- 1 -              Revt 473/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 473/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Š., Z., koju zastupa punomoćnik E. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. G. K., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7268/13-5 od 2. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7683/11 od 17. lipnja 2013., u sjednici dana 6. listopada 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              Revizija tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7268/13-5 od 2. rujna 2015. se odbija kao neosnovana.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-7683/11 od 17. lipnja 2013. u toč. I. izreke odbio je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica A. Š. traži da joj tuženik H. Z., isplati iznos od 3,500.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2004. do isplate, na ime naknade štete za plagiranje programa „Agent prodaje nekretnina“. Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 754.350,00 kn (toč. II. izreke), a odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 866.450,00 kn (toč. III. izreke).

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7268/13-5 od 2. rujna 2015. je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

 

Tako je suđeno u sporu po tužbenom zahtjevu (konačno postavljenom na ročištu 20. studenog 2012., list 387. spisa) radi novčane naknade materijalne štete nastale, prema tvrdni tužiteljice, zbog povrede imovinskog prava tužiteljice plagiranjem njenog programa „Agent prodaje nekretnina“, odnosno naknade štete zbog povrede imovinskog prava u smislu čl. 172. st. 2. Zakona u autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 167/03, dalje: ZAPSP), koji se primjenjuje na ovaj sporni pravni odnos.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu i to drugom sucu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da revizijski sud odbije reviziju kao neosnovanu, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja prema toj odredbi postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati, a naročito ako presuda ima neki od nedostataka primjerice navedenih u toj odredbi.

 

Tužiteljica drži da pobijanu presudu nije moguće ispitati:

 

- zato što je u obrazloženju pogrešno navedena 2004. godina kao godina izrade programa „Agent prodaje nekretnina“, iako program datira još od svibnja 1995. a pohranjen je kod H. 1998. pod brojem 09-127,

 

-zato što presuda ne sadrži navode o tome kad je tuženik izradio program „Posrednik u prodaji nekretnina“,

 

- zato što nižestupanjske presude ne sadrže navode o odlučnim činjenicama koje se odnose na povredu autorskih prava tužiteljice i prava na naknadu štete, iako je tuženik korištenjem plagiranog programa do 2009. ostvario prihod od 9.860.000,00 kuna.

 

Suprotno tvrdnji tužiteljice prvostupanjski sud je postupio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP, te je u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile. Sud je pravilno ocijenio da je među strankama u ovom sporu radi naknade štete zbog povrede autorskih prava sporno je li tuženik povrijedio autorsko pravo tužiteljice, a ako jeste, trpi li tužiteljica štetu i u kojem iznosu.

 

U obrazloženju je navedeno koje je od spornih činjenica glede prava na naknadu štete sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio.

 

Sud je obrazložio zašto je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva trebalo utvrditi interdisciplinarnim kombiniranim vještačenjem po vještacima različitih struka, te zašto je na prijedlog tužiteljice odredio vještačenje rješenjem broj P-7683/2011 od 4. veljače 2013. Iz obrazloženja proizlazi da je sud ocijenio kako nema stručno znanje za ocjenu o tome u kojem su dijelu program tužiteljice i tuženika zadani odnosno neoriginalan, u kojem je dijelu je tužiteljičin program originalan, te postoji li identičnost ili sličnost tužiteljičinog i tuženikovog programa, odnosno je li bilo povrede autorskog prava od strane tuženika. Stoga je je na prijedlog tužiteljice određeno interdisciplinarno vještačenje rješenjem broj P-7683/2011 od 4. veljače 2013., a za vještake su određeni sudski vještaci odgovarajuće struke.

 

Iz obrazloženja je jasno da dokaz interdisciplinarnim kombiniranim vještačenjem nije izveden zato što tužiteljica nije uplatila predujam troškova u iznosu od 20.000,00 kuna, a nije riječ o činjenicama koje sud po čl. 7. st. 3. ZPP utvrđuje po službenoj dužnosti, odnosno o procesnoj situaciji u kojoj tužiteljica nije dužna unaprijed predujmiti troškove.

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Okolnost što u presudama nije navedeno kada su izrađeni programi tužiteljice i tuženika, te visina prihoda koje je tuženik ostvario korištenjem programa „Posrednik u prodaji nekretnina“, ne utječe na zakonitost presude, jer bi te okolnosti bile odlučne tek nakon što sud utvrdi osnovu tužbenog zahtjeva, što je ovdje izostalo zbog propusta tužiteljice.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka pravo tužiteljice na naknadu štete zbog povrede autorskih prava.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 172. st. 2. ZAPSP i odredaba čl. 155. i dr. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05).

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno:

 

- da je tužiteljica autor i vlasnik programa „Agent prodaje nekretnina“ koji je autoriziran kod Hrvatske autorske agencije prvi put 1998., a potom svake slijedeće godine, te je posljednji put autoriziran 2004. pod brojem 09-326,

 

-da je tužiteljica po tom programu, na temelju odobrenja nadležnog ministarstva, u suradnji s P. u Z., vršila osposobljavanje polaznika za „Agenta prodaje nekretnina“, te provodila ispitivanje, a rezultati položenog ispita su se upisivali u radnu knjižicu,

 

- da su stranke pregovarale o prodaji programa tuženiku, ali do sklapanja ugovora nije došlo, pa je tuženik 2004. godine izradio program „Posrednik u prometu nekretninama“. koji je podijeljen po modulima, te po svom programu vršio obuku posrednika u prometu nekretninama.

 

Među strankama je bilo sporno u kojem su dijelu programi tužiteljice i tuženika po svom sadržaju zadani odnosno neoriginalni, a u kom je dijelu tužiteljičin program originalan, te je li bilo povrede autorskog prava od strane tuženika.

 

Tužiteljica je predložila vještačenje radi utvrđenja odlučnih spornih činjenica na okolnost povrede autorskog prava te na okolnost ostvarene dobiti kod tuženika u predmetnom razdoblju od korištenja programa, a na temelju upisnine, prodaje knjiga, brošura, polaganja ispita i ponavljanja ispita, te je ujedno i predložila vještake.

 

Tuženik se usprotivio tužiteljičinom prijedlogu glede izbora vještaka s obrazloženjem da predloženi vještaci nisu sudski vještaci, pa je sud na prijedlog tužiteljice odredio vještačenje rješenjem poslovni broj P-7683/11 od 4. veljače 2013., ali je kod izbora vještaka odredio da se imenuju sudski vještaci, specijalisti s područja arhitekture, graditeljstva, geodezije, prava, ekonomije, informatike i psihologije, u svrhu utvrđenja je li došlo do povrede autorstva tužiteljice u pogledu programa „Agent prodaje nekretnina“. Tužiteljica je rješenjem upozorena da će sud odustati od izvođenja dokaza vještačenjem ukoliko tužiteljica u dodijeljenom roku ne položi predujam za troškove vještačenja u iznosu od 20.000,00 kn.

 

Tužiteljica nije položila predujam u određenom roku, a niti je to učinila do ročišta održanog 9. svibnja 2013. Kako je bilo potrebno utvrditi identičnost, odnosno sličnost između programa stranaka na način da se utvrdi u kojem dijelu je tužiteljičin program originalan, a u kojem dijelu zadan (neoriginalan), a te činjenice nisu utvrđene jer je za utvrđivanje tih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250. Zakona o parničnom postupku), a određeno vještačenja nije provedeno jer tužiteljica nije uplatila predujam, sud je odustao od izvođenja dokaza, te je odluku donio ocjenom izvedenih dokaza, primjenom odredbe čl. 8. ZPP i primjenom pravila o teretu dokaza iz čl. 221.a. ZPP.

 

Prema shvaćanju prvostupanjskog suda tužiteljica nije dokazala opće pretpostavke za osnovanost zahtjeva za naknadu štete a to su šteta, štetna radnja, protupravnost i uzročna veza između nastale štete i štetne radnje.

 

Stoga je tužbeni zahtjev odbijen.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala kako je tuženikov program „Posrednik u prodaji nekretnina“ plagijat tužiteljičinog programa ,,Agent prodaje nekretnina“. Prema shvaćanju suda sama činjenica što je tužiteljica autor programa ,,Agent prodaje nekretnina“, a tuženik je izradio program „Posrednik u prodaji nekretnina“, ne znači da se doista radi o plagijatu niti da je tužiteljici pričinjena šteta, odnosno da je njoj umanjena imovina ili se ta imovina nije povećala u visini novčanog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Okolnost što je tuženik odustao od pregovora oko kupnje tužiteljičinog programa sama po sebi ne ukazuje niti na plagijat niti na neku drugu štetnu radnju.

 

Sud je zaključio da tužbenim navodima, odnosno obrazloženjem tužbe, tužiteljica nije učinila čak ni vjerojatnim osnovanost tužbenog zahtjeva, jer tužbeni navodi ne sadrže okolnosti, činjenice i događaje u spornom pravnom odnosu iz kojih bi, ako su zaista postojale odnosno ostvarene, proizlazio zaključak da je povrijeđeno autorsko pravo tužiteljice sa štetnim posljedicama u visini tužbenog zahtjeva.

 

Stoga je po ocjeni drugostupanjskog suda tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom pravila o teretu dokaza (čl. 219. ZPP).

 

Prema shvaćanju ovoga suda nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 172. st. 1. i 2. ZAPSP, u vezi s odredbom čl. 155. i dr. ZOO.

 

Ovaj spor se vodi radi novčane naknade materijalne štete zbog povrede imovinskog prava tužiteljice nastalim (kako tvrdi u tužbi) plagiranjem njenog programa „Agent prodaje nekretnina“, odnosno naknade štete zbog povrede imovinskog prava po ZAPSP.

 

Stoga je za rješenje spora mjerodavna odredba čl. 172. st. 2. ZAPSP prema kojoj nositelj prava iz tog zakona koje mu je protupravno povrijeđeno, ima pravo na zaštitu tog prava (st.1.). Ako nije što posebno propisano zakonom, pravo na zaštitu iz stavka 1. toga članka ovlašćuje svojeg nositelja da od osobe koja je njegovo pravo povrijedila, ili njezinog sveopćeg slijednika, zahtijeva prestanak radnje koja to pravo vrijeđa i propuštanje takvih ili sličnih radnji ubuduće (prestanak uznemiravanja), popravljanje nanesene štete (naknada štete), plaćanje naknade za neovlašteno korištenje, plaćanje zakonom određenog penala, vraćanje ili naknađivanje svih koristi koje je bez osnove stekla od povrijeđenog prava (vraćanje stečenog bez osnove), utvrđenje učinjene povrede, kao i objavu pravomoćne presude kojom je sud, makar i djelomično, udovoljio zahtjevu usmjerenom na zaštitu prava iz ovoga Zakona.

 

Opće pretpostavke za naknadu štete propisane odredbama ZOO su šteta, štetna radnja, protupravnost i uzročna veza između nastale štete i štetne radnje, i te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Pravo na naknadu štete ima nositelj autorskog prava iz tog zakona koje mu je protupravno povrijeđeno, pri čemu treba imati na umu odredbu čl. 5. st. 1. ZAPSP prema kojoj je autorsko djelo originalna intelektualna tvorevina koja ima individualni karakter.

 

Kako je već navedeno, na tužiteljici je bio teret dokaza o tome u kojem dijelu su programi tužiteljice i tuženika zadani i neoriginalni, odnosno u kojem je dijelu tužiteljičin program originalan, te postoji li identičnost ili sličnost između ta dva programa.

 

Tek potom bi sud mogao ocijeniti postoji li pravna osnova za naknadu štete.

 

U ovoj parnici nije bilo sporno da je tužiteljica autor i vlasnik programa „Agent prodaje nekretnina“ koji je autoriziran kod Hrvatske autorske agencije prvo put 1998., a potom svake slijedeće godine, te je posljednji put autoriziran 2004. pod brojem 09-326, ali sama ta okolnost nije dovoljna za zaključak što je sadržaj predmetnog autorskog prava, a s tim u vezi i je li bio povrede prava.

 

S obzirom na to da je teret dokaza o protupravnoj povredi autorskog prava bio na tužiteljici, a tužiteljica nije dokazala da joj je protupravno povrijeđeno autorsko pravo, nije ispunjena temeljna pretpostavka za naknadu štete iz čl. 172. st. 1. ZAPSP.

 

Podredno se napominje i da tužiteljica potražuje novčanu naknadu materijalne štete u iznosu od 3.500.000,00 kuna, pri čemu nije iznijela konkretne činjenice o tome na koji je način pretrpjela takvu štetu, odnosno na koji način je njezina imovina umanjena ili nije povećana za navedeni iznos. Ako je i točna tvrdnja tužiteljice da je tuženik ostvario određene prihode koristeći program „Posrednik u prometu nekretninama“, to samo po sebi u okolnostima konkretnog spora nije dovoljno za zaključak niti pravu na naknadu štete niti o obimu štete.

 

Tužiteljica je revizijom ukazala i na pogrešnu primjenu odredbe čl. 179. ZAPSP prema kojoj, ako je neovlaštenim korištenjem autorskog djela ili predmeta srodnog prava povrijeđeno pravo nositelja prava iz toga Zakona, nositelj prava može zahtijevati naknadu koja je uobičajena za tu vrstu korištenja ili naknadu koja je propisana cjenikom iz članka 162. stavka 2. toga Zakona.

 

U odgovoru na ovaj navod valja poći od sadržaja tužbenog zahtjeva, prema kojemu tužiteljica potražuje naknadu štete zbog povrede autorskog prava, a ne naknadu za korištenje autorskog prava.

 

Sve da se i radilo o tužbenom zahtjevu za naknadu za korištenje autorskog prava, na tužiteljici bi bio teret dokaza da tuženik koristi njezino autorsko pravo, što je u ovom slučaju izostalo.

 

Zbog iznijetih razloga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalno g prava, pa je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen jer tužitelju ne pripada pravo na naknadu tog troška unatoč uspjehu u revizijskom stupnju postupka, sve s obzirom na to da se ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 6. listopada 2020.