- 1 -              Revt 258/2018-9

 

 

 

 

 

Broj: Revt 258/2018-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari D. Š., iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik P. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici N. G. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i partneri u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6131/2014-3 od 4. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-6661/2011 od 15. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6131/2014-3 od 4. listopada 2017. odbija se kao neosnovana.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6131/2014-3 od 4. listopada 2017. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-6661/2011 od 15. svibnja 2014. kojom je pod točkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je u cijelosti ništav (nedopušten) otkaz ugovora o radu koji je donio tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 2011. godine, koja Odluka je izmijenjena u točki 3. Odlukom tuženika od 1. srpnja 2011. godine, a kojom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu se tužitelju izvanredno otkazuje Ugovor o radu zaposlenika s posebnim ovlastima (menadžerski ugovor) sklopljen na neodređeno vrijeme dana 26. ožujka 2003. godine, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz ugovora o radu), te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

2. Utvrđuje se da je u cijelosti ništava (nedopuštena) Odluka tuženika od 1. srpnja 2011. godine, a kojom Odlukom se odbija tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa kao neosnovan.

 

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, vrati tužitelja na rad sukladno Ugovoru o radu zaposlenika s posebnim ovlastima (menadžerski ugovor), sklopljen na neodređeno vrijeme dana 26. ožujka 2003. godine, tako da mu ponovno povjeri poslove direktora financija i ekspanzije, s tim da se za slučaj nemogućnosti postupanja tuženika na navedeni način iz bilo kojeg razloga, a posebno, ali ne isključivo jer je takvo radno mjesto popunjeno ili prestalo postojati, nalaže tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vrati tužitelja na radi sukladno Ugovoru o radu zaposlenika s posebnim ovlastima (menadžerski ugovor), sklopljen na neodređeno vrijeme dana 26. ožujka 2003. godine na radno mjesto koje po koeficijentu, plaći, kao i stručnoj spremi i radnim sposobnostima tužitelja i svim drugim uvjetima radnog mjesta, odgovara radnom mjestu na koje je tužitelj bio raspoređen prije donošenja pobijane Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 2011. godine, koja Odluka je izmijenjena u točki 3. Odlukom tuženika od 1. srpnja 2011. godine.

 

4. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.325,00 kuna u roku od 8 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio navode tužitelja iz revizije te je tražio naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

U odnosu na navod tužitelja da sud u obrazloženju odluke navodi „Ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaćanju rada direktora od 8. siječnja 1996.“ koji da nije predmet spora, umjesto Ugovora o radu za zaposlenika s posebnim ovlastima (menadžerski ugovor) od 26. ožujka 2003., valja reći da je riječ o pogrešci u pisanju naziva i datuma ugovora o radu jer je ispravan naziv i datum naveden i u izreci odluke i u preostalom dijelu odluke te je posve jasno o kojem ugovoru o radu je drugostupanjski sud odlučivao.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje kada navodi da tužitelj nije stvarno obavljao poslove za drugo trgovačko društvo te spori jesu li se druga trgovačka društva koja je tužitelj osnovao ili bio član bavila konkurentskim poslovima te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti (nedopuštenosti) izvanrednog otkaza ugovora o radu, nedopuštenosti odluke tuženika o zaštiti prava te vraćanje na rad.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj 26. ožujka 2003. sklopio ugovor o radu za zaposlenika s posebnim ovlastima (menadžerski ugovor) - dalje: Ugovor, za radno mjesto direktora financija i ekspanzije te člana uprave,

 

- da je odlukom o izvanrednom otkazu od 31. svibnja 2011. tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa, i to zbog: neistinitog prikazivanja tužitelja o uplati kapare i predočenju potvrde o plaćanju od 1. svibnja 2006. neistinitog sadržaja radi stjecanja materijalne koristi što je dovelo do teške povrede načela povjerenja, povrede čl. 10. Menadžerskog ugovora jer je tužitelj obavljao poslove protivno st. 1., jer je bio član uprava drugih trgovačkih društava i osnivao trgovačka društva protivno st. 2. toga članka i zbog kršenja ugovora o radu i internog Pravilnika društva zbog neopravdanog izostanka s rada duže od tri dana,

 

- da je tužitelj osnovao trgovačko društvo E. d.o.o. čiji je bio direktor te je bio član društva D. N. C. d.o.o. za što nije tražio pisanu suglasnost poslodavca,

 

- da je u drugim trgovačkim društvima obavljao drugi rad za što nije tražio pisanu suglasnost poslodavca,

 

- da je izostao s posla dulje od 3 dana.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev s time da je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj povredom čl. 10. Ugovora počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog čega je tuženik imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu prema čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 88/12 – dalje: ZR) te da je otkaz dan u zakonom propisanom roku. Nadalje, drugostupanjski sud zaključuje da je riječ o menadžerskom ugovoru koji ima i značaj ugovora o radu te da se prema čl. 2. st. 3. i 4. ZR u vezi s čl. 297. ZR na tužitelja kao člana uprave i direktora financija i ekspanzije ne primjenjuju odredbe ZR o prestanku ugovora o radu zbog čega je odredba čl. 13. Ugovora ništetna u smislu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) ZOO te da je otkaz dopušten već zbog toga jer je tužitelj povrijedio odredbu čl. 10. Ugovora.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome da se ne može retroaktivno primjenjivati ZR/2009 nego onaj Zakon o radu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o radu.

 

Pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tužitelj koji je ujedno bio i član uprave tuženika sklopio menadžerski ugovor s elementima ugovora o radu.

 

Odredbom čl. 297. ZR/09 propisano je da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona (stupio je na snagu 1. siječnja 2010.), dakle ZR/09, dovršiti po odredbama ZR/05, osim ako ZR/09 određeno pravo nije za radnika povoljnije riješeno.

 

U ovom postupku tužitelj je postupak pokrenuo podnoseći tužbu 14. srpnja 2011.

 

Prema tome, kako je postupak pokrenut nakon stupanja na snagu ZR/09, nema niti mjesta primjeni ZR/05, jer se ne radi o postupku pokrenutom prije stupanja na snagu tog Zakona pa se za razrješenje spornog odnosa među strankama treba primijeniti onaj propis koji je bio na snazi kada je sporni odnos među strankama nastao.

 

S obzirom da je radni odnos tužitelju prestao donošenjem odluke o otkazu 31. svibnja 2011., što je bilo za vrijeme režima važenja ZR/09 pravilno je ocijenio drugostupanjski sud da se u konkretnom slučaju primjenjuje ZR/09.

 

Nadalje, odredbom čl. 2. st. 3. ZR je propisano da fizička osoba koja je kao član uprave, izvršni direktor ili u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca, dok je stavkom 4. istog članka propisano da se na osobu iz stavka 3. ovoga članka ne primjenjuju odredbe ovoga Zakona o prestanku ugovora o radu.

 

Budući da je tužitelj bio član uprave tužitelja i obavljao poslove direktora financija i ekspanzije prema odredbi čl. 2. st. 3. ZR, na tužitelja se sukladno odredbi čl. 2. st. 4. ZR ne primjenjuju odredbe ovoga Zakona o prestanku ugovora o radu pa tako niti odredbe koje reguliraju izvanredni otkaz ugovora o radu već se prestanak ugovora prosuđuje prema odredbama ugovora kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom.

 

U tom slučaju ne dolazi do primjene odredbe čl. 13. Ugovora kojom je propisano da su ugovorne strane ovlaštene otkazati Ugovor u slučajevima i po postupku propisanom Zakonom o radu, jer je Zakon o radu koji je stupio na snagu nakon zaključenja ugovora o radu između tužitelja i tuženika isključio primjenu ZR na osobe iz čl. 2. st. 3. ZR.

 

Slijedom navedenog, kako je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđena povreda čl. 10. st. 1. Ugovora time što je tužitelj unatoč izričitoj zabrani iz Ugovora obavljao vodeće funkcije u trgovačkim društvima E. d.o.o. kao direktor i D. N. C. d.o.o. kao član društva za što nije tražio odobrenje tuženika te je tijekom radnog vremena obavljao i druge poslove osim poslova za tuženika temeljem menadžerskog ugovora, dakle, nije sukladno čl. 10. st. 1. Ugovora stavio svu radnu snagu i znanje na raspolaganje poslodavcu, osnovano je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju zbog povrede ugovornih obveza.

 

Budući da je već povreda ovih ugovornih obveza dovoljna za otkaz ugovora o radu tužitelju, nisu odlučni revizijski navodi da tužitelj nije povrijedio odredbe o zabrani konkurencije s poslodavcem kao niti je li Pravilnikom o radu poslodavac ublažio odredbe o zabrani konkurencije.

 

Budući da iz svega navedenog proizlazi da je otkaz ugovora o radu dopušten, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident ukazuje u reviziji.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 6. listopada 2020.