- 1 -              Revd 2686/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2686/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. L. iz S., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu L. i Č. j.t.d. iz S., protiv tuženika P. d.o.o. iz S., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik iz S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-608/2019-2 od 27. svibnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-4955/2017 od 8. studenoga 2018., u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

- u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u odluci kojom je odbijen „tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od ukupno 6.231.600,00 kuna za zateznim kamatama pobliže označenim u izreci te odluke“,

 

- te pod točkom II. izreke, u „dijelu u kojem je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 281.425,00 kuna“.

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja kojeg drži važnim jer je odluka o predmetu spora “dovela do neravnopravnosti u primjeni zakona i do nejedinstvene primjene prava”.

 

Tuženik je odgovorio na prijedlog i predložio da se ovaj odbaci kao nedopušten, podredno odbije kao neosnovan.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 27. svibnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenja revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Pitanjem kojeg je u prijedlogu postavio, konkretno: „može li sud ne primijeniti zakon na način da u presudi određuje da tužitelj nije ispunio pretpostavke iz čl. 165. st. 1. ZV premda je tužitelj dokazao da tuženik jeste nepošteni posjednik tužiteljevih autobusa, premda je dokazao da ih tuženik koristi, premda je dokazao visinu koristi koju je nepošteni posjednik ostvario (cjenici) i premda je dokazao da je tuženik zanemario određeni broj autobusa jer je veći broj istih autobusa prometovao i prevozio putnike“ (sa dodatnim: „Je li tuženik nepošteni posjednik autobusa?“, „Je li tuženik predao tuđu stvar, u ovom slučaju je li predao tužitelju autobuse?“, „Je li tuženik imao koristi za vrijeme svoga posjedovanja?“) tužitelj samo sugerira prihvatiti činjenični zaključak da je u postupku koji je prethodio ovome dokazao sve što je potrebno da bi se njegov zahtjev ocijenio osnovanim i prihvatio („da tuženik jeste nepošteni posjednik tužiteljevih autobusa...da ih tuženik koristi...visinu koristi koju je nepošteni posjednik ostvario...da je tuženik koristio određeni broj autobusa jer je veći broj istih autobusa prometovao i prevozio putnike“),

 

a to što tako sugerira (i na čemu jedino i temelji svoj prijedlog) ne može se prihvatiti istinitim, točnim ili pravilnim: osporena presuda nije temeljena na takvim utvrđenjima - već na suprotnom: da tužitelj nije dokazao „...da je tuženik ostvario korist ili mogao ostvariti korist da iste nije zanemario, kraj činjenice da se radi o autobusima koji su, prema podacima iz prometnih dozvola, iz 90-godina prošlog stoljeća, dakle, da se radi o vozilima koja su tehnički neispravna, te koja zbog nedostatka dijelova i njihova stanja nije moguće osposobiti...“, kao niti „...da ih je tuženik iskorištavao, a za to adekvatnim dokazima takvu činjenicu je bilo moguće utvrditi (primjerice pribavom dokumentacije o prometovanju autobusa na linijama tuženika u određenom periodu i sl.). Oni dokazi koje je tužitelj predložio na tu okolnost nisu odgovarajući...“ - ili „...one pretpostavke koje materijalno pravo veže uz pravo na dosudu naknade materijalne štete...posebice pretpostavke vezane uz osnovanost osnove zahtjeva za umanjenje imovine zbog neostvarene koristi - da bi tužitelj eksploatirao te autobuse, davao u najam, za reklamiranje...“ - a što (da) „je on u postupku trebao dokazati, a on to nije, pa ni na bazi vjerojatnosti“.

 

Ništa manje bitno za dopuštenost prijedloga, predlagatelj u prijedlogu nije određeno izložio niti razloge zbog kojih smatra da je pitanje koje je naznačio u prijedlogu važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a: razloge istaknute važnosti postavljenog pitanja ne može nadomjestiti samo uopćeni navod da je odluka o predmetu spora “dovela do neravnopravnosti u primjeni zakona i do nejedinstvene primjene prava”.

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanje iz prijedloga tužitelja nije važno za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu (kada je revizijski sud vezan formuliranim pitanjem ali i činjenicama na kojima se osporena presuda temelji: pa te činjenice ne može preispitivati - pogotovo ne povodom pitanja koje sa njima ne polemizira i koje se temelji na drugim činjenicama, koje nisu utvrđene), Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenog pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije (tužitelj u prijedlogu u stvari preocijenjuje činjenice na kojima se osporena presuda temelji i postavlja pitanje koje odgovara samo tim preocijenjenim činjenicama: onima koje po nižestupanjskim sudovima nisu utvrđene): čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

              Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog jer nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 6. listopada 2020.