- 1 -              Revd 2114/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2114/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice S. G. iz Z., (OIB: ...), II. tužitelja M. P.1 iz S. B., (OIB: ...) i III. tužitelja M. M. iz Z., (OIB: ...), koje zastupa punomoćnica D. P., odvjetnica iz Z., protiv I. tuženice E. P. iz Š., B., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik iz Z. i II. tuženika M. P.2 iz Z., (OIB: ...), radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o prijedlogu I. tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-608/2018-3 od 5. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-1171/2012-45 od 27. travnja 2018., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog I. tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba I. tuženice i u odnosu na nju potvrđena prvostupanjska presuda kako glasi:

 

"I Proglašava se nedopuštenom ovrha u ovršnom postupku Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod oznakom VI Ovr-1744/2007. od 18.12.2012. koja se vodi po prijedlogu ad/I i II tuženika kao ovrhovoditelja i to na nekretninama tužitelja nad kojima je ad/II tuženik upisan vlasnikom k.č.br. 7463/3 u naravi kuća i dvorište površine 26,1 čhv odnosno 94 m2 upisana u z.k.ul. 18323 k.o. Grad Z. utvrđivanjem vrijednosti, prodajom i namirenjem tuženika ad/I i II iz dobivenog iznosa prodajom.

 

II Nalaže se I i II tuženiku naknaditi tužiteljima prouzročen parnični trošak u iznosu od 8.125,00 kn u roku od 15 dana."

 

I. tuženica je podnijela prijedlog da joj se dopusti revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnim pitanjima o kojima revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje na odjelnoj sjednici, a o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

Odgovor na prijedlog I. tuženice za dopuštenje revizije nije podnesen.

 

Prijedlog I. tuženice da joj se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 5. ožujka 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju I. tuženica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunila sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagateljica u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačila niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a nije naznačila niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njezinog prijedloga:

 

„a) Da li pravni temelj i istinit način stjecanja stvari (institut predmnjevanog vlasnika) iz čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima djeluje i prema ovrhovoditelju na stvari u čiju korist je izvršena zabilježba ovrhe i koji je time stekao pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine na način da sprječava ovrhu u smislu čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona (N.N. 57/96...) (identično danas čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona N.N. 112/12...) i čl. 56. Ovršnog zakona (N.N. 57/96...) (identično danas čl. 60. st. 1. Ovršnog zakona, N.N. 112/12...):

 

Ako da, onda

 

b) Da li pravni temelj i istinit način stjecanja stvari (institut predmnjevanog vlasnika) iz čl. 166. st. 1., sam za sebe, neovisno od načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i savjesnosti ovrhovoditelja, kao pravo trećeg sprječava ovrhu u smislu članka 55. st. 1. Ovršnog zakona (N.N. 57/96...) (identično danas čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona N.N. 112/12...) i čl. 56. Ovršnog zakona (N.N. 57/96...) (identično danas čl. 60. st. 1. Ovršnog zakona, N.N. 112/12...):

 

odnosno

 

c) Primjenjuje li se načelo povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i na ovrhovoditelje koji pokreću postupak radi namirenja svoje tražbine na nekretninama upisanim u zemljišnoj knjizi?“

 

              kada:

 

- ta pitanja nisu niti dovoljno konkretizirana i obrazložena, sve u svezi sa činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja (pogotovo sa činjenicama savjesnosti ili poštenja svih sudionika u spornom odnosu), toliko - da bi se na njih mogao dati jasan i konkretan odgovor, takav - da ne bi ovisio od okolnosti svakog konkretnog slučaja,

 

- odgovor na pitanja naznačena u prijedlogu moguće (ako su postavljena u tome smislu: a imajući ovdje na umu da je drugostupanjski sud prihvatio da je „prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu“ - pa je prihvatio i utvrđenje prvostupanjskog suda da su u vrijeme zabilježbe ovrhe „tužitelji bili u poštenom, istinitom i zakonitom posjedu, a da I. tuženica nije bila u dobroj vjeri jer je imala dovoljno razloga posumnjati da stvar ne pripada 2. tuženiku“ - makar je potom pogrešno zaključio da to nije i „razlog za usvajanje tužbenog zahtjeva“) daje već i samo shvaćanje s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 22. veljače 2018., prema kojemu: "Predmnjevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo." - što valja cijeniti (na što se postavljena pitanja ne odnose i sa time ne polemiziraju) u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja: ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa,

 

- taj prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga I. tuženice (kada bi se i ocijenila jasnim i određenim, takvim - odgovor na koje ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja i da bi se na njih mogao dati jasan i načelan odgovor, kakav se traži za dopuštenost revizije) nisu važna za odluku o predmetu spora (iako se dio njih odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu (u svezi utvrđenja koje je njome prihvaćeno: da su tužitelji predmnjevani vlasnici prijepornih nekretnina i da su u vrijeme zabilježbe ovrhe „bili u poštenom, istinitom i zakonitom posjedu, a da I. tuženica nije bila u dobroj vjeri“) nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog I. tuženice za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 6. listopada 2020.