- 1 -              Revt 373/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 373/2015-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. D. d.d. u stečaju, Z., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i partneri u Z., i umješača na strani tužitelja L. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik J. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i Š. u Z., protiv tuženika H. Z. Z. Z. Z., kojeg zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & K. u Z., radi isplate iznosa od 1,407.188,20 kn, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5457/12-5 od 3. ožujka 2015., kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4936/04 od 6. listopada 2010., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              Revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5457/12-5 od 3. ožujka 2015. se odbija kao neosnovana.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-4936/04 od 6. listopada 2010. odbio je tužbeni zahtjev tužitelja S. M. D. d.d. u stečaju, Z. da mu tuženik H. Z. Z. Z. Z. isplati 1.262.725,26 kn sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 28. veljače 1999. do isplate po stopama navedenim u presudi (točka I. izreke). Utvrđeno je i da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 144.462,94 kn (točka II. izreke).

 

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 241.922,55 kn (točka III. izreke), a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 136.028,78 kn (točka IV. izreke).

 

Tako je suđeno u sporu radi isplate naknade za građevinske radove izvršene nakon otvaranja stečajnog postupka na objektu tuženika u Z.

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-5457/12-5 od 3. ožujka 2015. djelomično potvrdio i djelomično preinačio prvostupanjsku presudu te je sudio:

 

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4936/04 od 6. listopada 2010. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Tuženik Hrvatski zavod za zapošljavanje u Zagrebu dužan je platiti tužitelju Stečajna masa D. d.d. u stečaju iznos od 927.323,30 kn sa zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 1999. pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, a od 1. siječnja 2008. pa do ispate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, te naknaditi tužitelju trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od dana donošenja odluke pa do 31. prosinca 2007., po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, a od 1. siječnja 2008. pa do ispate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena.“ i u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku u roku osam dana parnični trošak u iznosu od 122.184,93 kn.

 

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4936/04 od 6. listopada 2010. u dijelu točke IV. izreke kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 95.350,00 kn.

 

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4936/04 od 6. listopada 2010. u dijelu točke I. izreke i točke III. izreke i sudi:

 

1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju u roku osam dana iznos od 335.401,98 kn (tristotridesetpettisućačetiristojedna kuna i devedestosam lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 28. veljače 1999. po stopi od 18% do 30. lipnja 2002., a od 1. srpnja 2002. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena.

 

2. Odbija se tuženikov zahtjev za isplatom daljnjeg parničnog troška u iznosu od 119.737,62 kn (stodevetnaesttisućasedamstotridesetsedam kuna i šezdesetdvije lipe) kao neosnovan.

 

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi u roku osam dana tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 5.328,14 kn (pettisućatristodvadesetosam kuna i četrnaest lipa)

 

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 17.600,00 kn (sedamnaesttisućašesto kuna) kao neosnovan.

 

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka u iznosu od 14.406,23 kn (četrnaesttisućačetristošest kuna i dvadesettri lipe) kao neosnovan.“

 

Protiv drugostupanjske presude u toč. III. izreke, kojom je djelomično preinačena prvostupanjska presuda, tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer drži da je prvostupanjska presuda donesena primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku, pa da je protiv te presude dopuštena redovna revizija.

 

Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te preinači presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnične troškove.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da revizijski sud odbije reviziju kao neosnovanu, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija je dopuštena, ali je neosnovana.

 

Vijeće revizijskog suda je ispitalo dopuštenost revizije imajući na umu da je tuženik podnio redovnu reviziju po čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (1), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (2) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP (3). U sporovima pred trgovačkim sudovima nije dopuštena redovna revizija ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kn (čl. 497. ZPP).

 

U ovom slučaju nije riječ o pobijanoj presudi donesenoj u radnom sporu, a nije ispunjen ni vrijednosni kriterij iz čl. 497. ZPP, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u sporu pred trgovačkim sudom ne prelazi 500.000,00 kn (iznosi 335.401,98 kn).

 

Stoga je odlučno je li riječ o drugostupanjskoj presudi donesenoj po čl. 373.a ZPP, jer se drugostupanjski sud u obrazloženju preinačujućeg dijela presude pozvao na odredbu čl. 373. toč. 1. ZPP, iz čega bi slijedilo da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a da je odluka prvostupanjskog suda utemeljena isključivo na tim dokazima.

 

Drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu jer je prema stanju spisa našao da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, pa je riječ o presudi donesenoj po odredbi čl. 373.a toč. 2. ZPP. Stoga je protiv preinačujućeg dijela presude kojim je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev dopuštena redovna revizija.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno tvrdnji tuženika, u obrazloženju presude o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju iskaza vještaka danom u postupku i samog tog iskaza, jer sadržaj nalaza vještaka o jediničnim cijenama materijala i izvedenih radova odgovara navodima u obrazloženju pobijane presude.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka jesu li stranke nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem raskinule ugovor o građenju broj DO-7/98 od 20. travnja 1998., te je li između stranaka naknadno sklopljen valjan usmeni ugovor o dovršetku građevinskih radova na adaptaciji tuženikovog objekta Z. Također je sporno pravo tužitelja na naknadu za radove koje je izveo na predmetnom objektu nakon otvaranja stečajnog postupka.

 

S tim u vezi revizijom je osporena pravilna primjena odredaba čl. 630. i 633. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05).

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da je između stranaka dana 20. travnja 1998. sklopljen Ugovor broj DO-7/98 o izvedbi adaptacije objekta Z., (dalje: Ugovor), kojim se D. d.d. (ovdje tužitelj) obvezao izvesti građevinsko-obrtničke i instalaterke radove prema ponudi izvođača broj 37/98 uz naknadu od 3.857.018,91 kn, s tim što se izvođač obvezao na poziv naručitelja izvesti i naknadne i nepredviđene radove,

 

- da je naručitelj uplatio avans u iznosu od 775.003,78 kn,

 

- da je prije dovršetka radova otvoren stečaj nad naručiteljem s danom 1. rujna 1998., te je u tom postupku tuženiku priznata tražbina po zahtjevu za povrat dijela avansa u iznosu od 618.933,95 kn, a iznos od 195.097,28 kn je zadržao izvođač po osnovi izvedenih radova,

 

- da je nakon zakašnjenja tužitelja s ispunjenjem obveze, nakon prethodne opomene, dana 23. rujna 1998. sklopio novi ugovor o adaptaciji kotlovnice s trećom osobom, društvom V. koji je i izveo naručene radove, za što mu je tuženik platio ugovorenu naknadu po okončanoj situaciji u iznosu od 872.434,24 kn,

 

- da izvođač nije ispunio obvezu u ugovorenom roku do početka sezone grijanja, pa ga je naručitelj pozvao na dovršetak radova, a potom je naručitelj pisanom izjavom od 23. rujna 1998. otkazan ugovor o čemu je obavijestio izvođača,

 

- da stranke nisu sklopile novi pisani ugovor ili dodatak radi izvođenja preostalih građevinskih i drugih radova, a prema shvaćanju prvostupanjskog suda eventualni usmeni ugovor nije valjan, jer nije sklopljen u obvezatnom pisanom obliku u skladu s odredbom čl. 630. i čl. 633. ZOO.

 

Stoga je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za radove koji su izvedeni nakon otvaranja stečajnog postupka pa do 2. listopada 1998.

 

Drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i tužitelju dosudio naknadu za radove izvedene i nakon otvaranja stečajnog postupka pa sve do 2. listopada 1998., jer je ponovnom ocjenom dokaza utvrdio:

 

- da je tužitelj, uz suglasnost tuženika, u vremenu 1. rujna 1998. do 3. listopada 1998. obavljao na gradilištu tuženika soboslikarske i električarske radove na drugom katu zgrade (list 556. spisa), a radovi su obustavljeni 2.listopada 1998., a neki od preostalih radova su izvedeni po kooperantima,

 

- da su radovi izvođeni na temelju usmenog ugovora koji je sklopljen početkom rujna 1998. kad je održan sastanak u prostorijama tuženika uz prisutnost stečajnog upravitelja, predstavnika tuženika, predstavnika investitora V. te vještaka D. G.,

 

- da su se stranke obvezale naknadno sklopiti pisani ugovor, ali pisani ugovor nije sklopljen,

 

- da je izvođač nakon 2. listopada 1998. sačinio konačni pregled izvedenih radova kojeg naručitelj nije osporio, a prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka obveza naručitelja iznosi od 335.401,98 kn.

 

Prema shvaćanju ovoga suda nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 600. i čl. 603. ZOO.

 

Za rješenje spora je odlučno utvrđenje prvostupanjskog suda, koje je prihvatio i drugostupanjski sud, da je Ugovor koji je sklopljen dana 20. travnja 1998. raskinut jednostranom izjavom naručitelja koji je izjavio da raskida ugovor zbog toga što je izvođač propustio izvesti ugovorene radove u roku, a to nije učinio ni nakon opomene. U reviziji je i sam tuženik potvrdio da je Ugovor raskinut izvansudski izjavom naručitelja u skladu s odredbom čl. 124. st. 1. i čl. 125. st. 3. ZOO.

 

Stoga ovdje ne može biti riječi o sklapanju aneksa ranije sklopljenog ugovora o građenju (koji je prestao raskidom), niti o obveznom pisanom obliku aneksa u smislu odredbe čl. 630. i čl. 639. ZOO.

 

Iz utvrđenja drugostupanjskog suda proizlazi da su se stranke početkom rujna 1998. usmeno sporazumjele da tužitelj izvede razne elektroinstalaterke i soboslikarske radove, iz čega slijedi da su se sporazumjele o bitnim elementima ugovora o djelu.

 

S obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o djelu na taj ugovor se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO/05). Prema odredbi čl. 590. ZOO/05 za valjanost ugovora o djelu nije propisan pisani oblik, kao što je to slučaj s ugovorom o građenju, pa je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da je između stranaka sklopljen novi valjani ugovor koji je i izvršavan sve do 3. listopada 1998.

 

Stoga je tuženik dužan platiti naknadu za ugovorene radove u onom obimu u kojemu su izvršeni, u visini koja je utvrđena prema količinama i jediničnim cijenama, odnosno u ovom slučaju u visini od 335.401,98 kn.

 

Zbog iznijetih razloga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji je ukazano revizijom, pa je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen jer tužitelju ne pripada pravo na naknadu tog troška unatoč uspjehu u revizijskom stupnju postupka, sve s obzirom na to da se ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 6. listopada 2020.