- 1 -              Revt 561/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 561/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz Z., vl. obrta I. ..., kojeg zastupaju punomoćnik G. S. i R. P., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Z., protiv tuženika I. - I. n. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici T. O., I. V. G., K. K. i M. Š., odvjetnici u Odvjetničkom društvu I., O. i p. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2798/2014-3 od 10. kolovoza 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5460/2009 od 18. listopada 2013., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 543.069,60 kn sa zateznom kamatom pobliže opisanom u stavku I. izreke, dok je u stavku II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 133.025,00 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja u stavu I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je u stavku II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti ukine nižestupanjske presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije i predlaže odbiti reviziju tužitelja. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu kojom se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren reviziji razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni i nisu proturječni niti su u suprotnosti s odlučnim činjenicama te ne postoji o odlučnim činjenicama proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, te se presuda može ispitati

 

U reviziji se navodima o tome da nema pravnog i stvarnog osnova dosuditi tužitelju sporni iznos preko 417.625,00 kuna kroz bitnu povredu odredaba parničnog postupka zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, drugačije se ocjenjuju provedeni dokazi, a naročito provedeno vještačenje te se izvode drugačiji činjenični zaključi od nižestupanjskih sudova, što u suštini predstavlja činjenični prigovor koji nije od značaja i ovaj ih sud nije mogao uzeti u razmatranje, s obzirom da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se u reviziji ukazuje.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je isplata novčane tražbine u iznosu od 543.069,60 kuna na ime obavljenih usluga održavanja informatičkog sustava Pismohrana za razdoblje od 1. siječnja 2009. do studenoga 2009.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su tužitelj i tuženik bili u poslovnom odnosu koji je trajao od 2003. na način da je tužitelj tuženiku pružao usluge održavanja aplikacije sustava Pismohrana i u 2009. kada je bilo 300 korisnika te da su ti poslovi u cijelosti obavljeni, no u manjem opsegu nego prijašnjih godina,

 

- da je tim korisnicima pružana različita korisnička podrška i servisi,

 

- da je provedenim vještačenjem utvrđeno da bi tržišna vrijednost pruženih usluga (u vrsti i količini) iznosila 4.030.393,75 kn, a što višestruko prelazi iznosi koji predstavlja zahtjev tužitelja.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tužitelj na kojem je bio teret dokaza u tijeku postupka dokazao kako osnovanost tako i opseg, količinu i visinu svog zahtjeva, a da tuženik navedenu uslugu nije platio te prihvaća tužbeni zahtjevna temelju odredbe čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

 

Prema odredbi čl. 590. ZOO, ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakvog fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

 

Prema odredbi čl. 219. ZPP svaka stranka dužan je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili koji pobija nalog ili dokaze protivnika.

 

Prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, konkretno, upravo stoga što je sud utvrdio da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obvezu iz ugovora i izveo ugovorene radove, tužitelju pripada pravo (prema odredbi čl. 590. ZOO) zahtijevati od tuženika kao druge ugovorne strane ispunjenje obveze koje je ona ugovorom preuzela – isplatiti mu ugovornu cijenu za obavljanje radove u novčanoj protuvrijednosti tih radova, a čiju visinu je tužitelj tijekom postupka dokazao na temelju provedenog financijskog vještačenja.

 

Neosnovan je pritom revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 613. st. 2. ZOO kojom je propisano da u slučaju kada naknada nije određena, istu će utvrditi sud prema vrijednosti djela, prema nominalno potrebnom vremenu za takav posao te prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu posla. Suprotno tvrdnji revidenta sud je na temelju provedenih dokaza, a naročito provedenog vještačenja koje je sud prihvatio kao objektivno, stručno i sačinjeno u skladu sa pravilima struke, utvrdio opseg, količinu i strukturu pruženih usluga kao i samu visinu, te je utvrdio da je djelo izvršeno u skladu s nespornim ugovornim odnosom između stranaka, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su postojale u vrijeme obavljanja spornih poslova (dugogodišnji poslovni odnos među strankama, iznosi naknada koji je tijekom tog poslovnog odnosa isplaćen i cijenama u vrijeme "prijepornog posla"), pa takve tvrdnje revidenta o pogrešnoj primjeni odredbi čl. 613. ZOO i visini vrijednosti usluge tužitelja nisu osnovane.

 

Kako su nižestupanjski sudovi upravo polazeći od navedenih odredbi, te dokaza provedenih od strane tužitelja i izvedenih u postupku, ocijenili da je tužitelj u postupku uspio dokazati činjenicu da je izveo radove i visinu tih radova, to je pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan te je naloženo tuženiku isplatiti navedeni iznos, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

Slijedom navedenog, reviziju je valjalo odbiti te odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za ovaj postupak (čl. 155. ZPP).

 

Zagreb, 6. listopada 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Jasenka Žabčić, v.r.