- 1 -              Revd 2565/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2565/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. T. iz R., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u Odvjetničkom uredu B. G., D. C. i K. B. iz R., protiv I. tuženika R. d.o.o. iz R., (OIB: ...), koga zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. P., G. G., V. D., V. V. i M. K. iz R., i II. tuženika C. o. d.d. iz Z., (OIB: ...), koga zastupa punomoćnica B. Š., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. Š., T. Z.-J. i A. J. iz R., radi naknade štete,, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-571/2018-2 od 27. travnja 2020., ispravljene rješenjem istoga suda posl. br. Gž-571/2018-5 od 31. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-2587/2014-48 od 21. veljače 2018., u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika tužiteljici solidarno isplatiti „na ime imovinske štete na vozilu“ 14.687,30 kn s pripadajućom i u izreci presude određenom zateznom kamatom tekućom od 11. studenoga 2013. do isplate, dok je tužiteljici naloženo nadoknaditi trošak parničnog postupka: I. tuženiku 11.250,00 kn - a II. tuženiku 7.500,00 kn s pripadajućom i u izreci presude određenom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

 

Tužiteljica je podnijela prijedlog da joj se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnim pitanjima o kojima postoje drugačija (različita) pravna shvaćanja.

 

Tuženici nisu odgovorili na prijedlog.

 

Prijedlog tužiteljice da joj se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 27. travnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenja revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunila sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačila određene i prihvatljive razloge da bi se moglo zaključiti da bi po njoj postavljena pitanja zaista bila važna (ovdje odlučno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava (u smislu prethodno navedene odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP-a).

 

Razloge istaknute važnosti postavljenih pitanja:

 

„Ako čl. 378 i čl. 379. Zakona o vlasništvu i druge odredbe zakona o vlasništvu ne predviđaju solidarnu odgovornost upravitelja zgrade i vlasnika zgrade, da li ta solidarna odgovornost ipak proizlazi iz Ugovora o upravljanju zgradom?

 

Da li prvotuženik kao upravitelj zgrade, sukladno Ugovoru o upravljanju zgradom, odgovara tužiteljici kao trećoj osobi za štetu koja joj je nastala zbog stanja te zgrade odnosno da li su tim Ugovorom na prvotuženika prenesena prava, obveze, ali i odgovornost vlasnika zgrade?

 

Naime, ako predmetna polica ne pokriva ništa od navedenog jer izrijekom nije navedeno, postavlja se pitanje (a vjerojatno se pita i prvotuženik kao i vlasnici zgrade) što je policom uopće osigurano? Koji su rizici uopće osigurani policom za koju godišnja premija iznosi čak 3.409.181,84 kune?

 

Da li polica kombiniranog osiguranja stambenih zgrada, koju su zaključili prvotuženik i drugotuženik, obvezuje drugotuženika, iako drugotuženik u istoj nije naveo popis osiguranih rizika?

 

Da li se takva polica mora sagledati na način da se uzme u obzir Ugovor o osiguranju u cjelini tj ne samo polica osiguranja već i privici polici osiguranja, opći uvjeti za osiguranje imovine te posebni uvjeti za kombinirano osiguranje stambenih zgrada?“

 

ne može nadomjestiti samo poziv predlagateljice u prijedlogu na odredbe ZPP-a koje uređuju pitanje prijedloga za dopuštenje revizije i konstatacija iz prijedloga da „ je odluka o ovoj Reviziji važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana budući odluka o reviziji ovisi o rješenju pitanja o kojem odluka drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda (u slučaju odgovornosti prvotuženika) odnosno riječ je o pravnom pitanju u kojem drugostupanjski sud nije zauzeo svoj stav“ - sve uz izražavanje nezadovoljstva sa u postupku utvrđenim činjenicama i sa ocjenom provedenih dokaza te uz sugeriranje prihvatiti shvaćanje koje ona (predlagateljica) nalazi pravilnim, ocjenu dokaza (glede stvarnog sadržaja ugovora o osiguranju) koju ona nalazi relevantnom i činjenice koje ona nalazi istinitim.

 

Ove ne može nadomjestiti ni odluka Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-1395/2015-3 od 4. travnja 2016., na koju se predlagateljica poziva - jer se odnosi na drugi slučaj i sa osporenom se presudom ne može uspoređivati.

 

Valja pritom imati na umu i da je pitanje sadržaja onog što je ugovoreno između stranaka (tuženika), odnosno pitanje ugovorenih rizika, činjenično pitanje, odgovor na koje zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja (u biti ugovora) - i da se ono u revizijskom stupnju ne može preispitivati, a da se osporena presuda temelji na činjeničnom utvrđenju da „šteta koja se tužiteljici dogodila nije posebno ugovorena niti je u tom pravcu plaćana dodatna premija“ (da se „radi o šteti koja nije pokrivena ugovorom o osiguranju koji je u predmetnom slučaju sklopljen između suvlasnika zgrade zastupanih po upravitelju zgrade i 2. tuženika.“).

 

Isto se odnosi (pa se i to ne može preispitivati) i na činjenično utvrđenje da tužiteljica „nije dokazala predloženim i provedenim dokazima da upravitelj zgrade nije izvršavao obveze iz čl. 2. Ugovora o upravljanju zgradom odnosno nije dokazala da predmetna zgrada nije održavana redovito u smislu održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade u graditeljskom i funkcionalnom smislu“ kao niti da „su suvlasnici izdali posebni nalog prvotuženiku radi otklanjanja bilo kakve eventualne štete uslijed mogućih događaja u ovom konkretnom slučaju udara bure, a za što je bilo vremena jer je prije tog događaja bilo izdano upozorenje - crveni alarm“.

 

U konačnom Vrhovni sud Republike Hrvatske tek primjećuje da je svoje shvaćanje u odnosu na predmet spora izrazio u odluci posl. br. Rev-x 521/2018-2 od 28. studenoga 2018., donesenoj za sličan slučaj, a prema kojoj:

 

„...tijekom postupka, a i u revizijskom stupnju sporno je jesu li tuženici, kao upravitelji predmetnih zgrada pasivno legitimirani za naknadu štete tužiteljici kao trećoj osobi.

 

Prema odredbi čl. 379. st. 1. ZVDSP upravitelj je između ostaloga dužan osobito brinuti se da se zajednički dijelovi nekretnine održavaju u graditeljskom i funkcionalnom stanju, nužnom za normalno korištenje, obavljati povremeni i godišnji pregled nekretnine i o tome sačiniti zapisnik, utvrditi visinu sredstava zajedničke pričuve koju snosi pojedini suvlasnik, raspoređivati i druge troškove nekretnine na suvlasnike, naplaćivati dugovanja te redovno podmirivati te troškove prema trećima, sukladno sredstvima kojima raspolaže, obavještavati suvlasnike na prikladan način o obavljenim poslovima, obavljati i druge poslove u skladu s obvezama preuzetim ugovorom iz čl. 378. ovoga Zakona i drugo, dok prema stavku 3. tog članka upravitelja koji postupa suprotno obvezama iz ovoga članka, suvlasnici mogu razriješiti dužnosti te im je dužan naknaditi štete koja nastane radi njegove nemarnosti ili propusta.

 

Odredbom čl. 45. st. 1. ZVDSP propisano je da je upravitelj nalogoprimac suvlasnika pa se glede njegovih prava, dužnosti i prestanka odnosa s njim, ako nije što drugo određeno, primjenjuju odgovarajuća pravila o nalogu.

 

Prema odredbi čl. 93. st. 1. ZVDSP upravitelj, bio postavljen od suvlasnika ili od suda, upravlja nekretninom i zajedničkom pričuvom kao zastupnik svih suvlasnika, i to umjesto njih, pri čemu u odnosu prema trećima ne djeluju ograničenja koja bi mu bila postavljena pravnim poslom, dok se prema st. 3. tog članka upraviteljev odnos sa suvlasnicima glede njegova upravljanja nekretninom ravna po općim pravilima o zastupanju i posebnim pravilima o upravitelju kojega postavljaju suvlasnici, ako što drugo ne proizlazi iz položaja koji upravitelju nekretnine daju odredbe glave 4. trećega dijela tog Zakona.

 

Odredbom čl. 378. st. 1. ZV propisano je da su suvlasnici nekretnine dužni poslove upravljanja nekretninom povjeriti upravitelju u skladu s ugovorom kojega s tim upraviteljem sklapaju.

 

Dakle, u smislu navedenih odredbi proizlazi da upravitelj prema suvlasnicima ima poziciju punomoćnika i nalogoprimca, pri čemu suvlasnici u slučaju da zbog propusta upravitelja u izvršavanju obveza propisanih odredbom čl. 379. ZV pretrpe štetu, imaju mogućnost razriješiti upravitelja zgrade te dužnosti, te je u tom slučaju u smislu odredbe čl. 379. st. 3. ZV upravitelj dužan nadoknaditi štetu suvlasnicima nastalu radi njegove nemarnosti ili propusta.

 

Međutim, niti jedna od spomenutih odredaba ne predviđa odgovornost upravitelja za naknadu štete nastaloj trećoj osobi.

 

Stoga, kada se radi o naknadi štete trećoj osobi kojoj je šteta nastala (u prolazu između dviju zgrada) na zajedničkom dijelu predmetnih zgrada, za održavanje kojih su odgovorni suvlasnici tih dvaju stambenih zgrada, tada pasivno legitimirani za isplatu naknade štete nastalu trećoj osobi mogu biti samo suvlasnici tih zgrada, a nikako upravitelji predmetnih zgrada. Stoga, u sporu radi naknade štete trećoj osobi, upravitelj može samo zastupati suvlasnike, dakle ima položaj zakonskog zastupnika suvlasnika zgrade čiji je upravitelji, pa se u takvim sporovima kao stranka mogu javiti samo suvlasnici zgrade, ali ne i upravitelj zgrade...“

 

Stoga, a jer (zbog prethodno navedenog: obzirom da u prijedlogu nije ničime konkretizirano zbog čega bi postavljena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu - toliko da bi glede njih bilo potrebno usaglašavati sudsku praksu ili otklanjati neku nesigurnost i time ispunjavati svrhu revizije, odnosno - budući da prijedlog ne sadrži razloge za suprotno shvaćanje) ne postoje pretpostavke da bi se revizija dopustila, prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije valjalo je (budući da to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 6. listopada 2020.