- 1 -              Rev 1735/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1735/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. iz R., kojeg zastupa punomoćnica D. P., odvjetnica u R., protiv tuženice T. T. iz R., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u R., radi uznemiravanja prava vlasništva i utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4009/13-2 od 9. ožujka 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-584/12 od 17. prosinca 2012., u sjednici održanoj 6. listopada 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tuženice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4009/13-2 od 9. ožujka 2016. u dijelu pod toč. 1. te presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-584/12 od 17. prosinca 2012. u dijelu pod toč. 1. gdje je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja i o troškovima postupka, te se u tim dijelovima predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženici da ga prestane uznemiravati u vlasništvu dvorišta koje se nalazi na k.č.br. 1282/111 zk. ul. 1630 k.o. J., a koje uznemiravanje se sastoji u korištenju predmetne nekretnine za prolaz i parkiranje osobnih vozila, kao i da joj se zabrani svako novo uznemiravanje. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. 1.). Usvojen je protutužbeni zahtjev tuženice te je utvrđeno da postoji pravo stvarne služnosti prolaza, odnosno pravo staze i kolnika preko k.č. br. 1282/111, zk. ul. 1630 k.o. J., i to preko istočnog dijela iste čestice, u skici na str. 5 nalaz i mišljenja vještaka geodetske struke D. M. od 18. listopada 2010. označen slovima L-M-N-L u korist k.č. br. 1599/44 zk. ul. 722 k.o. J. vlasništvo tuženice. Tužitelj je dužan trpjeti pravo stvarne služnosti, a ujedno je određeno da je tuženica ovlaštena tražiti i ishoditi uknjižbu prava služnosti u zemljišnoj knjizi (toč. 2.). Tužitelj je obvezan tuženoj nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 18.900,00 kn (toč. 3.).

 

Presudom suda drugoga stupnja prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te je tužena obvezana tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 20.910,00 kn (toč. 1.). Ujedno je u cijelosti odbijen protutužbeni zahtjev tuženice radi utvrđenja postojanja prava stvarne služnosti, trpljenja i upisa istog u zemljišnu knjigu (toč. 2.).

 

Protiv presude suda drugog stupnja, i to u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, tuženica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanje za koje tuženica smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže se da se revizija prihvati, te da se pobijana presuda preinači na način da se odbije kao neosnovana žalba tužitelja protiv toč. I. presude Općinskog suda u Rijeci, kao i svaka strana snosi svoje troškove postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženice je osnovana.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn (vrijednost predmeta spora po tužbenom zahtjevu je 11.000,00 kn), ne radi se o radnom sporu, niti je sud prvoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Tuženica u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

 

„Je li vlasnik stvari (nekretnine) aktivno legitimiran za podnošenje tužbe za prestanak uznemiravanja (actio negatoria) u slučaju kada nije i posjednik te stvari (nekretnine)?“

 

U reviziji se ističe da se radi o primjeni odredbi čl. 167. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP), a kao razlog važnosti se ističe da je shvaćanje drugostupanjskog suda u ovom predmetu protivno shvaćanju Županijskog suda u Dubrovniku u odluci Gž-346/04 od 8. lipnja 2006. prema kojem vlasnik nekretnine koji nije ujedno i posjednik nekretnine nije aktivno legitimiran za podnošenje vlasničke tužbe, budući da vlasnik kojem je posjed oduzet može zaštitu svog prava ostvarivati vindikacijskom tužbom.

 

Navedeno pitanje revizijski sud ocjenjuje važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a i odluka u sporu ovisi o odgovoru na postavljeno pitanje.

 

Međutim, valja naglasiti da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu utvrdili odlučnu pravno relevantnu činjenicu tko je u posjedu spornog dijela nekretnine tužitelja k.č.br. 1282/111 i to upravo dijela označenog slovima L-M-N-L. Naime, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer je prihvatio protutužbeni zahtjev kojim je utvrdio da tuženica ima pravo služnosti prolaza i provoza preko spornog dijela. Dakle, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženica u posjedu prava stvarne služnosti preko spornog dijela nekretnine. Drugostupanjski sud je pak preinačujući prvostupanjsku presudu odbio protutužbeni zahtjev zaključujući da tuženica nije stekla pravo služnosti prolaza i provoza dosjelošću, jer da se u rok stjecanja ne računa razdoblje od 26. prosinca 1958. do 8. listopada 1991. Istovremeno je prihvatio tužbeni zahtjev te je pružio tužitelju zaštitu od uznemiravanja, obzirom je isti upisan kao vlasnik sporne nekretnine, pri čemu se isti nije bavio i pitanjem je li tužitelj u posjedu spornog dijela nekretnine.

 

Kod toga treba istaći da vlasnik ima pravo za zaštitu od uznemiravanja u slučaju kada je isti posjednik sporne stvari, konkretno sporne nekretnine ili spornog dijela nekretnine, pa ga treća osoba uznemirava u pravu vlasništva njegove stvari na drugi način, a ne oduzimanjem stvari. U slučaju ako vlasnik nije posjednik sporne stvari ili spornog dijela nekretnine, a iz postupka bi se moglo zaključiti da se sporni dio nalazi izvan ograđenog dvorišta tužitelja, tada isti ne bi imao pravo na negatornu zaštitu, već vlasnik neposjednik štiti svoje vlasništvo pravom vlasničkom tužbom iz čl. 161. ZVDSP.

 

Kako se zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu bavili pitanjem tko je u posjedu spornog dijela nekretnine k.č.br. 1282/111, tko i na koji način vrši posjed na spornom dijelu nekretnine izvan ograđenog dvorišta nekretnine tužitelja, to nisu ispunjene pretpostavke za preinaku nižestupanjskih odluka. Treba dodati da tuženica u reviziji navodi da je ista isključiva posjednica spornog dijela nekretnine k.č.br. 1282/111, no takva utvrđenja revizijski sud ne nalazi u nižestupanjskim odlukama, jer se tim pitanjem nižestupanjski sudovi uopće nisu bavili.

 

Radi navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje nižestupanjske odluke u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi je li tužitelj u posjedu spornog dijela nekretnine, ako je na koji način vrši posjedovne čine te nakon što utvrdi navedene činjenice ponovno će odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

 

Novom odlukom o glavnoj stvari odlučiti će se o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i o troškovima nastalim u povodom ove revizije.

 

Zagreb, 6. listopada 2020.