- 1 -              Rev 4786/2019-3

 

 

 

 

Broj: Rev 4786/2019-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja,Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. G., OIB: ..., D., ..., koju zastupa punomoćnica B. S. - R., odvjetnica u D., protiv tuženika L. P., OIB: ..., ..., D., kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik iz D., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-79/2019-2 od 26. lipnja 2019., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-77/16 od 20. ožujka 2018., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. 1. izreke obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 72.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate sa zateznim kamatama od 31. prosinca 2013. po stopi preciznije navedenoj u izreci, u roku od 15. dana.

 

U toč. II. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 40.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana objave presude do isplate.

 

Presudom suda drugog stupnja u toč. I. izreke djelomično je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-77/16 od 20. ožujka 2018. u toč. I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naložena isplata iznosa od 72.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 2016. do isplate, po stopi preciznije navedenoj u toj točki izreke.

 

U toč. II. izreke djelomično je preinačena navedena prvostupanjska presuda u toč. I. njezine izreke u dijelu u kojem je tuženiku naložena isplata iznosa kunske protuvrijednosti od 72.000,00 EUR po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke i u dijelu za isplatu kamate za razdoblje od 31. prosinca 2013. do 31. siječnja 2016., na način da je

 

1) odbijen zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa kunske protuvrijednosti od 72.000,00 EUR po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke, kao neosnovanim.

 

2) odbijen zahtjev tužiteljice za isplatom kamate na dosuđeni iznos za razdoblje od 31. prosinca 2013. do 31. siječnja 2016., kao neosnovan.

 

U toč. III. izreke odbijen je zahtjev tuženika L. P. za naknadom troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje, a podredno predlaže postupiti sukladno čl. 394. ZPP-a.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat zajma koji je njezin suprug, pok. A. G., pozajmio tuženiku (72.000,00 €) koji se obvezao navedeni iznos vratiti do kraja 2013.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je prednik tužiteljice A. G. pozajmio tuženiku iznos od 72.000,00 EUR, da je tužiteljica nasljednica pokojnog A. G., da je tuženik sam pisao i potpisao potvrdu kojom potvrđuje navedenu pozajmicu, da se tuženik obvezao navedeni iznos vratiti najkasnije do kraja 2013., da je tuženik, kada je A. G. umro, pred svjedocima potvrdio da je dužan A. G., da tuženik nije dokazao da bi navedeni iznos vratio tužiteljici.

 

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) naložio tuženiku isplatiti naveden iznos uz zatezne kamate temeljem čl. 29. istog Zakona.

 

Drugostupanjski sud smatra da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo jer je u vrijeme izvršene pozajmice (2012.) pozajmljivanje stranih sredstava plaćanja između domaćih osoba u Republici Hrvatskoj bilo protivno čl. 17. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 96/03, 140/05, 150/08, 92/09, 133/09, 53/09 i 145/10., - dalje: ZD), zbog čega je ugovor o zajmu koji su stranke zaključile u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a ništetan, pa je u toj pravnoj situaciji, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je po osnovi takvog pravnog posla primila, pa je u konkretnom slučaju, tuženik dužan tužiteljici vratiti iznos strane valute (čl. 166. st. 1. ZOO-a), a ne protuvrijednost u domaćoj valuti, kako je odlučeno prvostupanjskom presudom.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Pozivajući se (sadržajno) na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a tuženik u podnesenoj reviziji tvrdi da je prekoračen tužbeni zahtjev tužiteljice iz razloga što je odlučeno o nečem drugom, a ne onom što je traženo, navodeći da tužbom nije traženo, a niti je prvostupanjskom presudom suđeno da je tuženik imao obvezu isplate novčanog iznosa u eurima, jer je tužiteljica tužbom tražila da se tuženik obveže na isplatu u kunama, dok je drugostupanjski sud presudio da je tuženik dužan isplatiti eure. Smatra da, kada je drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev na isplatu 72.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti (kako je to učinio u toč. 2.1 izreke presude) da je zapravo odbio cjelokupni tužbeni zahtjev tužiteljice jer je tužiteljica samo to tražila, zbog čega ništa nije preostalo od tužbenog zahtjeva što bi se moglo prihvatiti i obvezati tuženika (na isplatu u eurima).

 

Vezano za navedenu tvrdnju tuženika ovaj sud smatra da je pobijana drugostupanjska presuda utemeljena je na pravnom shvaćanju ovoga suda zauzetom na odjelnoj sjednici održanoj 9. prosinca 2002. (Izbor odluka 2/02-18) prema kojem vjerovnik nije ovlašten svoju tražbinu koja u skladu sa zakonom glasi na plaćanje u stranoj valuti samovoljno (jednostrano) pretvoriti u tražbinu u domaćoj valuti niti je u toj valuti utužiti, a ako to ipak učini sud će ako ocijeni da je tužbeni zahtjev inače osnovan, naložiti tuženiku da tužiteljevu tražbinu ispuni u stranoj valuti na koju ona glasi.

 

Stoga suprotno revizijskim navodima preinačivši prvostupanjsku presudu na način da je naložio tuženiku da isplati tužiteljici deviznu svotu koju tuženik duguje tužiteljici po osnovi stjecanja bez osnove, drugostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih je revizija izjavljena (tako i u Rev-x 656/13-211. od prosinca 2013.)

 

Prema odredbi čl. 387. ZPP-a  stranke mogu u reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP-a iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti. Prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, može se pozivati u reviziji samo ako je zbog tih bitnih povreda pobijao prvostupanjsku presudu. Neosnovano stoga tuženik tvrdi da drugostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, i da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kada navodi da je pravni odnosi između tuženika i sada pokojnog A. G. ništetan iz razloga što bi se radilo o zelenaškoj kamati i da novčani iznos od 72.000,00 EUR ne predstavlja iznos glavnice već iznos i glavnice i kamate, s obzirom da se radi o novoj činjenici koju je tuženik prvi put istaknuo, suprotno čl. 352. st. 1. ZPP-a, tek u žalbi, pa s obzirom na sadržaj odredbe čl. 385. st. 2. ZPP-a to ni u revizijskoj fazi postupka ne može iznositi jer se ne radi o navodima vezanim za bitnu povredu odredbi parničnog postupka, a to sve tim više što je tuženik saslušan kao stranka (list 23 prvostupanjskog spisa) izjavio da je pozajmio iznos od 72.000,00 EUR, a tijekom postupka nije isticao da bi pozajmio neki drugi iznos, a da dio iznosa od 72.000,00 EUR predstavljaju kamate.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a niti onaj iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, jer suprotno tvrdnji revidenta pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim činjenicama odlučnim za rješenje spora, pa je presudu moguće ispitati, a navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili da tuženik nije vratio pozajmljeni iznos, s obzirom da je, kako tvrdi, trebalo zaključiti suprotno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično stanje koje ona nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Osim toga pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu. Slijedom iznesenoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, a što će u nastavku detaljnije biti obrazloženo.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju povredu se tuženik poziva, jer pobijana presuda nema nedostataka, može se ispitati, usuglašena je s prikupljenom procesnom građom, te sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama.

 

Navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu ničim obrazloženi, pa iz tih sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a, revizijski navod o eventualno pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije ni mogao biti uzet u razmatranje.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 6. listopada 2020.