica u mjestu površine 509 m2, k.o. 317390 N., sada u vlasništvu M. P., OIB ..., N., a koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku R.H. – Ministarstvo, OIB..., da tužitelju M. P., N., OIB ..., naknadi prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju M. P., OIB..., iz N., da tuženiku R. H., Ministarstvu, OIB ..., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 kn u roku od 15 dana.“

 

Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj dana 2. siječnja 2020. godine zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije dan.

 

Žalba nije osnovana.

 

U svojoj žalbi tužitelj navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka presude proturječna razlozima presude, te su razlozi presude nejasni i proturječni. Pored toga da sud nije brižljivo i savjesno ocijenio sve izvedene dokaze, sve dokaze zajedno i u svezi sa drugim provedenim dokazima.

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te izreka presude nije proturječna razlozima presude, te su razlozi presude jasni i neproturječni.

Nije učinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud donio odluku ocijenivši sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj skupnosti.

Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka pazi po službenoj dužnosti i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na navedene bitne povrede, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje se pazi po službenoj dužnosti.

Tužitelj je u tužbi naveo da je na nekretnini koja je upisana u zk.ul.br. 3980 k.o. N., čkbr. 3597, površine 509 m2, na 1/3 dijela upisano založno pravo u korist R. H. kao založnog vjerovnika, a temeljem rješenja o osiguranju Općinskog suda u Našicama broj Ovr-193/10. Tom postupku da je prethodio parnični postupak u kojem je od strane R. H. pobijan ugovor o darovanju kojim je tužitelj 1/3 dijela predmetne nekretnine darovao M. P. u kojem postupku je tuženica uspjela sa tužbenim zahtjevom. Navodi da je nad stvarnim dužnikom M. P. kao vlasnikom obrta „S.“ proveden i završen stečajni postupak u kojem je kao vjerovnik sudjelovala i tuženica te da je tužitelj u cijelosti podmirio dug koji je imao prema Poreznoj upravi, pa stoga da ima interes zatražiti brisanje uknjiženog založnog prava na predmetnim nekretninama, obzirom da tuženica odbija u mirnom postupku izdati ispravu za brisanje založnog prava u zemljišnim knjigama.

Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenjem Ministarstva, Porezne uprave, Područni ured O., Ispostava N. od 9. srpnja 2007. godine utvrđeno da je tužitelj kao porezni dužnik na ime poreznog duga na dan 9. srpnja 2007. godine dugovao iznos od 196.167,11 kn.

Uvidom u presudu Općinskog suda u Našicama broj P-2077/09-6 od 6. listopada 2009. godine utvrđeno je da je tuženica protiv M. P. i M. P. podnijela tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji te je donijeta presuda kojom je utvrđeno da  ugovor o darovanju nekretnina koji je sklopljen 18. srpnja 2007. godine kojim M. P. daruje M. P. 1/3 predmetne nekretnine, gubi učinak do iznosa od 183.598,05 kn te da se navedeno potraživanje ima naplatiti zajedno s troškovima u iznosu od 2.500,00 kn iz vrijednosti nekretnine koja je predmet darovanja.

Iz rješenja o osiguranju Općinskog suda u Našicama broj Ovr-193/10 od 28. travnja 2010. godine utvrđeno je da je po prijedlogu ovdje tuženice kao predlagatelja osiguranja određeno prisilno zasnivanje založnog prava radi naplate novčane tražbine prema presudi broj P-277/2009-6 od 6. listopada 2009. godine na nekretnini M. P. kao protivnika osiguranja.

Iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi kako je kao vlasnik predmetne nekretnine upisan M. P. u cijelosti.

Iz potvrde Porezne uprave, Ispostava N., proizlazi da porezni obveznik M. P. na dan 25. veljače 2019. godine nema duga po osnovi javnih davanja o kojima službenu evidenciju vodi Porezna uprava, a na potvrdi istog upravnog tijela od 10. listopada 2019. godine stoji napomena da je dug u iznosu od 267.011,34 kn osiguran založnim pravom na imovini dužnika i može se naplatiti isključivo iz te imovine.

Uvidom u spis Trgovačkog suda u Osijeku broj St-86/2014 utvrđeno je da je rješenjem od 26. svibnja 2014. godine otvoren stečajni postupak nad dužnikom M. P., vlasnikom „S.“ trgovina i video te je istodobno zaključen stečajni postupak jer stečajna masa nije dovoljna ni za namirenje troškova postupka. Iz spisa proizlazi da je u postupku sudjelovala R. H., Ministarstvo, čija tražbina je utvrđena sa iznosom od 410.273,86 kn, koja nije osporena od strane stečajnog dužnika. Za navedenu tražbinu  je stečajni dužnik u Izvješću o financijskom stanju i poslovanju dužnika, u točki 4., naveo da se radi o vjerovniku s pravom izdvojenog i odvojenog namirenja te da je za tu tražbinu upisano pravo zaloga na nekretnini.

U svom iskazu tužitelj je naveo da dug koji je nastao prije postupka predstečajne nagodbe odnosno stečajnog postupka nije namiren, te da se konkretno dug prema tuženici odnosi na doprinose vlasnika obrta, tj. na njega kao fizičku osobu i vlasnika obrta, a da je založno pravo koje je predmet ovog postupka upisano prije pokretanja stečajnog postupka.

Ocjenjujući sve navedene dokaze prvostupanjski sud navodi da se potvrda Porezne uprave u Osijeku, Područnog ureda O., Ispostava N., a iz koje proizlazi da po osnovi javnih davanja o kojima službenu evidenciju vodi Porezna uprava tužitelj nema dugova, ne može smatrati ispravom kojom se dokazuje da je tužitelj izmirio tražbinu radi čijeg namirenja je uknjiženo založno pravo, a da iz iskaza samog tužitelja proizlazi da on nije izmirio tražbinu za koju je upisano založno pravo. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj u stečajnom postupku nije podnio prijedlog za oslobođenje od preostalih obveza prema stečajnim vjerovnicima, a da je odredbom čl. 197. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96), koji je važio u vrijeme vođenja stečajnog postupka, propisano da stečajni vjerovnici mogu nakon zaključenja stečajnog postupka protiv dužnika pojedinca neograničeno ostvarivati svoje preostale tražbine. Stečajni vjerovnici čije su tražbine utvrđene i koje dužnik nije osporio na ispitnom ročištu mogu protiv dužnika pokrenuti postupak prisilne naplate ovrhe na temelju rješenja kojim je njihova tražbina utvrđena.

Zaključno prvostupanjski sud ocjenjuje da se nisu ostvarili uvjeti za brisanje založnog prava jer da tražbina radi čijeg osiguranja je založno pravo uknjiženo, nije namirena, tako da založni vjerovnik može svoju tražbinu ostvariti prodajom založene nekretnine.

O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a visina parničnog troška utvrđena je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa).

U svojoj žalbi tužitelj ocjenjuje da je jedina bitna činjenica za rješavanje ovog spora ta da tužitelj nema dugovanja prema tuženici, a što proizlazi iz evidencije same tuženice. Založno pravo da proizlazi iz glavnog duga, prati glavni dug, temelji se na glavnom dugu te je vezano uz glavni dug. Kako iz dokumentacije proizlazi da tužitelj nema dug prema tuženici, to da ne može postojati niti založno pravo radi naplate tog glavnog duga.

I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje na temelju dokaza koje su mu predložile stranke u postupku te je pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno pravilno je ocijenio da tužitelj nije dokazao da ne postoji dug prema tuženici, a za koji je zasnovano založno pravo 2010. godine, jer i sam tužitelj u svom iskazu navodi kako taj dug nije podmiren.

Točno je da iz potvrde nadležne porezne uprave proizlazi kako tužitelj nema nikakvih dugova po osnovi javnih davanja, međutim, iz potvrde od 10. listopada 2009. godine jasno proizlazi kako dug koji postoji od ranije i koji je osiguran založnim pravom postoji.

Međutim, po ocjeni ovog suda, tužbeni zahtjev je trebalo odbiti ne upuštajući se u raspravljanje o postojanju ili nepostojanju duga tužitelja prema tuženici zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

Založno pravo je upisano na nekretnini M. P., koji je samovlasnik nekretnine koja je prije realizacije ugovora o darovanju iz 2007. godine bila vlasništvo tužitelja, pa bi brisanje založnog prava mogao tražiti samo upisani vlasnik nekretnine, a ne i osoba koja nije vlasnik te nekretnine, bez obzira što je ta osoba dužnik novčane tražbine prema tuženici. Tuženik nije založni dužnik, već je to vlasnik nekretnine M. P., te bi on bio aktivno legitimiran podnositi ovakvu tužbu nakon što tužitelj ili netko treći ispuni tuženici obvezu koja je osigurana upisom založnog prava.

Zbog toga je ovaj sud primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbio žalbu tužitelja i potvrdio pobijanu presudu.

 

Koprivnica, 6. listopada 2020.