- 1 -              Revd 2306/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2306/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. E. S. iz Z., (OIB: ...), zastupane po punomoćnici N. P., odvjetnici iz Z., protiv tuženika R. G.1 iz Republike Slovenije, K., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku iz Z., uz sudjelovanje u postupku mlt. R. G.2 (OIB: ...), koju zastupa posebna zastupnica E. K., odvjetnica iz Z., - te Centra za socijalnu skrb Z., radi donošenja odluke o susretima i druženjima mlt. djeteta sa roditeljem, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž Ob-126/2020-2 od 25. veljače 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P Ob-1186/2016-128 od 6. prosinca 2019., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno „da se susreti i druženja oca i mlt. R.2 zabranjuju (točka I izreke) i da svaka stranka snosi svoj trošak postupka (točka II izreke)“.

 

Tuženik je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnim pitanjima o kojima „praksa revizijskog suda ne postoji, a u svakom slučaju napadana odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse revizijskog suda“.

 

Odgovor na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije nije podnesen.

 

Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 25. veljače 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

„1) Da li je parnični sud pogrešno primijenio materijalno pravo ukoliko u donošenju presude nije primijenio odredbe zakona koji je u tijeku postupka stupio na snagu kada taj novi zakon u prelaznim i završnim odredbama propisuje da će se njegove odredbe primijeniti i na odnose koji su nastali do stupanja na snagu tog zakona?

 

              2) Koje su to okolnosti čije postojanje opravdava zabranu kontakata djeteta s onim roditeljem s kojim ne živi, a radi zaštite dobrobiti djeteta, kada je kombiniranim psihološko-psihijatrijskim vještačenjem provedenim na zahtjev suda predloženo da se osobni kontakti moraju održavati?

 

              3) Da li je drugostupanjski Sud vezan svojom ranijom ukidnom odlukom donesenom u istom postupku odnosno primjenjuje li se odredba čl. 334. st. 1. ZPP mutatis mutandis i na drugostupanjski sud?

 

              4) Da li su roditelj s kojim dijete živi i nadležni centar za socijalnu skrb dužni izvještavati Sud o statusnim promjenama djeteta do kojih dođe tijekom postupka, kao što su promjena mjesta prebivališta djeteta, njegove adrese stanovanja, škole koju pohađa i slično?

 

              5) Da li su sudovi I i II stupnja smjeli bez neposrednog saslušanja djeteta donijeti odluku kojom se zabranjuju osobni kontakti jednog roditelja s djetetom, već svoju odluku temelji na mišljenju i prijedlogu Stručnog tima Centra za socijalu skrb a koji se isključivo rukovodi mišljenjem privatno od strane jednog roditelja angažiranog psihologa, a istovremeno zanemaruje stručno vještačenje sačinjeno na zahtjev suda?“,

 

              kada:

 

- ta pitanja nisu niti dovoljno određena i obrazložena da bi se na njih mogao dati jasan i konkretan odgovor, takav - da ne bi ovisio od okolnosti svakog konkretnog slučaja,

 

- odgovor o prvom u prijedlogu naznačenom pitanju moguće (ako je ono postavljeno u tome smislu) daje već i sama odredba čl. 552. st. 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 103/2015.), prema kojoj: „Postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se prema odredbama Obiteljskog zakona (»Narodne novine«, br. 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11., 25/13. i 5/15.).“,

 

- postavljenim pitanjima u stvari sugerira ocijeniti samo je li ovdje, prema okolnostima konkretnog slučaja - i to onim koje on drži istinitim i pravilnim te ih selektivno izvlači iz konteksta presude, pravilno odlučeno o predmetu spora,

 

- sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (kada) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što on (tuženik) ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (o okolnostima koje bi trebalo uzeti odlučnim za odluku o predmetu spora: pogotovo u situaciji onoga što je utvrđeno - „kada mlt. dijete odbija kontakt sa jednim roditeljem s kojim uopće ne održava susrete i druženja a koji pri tome ne poduzima nikakve adekvatne radnje za uspostavljenje odnosa sa mlt. djetetom, koji je odustao od provođenja donesene privremene mjere kojom je bio određen privremeni način susreta i druženja oca s djetetom radi uspostavljanja njihovih međusobnih kontakata i odnosa te koji je po istoj prestao postupati, roditelja koji se nije uključio u provođenje psihoterapije iako je ista izričito bila predložena kao nužna i kao jedini način...u svrhu postepenog približavanja mlt. R.2 s ocem...“), drugostupanjski sud ne čini neku postupovnu povredu,

 

- je i njemu (tuženiku) omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, te kada na okolnosti što nisu prihvaćena njegova shvaćanja o predmetu spora - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju,

 

- se (gledano u svijetlu prethodno navedenog) ne može prihvatiti da su nižestupanjski sudovi počinili neku postupovnu povredu niti time što su primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a (u okolnostima konkretnog slučaja: uvažavajući svu složenost i osjetljivost predmeta spora, odluka o kojem se u bitnome može reflektirati na odrastanje djeteta, na njezino mentalno i tjelesno stanje - kada se „susreti oca i mlt. R.2 ne odvijaju od 2009.“ a „mlt. R.2 je opetovano izražavala svoj stav da ne želi susrete i druženja s ocem“) utvrdili da „provođenje bilo kakve prisile“ na ostvarivanju kontakta tuženika i djeteta „ne bi bilo u interesu mlt. djeteta“ te da „je u zaštiti najboljeg interesa mlt. djeteta imajući u vidu sve okolnosti zabraniti susrete i druženja oca i mlt. R.2“,

 

- prijedlog u svezi postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

- taj prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tuženika (kada bi se i ocijenila jasnim i određenim, takvim - odgovor na koje ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja i da bi se na njih mogao dati jasan i načelan odgovor, kakav se traži za dopuštenost revizije) nisu važna za odluku o predmetu spora (iako se dio njih odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 6. listopada 2020.