Broj: Rev 2034/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O.-L. B. rođ. Š. iz P., zastupane po punomoćniku V. B., odvjetniku u P. i D. Š., odvjetniku u P., protiv tuženika J. Ć. iz P., zastupanog po punomoćniku Đ. R., odvjetniku u U., radi raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-991/08-2 od 4. veljače 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču broj P-394/04-34 od 18. prosinca 2007., u sjednici održanoj 17. listopada 2012.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

              Trošak odgovora na reviziju tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

              „I. Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojeg su zaključili tuženik kao davatelj uzdržavanja i pok. A. Š. kao primatelj uzdržavanja dana 04. rujna 1997. godine, a kojeg je Općinski sud u Poreču ovjerio pod posl. brojem I R2-218/97-3 dana 04.09.1997. godine, te se utvrđuje da taj ugovor nema pravnog učinka.

              II. Na nekretninama na kč.br. 119/5 u ½ dijela, 3114/6 u ½ dijela, 3265/11 u ½ dijela, te na cijelima kč.br. 3197/2, 3249/1, 3249/3, 3265/10, 3265/13, 3265/14, 4633/21, 4633/22, 4633/23, 4633/24, 4638, 4639, 4650 u k.o. B. i na kč.br. 91/56, 4450, 4478, 4482, 4491, 4493, 4505/1, 4540/1 u k.o. L., određuje se temeljem ove presude brisanje zabilježbe Ugovora o doživotnom uzdržavanju koja je upisana u korist tuženika.

              III. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak.“

              U toč. II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 17.500,00 kn, u roku od 15 dana.

              Presudom suda drugog stupnja u toč. I. izreke odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

              U toč. II. izreke odlučeno je da se tuženiku ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužiteljica, pa se poziva na sve revizijske razloge, dakle na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

              Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude ukinu, te predmet vrati sudu na ponovno suđenje pred drugog suca, a podredno da se revizija prihvati i pobijane presude preinače tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev, a tuženiku naložilo naknaditi parnični trošak tužiteljici.

              U odgovoru na reviziju tuženik se reviziji usprotivio smatrajući ju neosnovanom, pa je predložio da se ona odbije, tražeći trošak odgovora sukladno Odvjetničkoj tarifi.

              Revizija nije osnovana.

              Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/98 i 123/08 – dalje ZPP) u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

              Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se sadržajem revizije upire, jer presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja, zbog čega se ona u svemu može ispitati.

Revizija tužiteljice uglavnom se svodi na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, ali to nije dopušteni revizijski razlog sukladno odredbi iz čl. 385. ZPP-a, pa se revizijski sud tim razlozima nije dužan baviti.

              I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

              Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je tuženik sklopio kao davatelj uzdržavanja s pok. A. Š. kao primateljem uzdržavanja dana 4. rujna 1997., iz razloga jer da davatelj uzdržavanja nije ispunjavao obveze preuzete ugovorom.

              U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen kada je primatelj uzdržavanja u dobi od 82 godine živio u stanu u P. zajedno s tuženikom i njegovom obitelji, suprugom i dva sina, i bio smješten u stanu u prizemlju, odnosno suterenu zgrade. Utvrđeno je da su se nakon toga svi zajedno preselili u tuženikovu kuću u izgradnji u selu R., gdje je primatelj uzdržavanja i rođen, s time da je primatelj uzdržavanja početkom lipnja 2004. bio kratko vrijeme smješten u Domu umirovljenika u R. kao već teško bolestan i nepokretan, nakon što je pao ispred kuće u R. i nakon kojeg pada i zadobivenih ozljeda se više nije oporavio, a bila mu je potrebna svakodnevna medicinska skrb.

              Utvrđeno je da je tri tjedna pred smrt primatelj uzdržavanja boravio u bolnici, s time da je primatelj uzdržavanja preminuo 11. lipnja 2004.

              Utvrđeno je da je tuženik organizirao i financirao ukop primatelja uzdržavanja na mjesnom groblju u B., kao mjesnom groblju za selo Š., gdje je primatelj uzdržavanja rođen i živio pretežni dio svog života, s time da je smrt objavio tuženik u javnom glasilu i preko pogrebnog poduzeća i ukop izvršen kao vjerski obred i po mjesnim običajima.

              Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da ne postoje razlozi za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz čl. 123. st. 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03 i 163/03), jer je utvrđeno da je davatelj uzdržavanja izvršavao ugovorom preuzete obveze kroz svo vrijeme od 7 godina, koliko je sklopljeni ugovor trajao od njegovog sklapanja pa do smrti primatelja uzdržavanja, kroz koje je vrijeme trajala i zajednica života, osim kroz kratko vrijeme boravka primatelja uzdržavanja prije smrti u Domu u R. i potom u bolnici.

              Da je davatelj uzdržavanja u svemu ispunjavao ugovorom preuzete obveze proizlazi i iz utvrđenih činjenica da primatelj uzdržavanja, pored nepokretne imovine nije imao nikakvih primanja, zbog čega je tuženik brinuo dnevno ne samo o hrani, smještaju, već i o potrebnoj odjeći i obući za primatelja uzdržavanja.

              Izvršenjem obveza preuzetih ugovorom nije dovedeno u sumnju činjenicom prodaje jedne od više nekretnina primatelja uzdržavanja, a niti time što je ekonomski iskorištavano šumsko zemljište primatelja uzdržavanja. Naime, s obzirom na dugi period trajanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju i kroz to vrijeme izvršavanja ugovorom preuzetih obveza, ne može prodaja jedne nekretnine i ekonomsko iskorištavanje šumskog zemljišta upućivati na nerazmjer između koristi koju je primatelj uzdržavanja imao od tuženika i dobiti tuženika ostvarenoj sklopljenim Ugovorom.

              Stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, zbog čega je reviziju valjalo odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 17. listopada 2012.