Broj: Rev 256/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Damiru Kontrecu, u pravnoj stvari tužiteljice M. L. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. T., odvjetnik u Z., protiv tuženice A. D. „S.“ ž. D., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-1759/10-2 od 19. studenoga 2010., kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Korčuli poslovni broj P-557/09-6 od 30. prosinca 2009.,  12. prosinca 2012.,

r i j e š i o   j e

              Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

              Rješenjem suda prvoga stupnja tužba tužiteljice je odbačena.

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

Protiv rješenja suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno izjavila reviziju temeljem čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP), dakle izvanrednu reviziju.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa se tako primjerice navodi:

1)                  ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj sjednici ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2)                  ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3)                  ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

4)                  ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

U svakom slučaju u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (st. 3. istog članka).

Iz sadržaja gore navedenih odredbi proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavaka za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Tužiteljica u reviziji postavlja pitanje da li se ostavini iza pok. ostavitelja može priznati ius standi in iudicio. Naime, u konkretnom parničnom predmetu tužba je najprije podnesena protiv A. D. „S.“ ž. D., za koju je utvrđeno da je upisana kao zemljišnoknjižna vlasnica čest. zem. 584/1, 584/2, 586/1, 586/2, 586/3 sve upisane u zk. ul. 123 k.o. K. u ½ dijela još 1886. godine. Prvostupanjski je sud odbacio tužbu tužiteljice primjenom odredbe čl. 77. i 82. ZPP, budući je tužena umrla prije podnošenja tužbe, a takva osoba ne može biti stranka u postupku. Prije donošenja navedenog rješenja, punomoćnik tužiteljice je naznačio kao tuženika ostavinu iza pok. A. D. „S.“ ž. D.

Tužiteljica kao razlog važnosti ukazuje na odluku revizijskog suda Rev-565/01-2 od 19. studenoga 2003. Međutim, u navedenoj odluci su na pasivnoj strani navedeni zakonski nasljednici iza pok. ostavitelj, a ne ostavina, te je u tom predmetu nasljednike zastupao privremeni staratelj, iz čega slijedi da se ne radi o identičnom slučaju.

Sud drugoga stupnja potvrđujući prvostupanjsko rješenje o odbacivanju tužbe, izražava shvaćanje da pasivno legitimirani u ovom postupku mogu biti samo nasljednici upisane zk. vlasnice, a nikako ne ostavina iza pok. ostaviteljice, time da ukoliko su nasljednici nepoznata prebivališta i boravišta da tada ostavinski sud ima pravo postaviti takvim nasljednicima privremenog skrbnika ostavina, koji onda ima ovlasti zastupati nasljednike u smislu odredbe čl. 128. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05 – dalje: ZN). Odredbom čl. 128. st. 1. ZN propisano je da kad su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, odnosno nedostupni, kao i ostalim slučajevima kad je to potrebno, sud će im postaviti privremenog skrbnika ostavine, koji je ovlašten da u ime nasljednika tužiti ili biti tužen, da naplaćuje tražbine ili isplaćuje dugove ili uopće da zastupa nasljednike.

Prema odredbi čl. 77. st. 1. ZPP stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba, dok je st. 2. propisano da se posebnim propisom određuje tko može biti stranka u postupku osim fizičkih i pravnih osoba.

Kako se tužiteljica poziva na odluku revizijskog suda u kojoj se ne govori o pitanju da li se ostavini može priznati ius standi in iudicio, to ne postoje razlozi zbog čega bi postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana, a radi čega nisu ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje.

Stoga je valjalo reviziju tužiteljice odbaciti na temelju odredbe čl. 392. ZPP.

U Zagrebu, 12. prosinca 2012.